Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2306/08 (D. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija preuranjena
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2306/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2306/08, rješavajući apelaciju Dalibora Perutine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Perutine u odnosu na drugi stav izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000483 07 Rev od 29. maja 2008. godine, kao i u odnosu na Presudu Općinskog suda u Čapljini broj 07 53 P 000 483 05 P od 20. jula 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dalibora Perutine u odnosu na treći stav izreke Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 53 0 P 000483 07 Rev od 29. maja 2008. godine zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dalibor Perutina (u daljnjem tekstu: apelant) iz Stoca, kojeg zastupa Marko Raguž, advokat iz Stoca, podnio je 26. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 53 0 P 000483 07 Rev od 29. maja 2008. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 53 P 000 483 05 P od 20. jula 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07 53 P 000 483 05 P od 20. jula 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže TGA d.d. Stolac (u daljnjem tekstu: tuženi) da za apelanta izvrši uplatu doprinosa Fondu PIO Mostar u iznosu od 4.524,74 KM za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 818,24 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. jula 2006. godine. U cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit, pa da se kao takav poništi, otkaz ugovora o radu apelanta broj 16/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, jer je nezakonito proglašen tehnološkim viškom, kao i da je zbog traženja isplate zaostalih plata stavljen u nepovoljniji položaj, te da se naloži tuženom da ga vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, kao i da mu uspostavi sva prava iz radnog odnosa koja proizlaze iz ugovora o radu. Također, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se obaveže tuženi da mu na ime naknade plate za razdoblje od 16. oktobra 2005. godine do 26. maja 2006. godine isplati iznos od 4.849,40 KM.
3. Općinski sud je, posebno ocjenjujući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka ekonomske struke koji je sud ocijenio kao stručan i urađen prema pravilima struke, usvojio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, pa je obavezao tuženog da apelantu u korist Fonda PIO izvrši uplatu doprinosa za period, na račun i u iznosu bliže označenom izrekom ove presude. Prema odredbama Zakona o radu («Službene novine FBiH» br. 43/99, 32/00 i 29/03, u daljnjem tekstu: ZOR) i Zakona o vijeću zaposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04) u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je nezakonit otkaz ugovora o radu broj 16/X-05 od 15. oktobra 2005. godine, te da se kao takav poništi. Uvidom u odjavu osiguranja Zavoda PIO (u daljnjem tekstu: Zavod) utvrđeno je da je tuženi kod Zavoda izvršio odjavu apelanta zaključno sa 31. oktobrom 2005. godine, da je navedena odjava potpisana od direktora tuženog i ovjerena pečatom tuženog i da je istog dana ovjerena i potpisana od Zavoda. U vezi sa svojim odlučenjem, ovaj sud je ukazao na odredbe člana 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. ZOR-a kojima je propisan način otkazivanja ugovora o radu od poslodavca u situaciji kada je otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih i organizacionih razloga. Imajući u vidu navedene odredbe zakona, Općinski sud smatra da je tuženi postupio u skladu sa čl. 100, 101. i 102. Pravilnika o radu tuženog, kojim je propisan način otkazivanja ugovora o radu u slučajevima tehnološkog viška, jer je utvrdio da je Nadzorni odbor tuženog na sjednici od 5. septembra 2005. godine razmatrao i usvojio prijedlog direktora tuženog u vezi sa tehnološkim viškom zaposlenika, da je istog dana sačinjen spisak viška zaposlenika, da je tuženi u zakonom propisanom roku od mjesec dana, tačnije 9. septembra 2005. godine, tražio mišljenje Vijeća zaposlenika o tehnološkom višku i da je Vijeće zaposlenika istog dana dalo svoje mišljenje o tehnološkom višku, na temelju kojeg je poslodavac 15. oktobra 2005. godine donio odluku o otkazu ugovora o radu apelanta. Općinski sud je zaključio da je tuženi dokazao opravdanost otkaza ugovora o radu apelanta, jer je odluku donio u skladu sa članom 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. ZOR-a, a što proizlazi iz izvedenih dokaza kako slijedi: odluke o otkazu ugovora, informacije tuženog o višku zaposlenika dostavljene Vijeću zaposlenika, mišljenja Vijeća zaposlenika od 9. septembra 2005. godine i odluke tuženog o tehnološkom višku. Općinski sud je, takođe, ukazao na činjenicu da, s obzirom na loše ekonomsko stanje tuženog, njegov kapacitet i potrebu za manjim brojem zaposlenika (ukupno 100 umjesto ranije 168), da se od tuženog nije moglo očekivati da apelanta zaposli na druge poslove ili ga dodatno obrazuje radi obavljanja rada na drugim poslovima. Vezano za apelantove navode da je diskriminisan, odnosno da je proglašen tehnološkim viškom zato što nije potpisao izjavu kojom se odriče svih potraživanja, Općinski sud je naveo da su oni neosnovani, zato što apelant nije dostavio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da je diskriminisan, odnosno da je ucjenjivan potpisivanjem navedene izjave, niti je dostavio dokaze iz kojih bi proizlazilo da ga je tuženi mogao uposliti na drugim poslovima ili ga osposobiti za rad na drugim poslovima. S obzirom na to da je utvrđeno da otkaz apelantu nije dat nezakonito, Općinski sud je dalje odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio naknadu plate koju bi ostvario da je radio za period od dobijanja otkaza do 26. maja 2006. godine, odnosno do vraćanja na posao, dok je odluku o troškovima parničnog postupka donio na temelju odredbe čl. 386. i 387. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
4. Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Presudom broj 007-0-Gž-06-
00 1130 od 30. marta 2007. godine apelantovu žalbu djelimično uvažio i pobijanu presudu djelimično preinačio u dijelu koji se odnosi na uplatu doprinosa za PIO (tako što je umjesto iznosa od 4.524,74 KM dosudio iznos od 4.578,63 KM), te u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu tako što je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu broj 16/X-05 od 15. oktobra 2005. godine nezakonit, pa je obavezao tuženog da apelanta vrati na odgovarajuće radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i isplati mu naknadu plaće za period od 16. oktobra 2005. godine do 26. maja 2006. godine u iznosu od 2.369,69 KM, dok je iznad dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. Također, usvojena je i žalba u dijelu koji se odnosi na troškove postupka, tako da je umjesto iznosa od 818,24 KM apelantu dosuđen iznos od 1.910,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 400,00 KM. U ostalom dijelu Kantonalni sud odbio je kao neosnovanu apelantovu žalbu, kao i žalbu tuženog u cijelosti, te potvrdio prvostepenu presudu u preostalom dijelu.
5. Kantonalni sud je naglasio da je apelantu otkazan ugovor o radu Odlukom tuženog broj 16/X-
2005 od 15. oktobra 2005. godine, na osnovu člana 87. stav 1. tačka 1. ZOR-a u vezi sa stavom 2. istog člana. S tim u vezi je ukazao da je odredbom člana 24. stav 2. Zakona o vijeću zaposlenika propisano da će Vijeće zaposlenika u roku od 7 dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostaviti primjedbe i prijedloge, kako bi rezultati konsultacija mogli utjecati na donošenje namjeravane odluke, dok je stavom 3. istog člana propisano da se smatra, da Vijeće zaposlenika nema primjedbi i prijedloga ako se u roku iz prethodnog stava ne izjasni o namjeravanoj odluci. Kantonalni sud je na temelju dokumentacije iz spisa predmeta utvrdio da je Vijeće zaposlenika tuženog formirano 13. septembra 2004. godine i da broji devet članova, a da su u konkretnom slučaju svoje mišljenje o rješavanju pitanja viška zaposlenika tuženog dala samo dva člana Vijeća (predsjednik i zamjenik predsjednika Vijeća), pa smatra da je tuženi odluku o otkazu ugovora o radu donio protivno zakonskim odredbama, te da je takva odluka ništava (član 25. citiranog zakona). Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da se radi o nezakonitom otkazu ugovora o radu, pa je obavezao tuženog da apelanta vrati na odgovarajuće poslove i da mu isplati naknadu plate u visini koju bi ostvario da je radio (član 96. stav 2. tačka 1. ZOR-a). Međutim, kako apelant tokom trajanja ovog postupka nije predlagao dokaze na okolnost visine plate koju bi ostvario da je radio, to mu je naknada plate za sporni period, tj. od 16. oktobra 2005. gdine do 26. maja 2006. godine, dosuđena shodno odredbi člana 56. a u vezi sa članom 49. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti građevinarstva, industrije građevinskog materijala i projektovanja u FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/00), odnosno u visini najniže plate koja iznosi 55% prosječne mjesečne neto-plate zaposlenih u FBiH, prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, i to za periode i iznose bliže označene izrekom ove presude. Kantonalni sud je, takođe, ukazao da je prvostepeni sud pravilno apelantu dosudio doprinose na ime penzijskog i invalidskog osiguranja i da je u tom smislu dao valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Međutim, smatra da je po tom osnovu pogrešno dosuđen iznos od 4.524,74 KM za period od 1. januara 2002. godine do 15. oktobra 2005. godine umjesto iznosa od 4.578,63 KM za period od 1. januara 2002. godine do 30. novembra 2005. godine, kako je to u svom nalazu utvrdio vještak finansijske struke koji je prvostepeni sud u cijelosti prihvatio, pa je ovaj dio prvostepene presude Kantonalni sud preinačio.
6. Vrhovni sud je, odlučujući o reviziji tuženog protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 53 0 P 000483 07 Rev od 29. maja 2008. godine kojom je reviziju tuženog uvažio, te je stavom dva izreke presude drugostepenu presudu preinačio u dijelu koji se odnosi na otkaz ugovora o radu i isplatu plata do 26. maja 2005. godine, tako što je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu, dok je stavom tri izreke presude, odnosno u dijelu u kojem je odlučeno o uplati doprinosa za PIO i o parničnim troškovima, drugostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen drugostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da je taj sud uvažio revizione navode tuženog koji se tiču otkaza ugovora o radu i isplate plata apelantu za period od 16. oktobra 2005. godine do 26. maja 2006. godine, jer smatra da je tuženi u cijelosti postupio u skladu sa odredbama člana 87. stav 1. tačka 1. i čl. 98. i 99. ZOR-a, te odredbama čl. 22, 23, 24, 25. i 26. Zakona o vijeću zaposlenika, odnosno da je prije donošenja odluke o otkazu ugovora o radu apelantu ispoštovao svoje obaveze i proceduru propisanu odredbama navedenog zakona. Vrhovni sud je naglasio da je Vijeće zaposlenika tuženog 9. septembra 2005. godine dostavilo svoje mišljenje direktoru tuženog u kojem je navedeno da je Vijeće obaviješteno o odluci Nadzornog odbora o rješavanju viška zaposlenika i da je zauzelo stav da je potrebno pronaći najpovoljnije rješenje za rješavanje viška zaposlenika, a da provedbu odluke Nadzornog odbora prepuštaju direktoru tuženog. Vrhovni sud je ocijenio osnovanim revizione navode tuženog u pogledu načina obračuna naknade doprinosa za PIO, jer je uvidom u spis predmeta utvrdio da je vještačenje provedeno 14. juna 2006. godine, dakle, prije stupanja na snagu Zakona o naplati i djelimičnom otpisu dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje koji je stupio na snagu 1. jula 2006. godine. S obzirom na to da su odredbama navedenog zakona propisani uslovi, način plaćanja, postupak naplate, kao i djelimičan otpis dospjelih a nenaplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje, kao i zadravstveno osiguranje, a da je postupak izmirenja duga regulisan čl. od 8. do 12. zakona, Vrhovni sud je ocijenio da se o tačnoj visini ovog dijela apelantovog tužbenog zahtjeva sudski vještak trebao izjasniti nakon stupanja na snagu ovog zakona a prije donošenja prvostepene odluke, pa kako je zbog pogrešnog pravnog stava ostalo neutvrđeno činjenično stanje vezano za naknadu doprinosa za PIO, Vrhovni sud je, postupajući u skladu sa članom 250 stav 2. ZPP, odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima parničnog postupka Vrhovni sud je ukinuo u skladu sa članom 397. stav 3. ZPP s tim da će u nastavku postupka drugostepeni sud imati u vidu navedene primjedbe a potom donijeti novu odluku i u ovom dijelu.
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant nalazi u presudi Vrhovnog suda koja se temelji na neutvrđenim činjenicama i koja nije razmotrila suštinu problema. Apelant ističe da je Vrhovni sud ispitivao drugostepenu presudu samo u dijelu primjene odredaba Zakona o vijeću uposlenika, smatrajući ih dovoljnim za preinačenje odluke drugostepenog suda a da se nije upuštao u razmatranje drugih razloga za nezakonitost otkaza. Apelant ističe da je izvršena diskriminacija, budući da je on odbio potpisati ponuđenu izjavu o njegovom odricanju od zaostalih plata, te da mu je tuženi rekao, ako ne potpiše tu izjavu, da će dobiti otkaz, da su desetine uposlenih koji su, također, odbili potpisati navedenu izjavu dobili otkaz, dok su oni koji su potpisali izjavu ostali na poslu. Dalje, apelant navodi da je tuženi proceduru proglašenja tehnološkim viškom proveo naknadno, da je antidatirao datume, da postoji dvojni protokol kod tuženog, a sve s ciljem njegove diskriminacije. Apelant ističe da pobija i dio presude Vrhovnog suda u kojem je odlučeno o uplati doprinosa, odnosno koji je vraćen na ponovni postupak, te da Vrhovni sud pogrešno navodi da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe Zakona o naplati i djelomičnom otpisu dospjelih, a neisplaćenih doprinosa za socijalno osiguranje, iako je nesporno utvrđeno da tuženi nije potpisao Sporazum iz člana 16. navedenog zakona, zbog čega nije bilo razloga za ovakvu odluku. S tim u vezi, apelant ukazuje na Odluku Vrhovnog suda broj 53 0 P 000534 Rev od 8. maja 2008. godine u kojoj je zauzet drukčiji stav.
9. Zakon o radu («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 43/99, 32/00 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 87.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako: 1. je takav otkaz opravdan iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga, ili 2. zaposlenik nije u mogućnosti da izvršava svoje obaveze iz radnog odnosa. Poslodavac može otkazati ugovor o radu u slučajevima iz stava 1. ovog člana, ako se, s obzirom na veličinu, kapacitet i ekonomsko stanje poslodavca i mogućnosti zaposlenika, ne može osnovano očekivati od poslodavca da zaposli zaposlenika na druge poslove ili da ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Član 98. Poslodavac koji zapošljava više od 15 zaposlenika, a koji u periodu od naredna tri mjeseca ima namjeru da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga za više od 10% zaposlenika otkaže ugovore o radu, ali najmanje petorici zaposlenika, dužan se konsultirati sa vijećem zaposlenika, a ako kod poslodavca nije formirano vrijeće zaposlenika, sa sindikatom koji predstavlja najmanje 10% zaposlenika. Član 99.
Obaveza konsultiranja u smislu člana 98. ovog zakona: 1. zasniva se na aktu u pismenoj formi koji je pripremio poslodavac; 2. započinje najmanje 30 dana prije davanja obavijesti o otkazu zaposlenicima na koje se odnosi.
10. Zakon o vijeću zaposlenika («Službene novine FBiH» broj 38/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 23.
Prije donošenja odluke značajne za prava i interese zaposlenika, poslodavac se obavezno konsultira sa vijećem zaposlenika o namjeravanoj odluci, a naručito kada se radi o: [...]namjeri poslodavca da zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga otkaže ugovor o radu za više od 10% zaposlenika, ali najmanje petorici, [...]
Član 24.
Podaci o namjeravanoj odluci iz člana 23. ovog Zakona dostavljaju se vijeću zaposlenika najmanje 30 dana prije donošenja odluke.
Vijeće zaposlenika u roku od sedam dana od dana dostavljanja podataka iz stava 1. ovog člana o namjeravanoj odluci dostavlja primjedbe i prijedloge kako bi rezultati konsultacija mogli utjecati na donošenje namjeravane odluke.
Ako se vijeće zaposlenika ne izjasni o namjeravanoj odluci poslodavca u roku iz stava 2. ovog člana, smatra se da nema primjedbi i prijedloga.
Član 25.
Odluka poslodavca donesena suprotno odredbama ovog zakona o obavezi konsultiranja sa vijećem zaposlenika, ništavna je.
Član 26.
Poslodavac može, samo uz prethodnu saglasnost vijeća zaposlenika, donijeti odluku o:
- otkazu članu vijeća zaposlenika,
- otkazu zaposleniku kod kojeg postoji promijenjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti,
- otkazu zaposleniku starijem od 55 godina i ženi starijoj od 50 godina života,
- prikupljanju, obrađivanju, korištenju i dostavljanju podataka trećim licima o zaposleniku. [...]
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1, 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;
Dopustivost prima facie
12. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 53 0 P 000483 07 Rev od 29. maja 2008. godine koja je konačna u stavu II, tj. u dijelu u kojem je odlučivano o zakonitosti otkaza ugovora o radu, vraćanju na posao i isplati plata za određeni period, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. jula 2008. godine, a apelacija je podnesena 26. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pavo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao, prima facie, ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenog prava. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava naprivatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminiran, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminiran u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava, tj. da je dobio otkaz zato što nije potpisao izjavu da se odriče neisplaćenih doprinosa i naknada za određeni period zbog čega je diskriminaran, nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerojatnoću da je diskriminiran. Ustavni sud smatra da su navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
Apelacija je preuranjena
18. Apelant se, također, žali i na treći stav izreke presude Vrhovnog suda, kojim je odlučeno o uplati doprinosa za PIO i o parničnim troškovima, na način da je drugostepena presuda ukinuta i predmet vraćen drugostepenom sudu na ponovno odlučivanje.
19. Prema navedenim odredbama Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen.
20. U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Kantonalnim sudom, pa slijedi da je apelacija u tom dijelu preuranjena.
21. Prema tome, imajući u vidu odredbu člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović