Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2280/08 (B. N.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2280/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2280/08, rješavajući apelaciju Biljane Nogoštić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Biljane Nogoštić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-001 263 od 21. marta 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-300/05 od 21. septembra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Biljana Nogoštić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sokoca, koju zastupa Zoran Jovanović, advokat iz Pala, podnijela je 22. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 263 od 21. marta 2008. godine i Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-300/05 od 21. septembra 2006. godine.
2. Apelantica je 24. oktobra 2001. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Agencije za posredničke, informatičke i finansijske usluge –Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) radi zaštite prava iz radnog odnosa.
3. Djelimičnom Presudom Osnovnog suda broj Rs-62/01 od 9. decembra 2002. godine poništeno je kao nezakonito Rješenje Službe za platni promet - Filijala Sokolac broj 01-245/01 od 28. maja 2001. godine, te je obavezana tužena da apelanticu vrati na rad kod tužene na poslove koje je do tada obavljala ili na drugo radno mjesto koje odgovara njenim stručnim i radnim sposobnostima. Drugim stavom izreke djelimične presude odlučeno je da će se o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva naknadno odlučiti. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelantica bila u radnom odnosu kod Službe za platni promet - Filijala u Sokocu od 30. septembra 2003. godine i da je obavljala poslove samostalnog analitičara i referenta statističara. Dalje je utvrđeno da je na osnovu zaključka Vlade Republike Srpske od 25. septembra 1999. godine Služba za platni promet Republike Srpske 1. januara 2000. godine započela samostalno obavljati rad sa sjedištem u Banjoj Luci. Također je utvrđeno da je Odlukom Vlade Republike Srpske od 28. decembra 2000. godine osnovana tužena koja je preuzela poslove Službe za platni promet Republike Srpske sa obavezom preuzimanja određenog broja radnika navedene službe koji joj budu potrebni za obavljanje tih poslova. S tim u vezi, navedeno je da je tužena upisana u sudski registar Osnovnog suda u Banjoj Luci na osnovu Rješenja istog suda broj U/I-2744/00 od 29. decembra 2000. godine, a kao njen osnivač upisana je Služba za platni promet Republike Srpske i jedanaest njenih poslovnih jedinica među kojima je i poslovna jedinica u Sokocu u kojoj je apelantica bila zaposlena. Također, Osnovni sud je naveo da je apelantici prestao radni odnos kod tužene na osnovu Rješenja o prestanku radnog odnosa broj 01-245/01 od 28. maja 2001. godine uz isplatu otpremnine u iznosu od 1.150,50 KM. Ocjenjujući utvrđeno činjenično stanje, te činjenicu da je tužena pravni sljednik Službe za platni promet Republike Srpske, čiji je apelantica bila zaposlenik, Osnovni sud je zaključio da je tužena pasivno legitimisana u predmetnom postupku, te je na osnovu provedenih dokaza zaključio da osporeno rješenje o prestanku radnog odnosa apelantice nije donijeto u skladu sa odredbama Zakona o radu iz kojih je razloga donio predmetnu djelimične presudu.
4. Odlučujući o žalbi tužene, Okružni sud je Presudom broj GŽ 175/03 od 20. juna 2003. godine odbio žalbu kao neosnovanu, te potvrdio prvostepenu djelimičnu presudu prihvatajući u cijelosti kao pravilne zaključke Osnovnog suda.
5. Rješenjem Vrhovnog suda broj Rev-430/03 od 10. juna 2005. godine uvažena je revizija tužene, ukinuta je Presuda Okružnog suda broj Gž-175/03 od 20. juna 2003. godine, te je predmet vraćen tom sudu na ponovno odlučivanje.
6. Odlučujući u ponovnom postupku o žalbi tužene protiv djelimične presude Osnovnog suda od 20. maja 2001. godine, Okružni sud je donio Presudu broj Gž 300/05 od 21. septembra 2006. godine kojom je žalbu tužene uvažio, te je djelimičnu presudu prvostepenog suda preinačio tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je, u skladu sa odredbama člana 217. stav 2. ZPP, zakazao i održao raspravu pred tim sudom. Dalje, Okružni sud je ponovio činjenično stanje koje je utvrđeno u prvostepenom postupku, te je naveo da je u toku postupka pred tim sudom izveo i dokaz uvidom u apelantičinu pismenu izjavu od 15. maja 2001. godine, te da je na osnovu nje utvrdio da je apelantica svojim potpisom prihvatila prijedlog Upravnog odbora Službe za platni promet da joj prestane radni odnos kod te službe sa 30. aprilom 2001. godine uz isplatu otpremnine u iznosu od 1.150,50 KM. Također, Okružni sud je naveo da je apelantica osporavala navedenu izjavu, ističući da je ona nije potpisala. Međutim, budući da apelantica nije predložila izvođenje dokaza kojim bi osporila autentičnost njenog potpisa, Okružni sud je naveo da je izjavu od 15. maja 2001. godine prihvatio kao vjerodostojnu, te je na osnovu nje zaključio da je apelantici prestao radni odnos u skladu sa odredbom člana 112. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 114. stav 1. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, Okružni sud je primjenom odredbe člana 229. stav 1. tačka 3. ZPP uvažio žalbu tužene, te odbio apelantičin postavljeni tužbeni zahtjev.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 263 od 21. marta 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantičina revizija. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove nižestepenih sudova, te je zaključio da je pravilna odluka drugostepenog suda. Naime, Vrhovni sud smatra da je apelantica potpisivanjem izjave od 15. maja 2002. godine prihvatila prijedlog Upravnog odbora Službe za platni promet da joj radni odnos prestane u navedenoj službi zaključno sa 30. aprilom 2001. godine uz isplatu otpremnine, a što, po mišljenju suda, odgovara pismenom sporazumu o prestanku radnog odnosa između poslodavca i radnika, kako je propisano odredbama člana 112. stav 1. tačka 2. u vezi sa članom 114. stav 1. Zakona o radu. Na kraju Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizlazi da apelantica nije pred Okružnim sudom, u skladu sa odredbama člana 123. ZPPRS, predlagala izvođenje dokaza na osnovu kojih bi dokazala svoje tvrdnje da na predmetnoj izjavi nije njen potpis. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da je Okružni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je žalbu tužene uvažio, te prvostepenu djelimičnu presudu preinačio tako što je odbio apelantičin tužbeni zahtjev.
8. Apelantica je navela da je osporenim presudama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelantica vidi u tome što smatra da su Okružni i Vrhovni sud „umjesto na suprotnu stranu, teret dokazivanja“ da nije njen potpis na izjavi od 15. maja 2001. godine „prebacili na nju“. Stoga, apelantica smatra da je ovakvim postupanjem došlo do povrede njenog prava na pravično suđenje.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose isključivo na način na koji je utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni sud i Okružni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, po provedenom postupku sudovi su zaključili da je apelantici u smislu relevantnih odredbi Zakona o radu radni odnos prestao na osnovu sporazuma o prestanku radnog odnosa. S druge strane, sudovi su, također, utvrdili da apelantica nije, u smislu odredbe člana 123. ZPPRS, dokazala osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, budući da nije dokazala tvrdnju da potpis na predmetnoj izjavi kojom se, dakle, saglasila sa prestankom radnog odnosa nije njen. S obzirom na navedeno. Ustavni sud smatra da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović