Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2292/08 (I. A.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2292/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2292/08, rješavajući apelaciju I. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija I. A. podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj Gž-744/04 od 23. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću broj P-1059/2001 od 19. jula 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. I. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća kojeg zastupa Predrag Ibrahimpašić advokat iz Bihaća, podnio je 25. jula 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-744/04 od 23. aprila 2008. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-1059/2001 od 19. jula 2002. godine.
2. Hazim i Senad Mujkić (u daljnjem tekstu: tužitelji) podnijeli su tužbu Općinskom sudu protiv apelanta i Fatime Bajrić (u daljnjem tekstu: tužena) radi utvrđenja prava vlasništva. U tužbi su naveli da su sklopili kupoprodajni ugovor putem tendera broj 174/00 od 9. juna 2000. godine sa d.o.o «Bihaćka trgovina» a predmet kupoprodaje je samoposluga sagrađena na k.č. broj 5/423 u površini od 508 m2 upisano u zk.ul. broj 79. k.o. Bihać a što po novom katastarskom operatu predstavlja k.č. broj 5424 upisano u P.L. 4612 k.o. Bihać. U tužbi su također istakli da je d.o.o «Bihaćka trgovina» kao pravni slijednik preduzeća «Unakomerc» Bihać u savjesnom i zakonitom posjedu predmetne nekretnine na kojoj su sagradili samoposlugu prije više od 50 godina te se oni kao zakoniti kupci tendera pozivaju na sticanje prava vlasništva dosjelošću a iz razloga što se pravni prednik apelanta i tužene Alija Handžić (majka apelanta i tužene) vodi kao vlasnik sa djelom 1/1 po zemljišno knjižnom stanju mada niti ona niti njeni pravni sljedbenici (apelant i tužena) unazad 50 godina ne vrše nikakva vlasnička niti posjedovna prava.
3. Presudom Općinskog suda broj P-1059/2001 od 19. jula 2002. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj Gž-744/04 od 23. aprila 2008. godine, utvrđeno je da su tužitelji sa suvlasničkim dijelovima od ½ stekli dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. broj 5/423 u naravi kuća-samoposluga, kućište i dvorište u površini od 508 m2 upisano u zk.ul. broj 79. k.o. Bihać a što po novom katastarskom operatu predstavlja k.č. broj 5424 upisano u P.L. 4612 k.o. Bihać a što će se po pravosnažnosti presude provesti u zemljišno knjižnom uredu Općinskog suda. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. U toku postupka Općinski sud je utvrdio da su tužitelji 9. juna 2000. godine, sklopili kupoprodajni ugovor putem tendera sa prodavcem d.o.o «Bihaćka trgovina» iz Bihaća a predmet kupoprodaje je poslovni prostor samoposluga zv. «Pionir» sagrađene na k.č. broj 5424 i upisana u PL 4612 k.o. Bihać a što po starom katastarskom operatu čini k.č. broj 5/423 upisano u zk. ul. broj 79. k.o. Bihać te da se kao posjednik po novom katastarskom operatu na k.č. 5424 k.o. Bihać vodilo preduzeće «Unakomerc» Bihać čiji je sadašnji pravni slijednik d.o.o. Bihaćka trgovina» iz Bihaća. Također je utvrđeno da se na k.č. 5/423 upisana u zk. ul broj 79. k.o. Bihać kao vlasnik vodi Alija Handžić (majka apelanta i tužene) sa dijelom 1/1, da je ista umrla a da su jedini nasljednici apelant i tužena. Općinski sud je dalje istakao da je d.o.o «Bihaćka trgovina» Bihać upisana kao posjednik na k.č. broj 5424 u površini od 508 m2 prilikom avio snimanja 1968. godine a pravni prednik «Unakomerc» Bihać još 1959. godine je na spornoj parceli izgradio objekt samoposlugu i od tada se nalazi u posjedu. Također je sud utvrdio da je «Unakomerc» Bihać čiji je pravni slijednik d.o.o.»Bihaćka trgovina» u skladu sa važećim propisima iz 1968 godine učestvovala u trogodišnjem prelaznom periodu između avio snimanja i upisa prava na nekretninama i da u tom trogodišnjem prelaznom periodu od 1968. do 1971. godine apelant, tužena i njihova majka nisu na bilo koji način osporili posjed predniku d.o.o. «Bihaćka trgovine« iz Bihać niti su u vezi spornog zemljišta i objekta pokretali i vodili bilo kakav spor pred organom uprave ili pred sudom.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da apelant i tužena kao pravni slijednici svoje majke i danas u posjedu drže k.č. broj 5/80 upisana u z.k.ul. 79 KO Bihaća koja čestica se nalazi uz predmetnu samoposlugu, dakle imaju saznanje da je na njihovom dijelu zemljišta «Unikomerc» Bihać sagradio samoposlugu i da taj objekt stoji i koristi se već više od 50 godina. Savjesnost posjeda d.o.o «Bihaćka trgovina» se ne može prigovoriti bez obzira što oni nemaju pismeni dokument na temelju čega su stupili 1959 godine u posjed predmetne nekretnine jer su se oni prijavili i učestvovali u upravnom postupku upisa prava posjeda nekretnina prilikom avio snimanja 1968 godine pa sve do 1971 godine a u tom periodu apelant i tužena odnosno njihova majka nisu osporili njihov posjed niti su tražili uklanjanje objekta a to su bili u mogućnosti i imali su pravna sredstva za ostvarivanje zahtjeva u vezi predmetnog zemljišta.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je nesporna činjenica da je pravni prednik d.o.o «Bihać trgovina» još 1959 godine izgradila objekt-samoposlugu na predmetnom zemljištu, da je taj objekt korišten zajedno sa zemljištem koji služi namjeni i potrebi tog objekta sve do tenderske prodaje tužiteljima nakon čega su tužitelji nastavili koristiti predmetne nekretnine. Općinski sud je naveo da apelant i tužena i pored saznanja da je 1959. godine, izgrađen objekt nikada nisu pokretali bilo kakav postupak u vezi tog objekta, bilo da su tražili da im taj objekt pripadne ili da se sruši ili da im se nadoknadi prometna vrijednost zemljišta.. Tužitelji kao kupci, kako je dalje naveo Općinski sud, nisu imali razloga da sumnjaju da prodavac d.o.o «Bihaćka trgovina» nije vlasnik objekta koji je prodat pa prema tome i zemljišta na kome je objekt izgrađen i koji služi za redovnu upotrebu zgrade jer su imali notornu činjenicu upisa u javne knjige-katastar nekretnina kao i činjenicu da postoji izgrađena samoposluga 40 godina. Obzirom da su se na strani tužitelja stekli uslovi da se utvrdi da imaju osnov za sticanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću to je na osnovu čl. 32-35 Zakona o vlasničko pravnim odnosima Općinski sud usvojio tužbeni zahtjev i donio odluku kao u izreci.
7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da su tužitelji dosjelošću stekli pravo vlasništva na spornoj nekretnini i pravilno primijenili materijalno pravo –odredbe čl. 32, 34. i 35. Zakona o vlasničkim odnosima te za svoju odluku dao jasne detaljne i argumentovane razloge. Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani žalbeni prigovori da je izreka presude neprovodiva jer u zemljišnim knjigama apelant i tužena nisu upisani kao vlasnici sporne nekretnine, obzirom da su apelant i tužena jedini nasljednici majke Alije Handžić (koja je upisana kao vlasnik sporne nekretnine upisane u zk. ul. broj 79. k.o. Bihać sa dijelom 1/1) a nasljednik stiče pravo vlasništva na stvari u trenutku otvaranja nasljeđa na imovini ostavitelja ako zakonom nije drugačije određeno (član 42 Zakona o vlasničko pravnim odnosima) a prema odredbi člana 126 stav 1. Zakona o nasljeđivanju smrću lica otvara se njegovo nasljeđe. Kantonalni sud je citirao odredbu člana 32. stav 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima, prema kojoj posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 10 godina savjesnog i zakonitog posjeda a stavom 2 istog člana je propisano da posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom 20 godina savjesnog posjeda. Kantonalni sud je dalje istakao da se neosnovano žalbom prigovara savjesnosti posjeda prednika tužitelja i samih tužitelja. Pravni prednici tužitelja, kako je dalje naveo Kantonalni sud, su stupili u posjed sporne nekretnine 1959 godine, kada su na istoj izgradili objekt-samoposlugu, što je bilo odmah poznato apelantu i tuženoj kao i njihovoj majci. Prednici tužitelja su se prijavili tj učestvovali u upravnom postupka upisa prava posjeda nekretnina prilikom avio snimanja 1968. godine pa sve do 1971. godine a u tom periodu apelant i tužena nisu osporili njihov posjed niti su tražili uklanjanje objekta. Apelant i tužena nisu u pogledu sporne parcele podnosili bilo kakav zahtjev ni tada ni kasnije a to je period od 1959 godine, tj period preko 40 godina pa je pravilan zaključak da se savjesnost prednika tužitelja i tužitelja ne može dovesti u pitanje. Kantonalni sud je istakao da se u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su prednici sadašnjeg posjednika posjedovali nekretninu kao savjesni i zakoniti posjednici odnosno kao savjesni posjednici (član 35. stav 2. Zakona o vlasničko pravnim odnosima). Promjena u ličnosti posjednika ne izaziva prekid roka za dosjelost. Prednici tužitelja su kao savjesni posjednici posjedovali spornu nekretninu preko 40 godina pa se prema navedenoj zakonskoj odredbi ovo vrijeme uračunava tužiteljima u vrijeme potrebno za dosjelost.
8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava (nije navedeno kojeg) iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. U suštini, povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da u toku postupka nije dokazano da su tužitelji i njihovi prednici imali zakonit i savjestan posjed jer su morali znati da je na spornom zemljištu u zemljišnim knjigama upisana njegova majka. Apelant smatra da je protivpravnim zauzimanjem zemljišta došlo do povrede navedenih prava.
9. U Zakonu o vlasničko pravnim odnosima («Službene novine Federacije BiH», br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 32.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe protekom dvadeset godina savjesnog posjeda.
Član 35. st. 1. i 2.
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći od dana kada je posjednik stupio u posjed stvari a završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnog za dosjelost.
U vrijeme posjeda uračunava se i vrijeme za koje su prethodnici posjednika posjedovali stvar kao savjesni i zakoniti, odnosno savjesni posjednici.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju njegovih prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge zašto je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo suvlasništva sa djelom ½ na predmetnim nekretninama osnovan. Naime, redovni sudovi su obrazložili da su prednici tužitelja kao savjesni posjednici posjedovali predmetnu nekretninu preko 40 godina a u kojem periodu apelant i tužena kao i njihova majka nisu osporili posjed prednicima tužitelja te se u vrijeme potrebno za dosjelost tužiteljima uračunava i vrijeme za koje su prednici tužitelja posjedovali nekretninu kao savjesni posjednici u smislu člana 32. stav 2 Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Stoga, imajući u vidu da se apelant isključivo žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, kao i stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6.stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant smatra da je pobijanim odlukama povrijeđeno njegovo pravo iz Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud zapaža da se apelant samo paušalno pozvao na navedeni sporazum o ljudskim pravima bez konkretiziranja prava za koja smatra da mu je povrijeđena, te stoga Ustavni sud apelaciju i u ovom dijelu smatra očigledno (prima facie) neosnovanom.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović