Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/08 (J. Č.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2391/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2391/08, rješavajući apelaciju Jelene Čarapić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jelene Čarapić, podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-

000 131 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-Mal-07-000-299 od 22. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jelena Čarapić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 1. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 131 od 10. juna 2008. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-Mal-07-000-299 od 22. februara 2008. godine.

2. SZTR „Hidroterm“ (u daljnjem tekstu: tužitelj) iz Foče koja je u vlasništvu Vase Pržulja, kao tražilac izvršenja 26. oktobra 2007. godine podnio je Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave-izvoda iz poslovnih knjiga radi izvršenja novčanog potraživanja prema apelantici kao izvršeniku zbog neplaćenog duga na ime usluge centralnog grijanja za period preciziran u prijedlogu za izvršenje u ukupnom iznosu od 245,60 KM sa zateznom kamatom i troškovima postupka. Osnovni sud je donio rješenje o izvršenju broj 094-0-I-07-002 511 od 29. oktobra 2007. godine kojim je dozvolio predloženo izvršenje. Apelantica je protiv navedenog rješenja izjavila prigovor, pa je Osnovni sud u skladu sa odredbama člana 50. stav 4. Zakona o izvršnom postupku RS, prijedlog za izvršenje smatrao tužbom, te je dalje postupao po odredbama Zakona o parničnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZPP RS).

3. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-Mal-07-000 299 od 22. februara 2008. godine odlučeno je da se „rješenje o izvršenju tog suda broj 094-0-I-07-002 511 od 29. oktobra 2007. godine održava na snazi, te se nalaže apelantici da isplati tužitelju na ime duga iznos od 267,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 200,00 KM. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je tužitelj kao davalac usluga centralnog grijanja zaključio sa Zajednicom etažnih vlasnika stambeno-poslovne zgrade u ulici Stepe Stepanopvića broj 117 u Foči (u daljnjem tekstu:predmetna zgrada) ugovor o vršenju usluga centralnog grijanja. Također je navedeno da se tužilac navedenim ugovorom obavezao da će pružati usluge centralnog grijanja za sve korisnike u toj stambenoj zgradi po utvrđenoj cijeni za šest mjeseci koliko iznosi sezona grijanja. Nadalje je navedeno da apelantica u predmetnoj zgradi posjeduje stan u vlasništvu, te da joj je tužitelj pružao usluge centralnog grijanja u grijnoj sezoni 2006/2007 godine. Osnovni sud je nadalje naveo da je prema knjigovodstvu tužioca apelanticino zaduženje na ime primljene usluge centralnog grijanja za tu sezonu iznosilo 787,40 KM. S obzirom na utvrđenje da je apelantica za navedenu sezonu platila iznos od 520,40 KM, te da je ostala dužna 267,40 KM, Osnovni sud je naložio apelantici da isplati tužitelju ostatak duga u iznosu od 267,40 KM sa zakonskom zateznom kamatom održavajući na snazi rješenje o izvršenju tog suda. Naime, Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu knjigovodstvenog pregleda plaćanja usluga centralnog grijanja utvrdio da je tužitelj obračunao iznos cijene grijanja za sve vlasnike stanova, pa i za apelanticu prema trećem Aneksu ugovora o zakupu kotlovnice centralnog grijanja stambenoposlovnih objekata u ulici Stepe Stepanovića u Foči za grijnu sezonu 2006/2007. godinu, a koji je ovjeren od strane tužitelja i Zajednica etažnih vlasnika. Na ugovoru se pored ostalih Zajednica stanovanja nalazi i pečat Zajednice etažnih vlasnika predmetne stambene zgrade. Nadalje Sud je utvrdio da su se prema ovom aneksu ugovorne strane sporazumjele da se član 1. predhodnog (drugog) aneksa ugovora mijenja tako da se određuje cijena usluge za isporuku toplotne energije za iznos od 2,00 KM po 1 m2 grijne površine. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je primjenom odredbe člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je i apelantica kao jedan od vlasnika stanova u predmetnoj zgradi, bila obavezna da za grijnu sezonu 2006/2007. godinu u potpunosti izmiruje iznose naknade za usluge centralnog grijanja koje je davao tužitelj.

4. Presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž -08-000 131 od 10. juna 2008. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove prvostepenog suda, te je zaključio da je pravilna odluka prvostepenog suda i da je za takvu odluku sud dao jasne i dovoljne razloge. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da nije osnovan žalbeni progovor apelantice kojim je osporavala kvalitet grijanja, jer je po mišljnju suda apelantica o navedenom mogla obavjestiti tročlanu komisiju koja je formirana za praćenje kvaliteta pružanja usluga grijanja, a što ona nije učinila. Nadalje, Okružni sud je ukazao da se u apelantičinoj žalbi kao žalbeni razlog navodi pogrešna primjena materijalnog prava, međutim sud je naveo da iz obrazloženja žalbe proizlazi da apelantica smatra da njena obaveza plaćanja utvrđenog duga ne postoji budući da kako je tvrdila predmetni Aneks ugovora kojim je predviđena nova cijena za isporuku toplotne energije za centralno grijanje nije potpisala Milka Zečević kao ovlašteno lice Zajednice etažnih vlasnika predmetne stambene zgrade u kojoj stanuje i apelantica. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da se prvostepna presuda pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a budući da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, sud je zaključio da se prvostepena presuda ne može pobijati po navedenom osnovu u smislu člana 433. stav 1. ZPP-a. S tim u vezi, Okružni sud je nadalje obrazložio da se u predmetnom postupku ne može ulaziti u pravnu valjanost navedenog Aneksa ugovora, radi utvrđenja činjenice da li je aneks potpisalo ovlašćeno lice Zajednice etažnih vlasnika predmetne zgrade, jer to nije bio predmet tužbenog zahtjeva. Naime, Okružni sud je podsjetio da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su postavljeni u postupku (član 2. stav 1. ZPP-a).

5. S obzirom da apelantica, kao dužnik nije ispunila svoju obavezu, Okružni sud je zaključio da je tužitelj ovlašćen da od - apelantice zahtijeva ispunjenje obaveze, u smislu člana 262. stav 1. ZOO, dok je apelantica kao dužnik dužna ispuniti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi u smislu člana 394. ZOO. Na kraju Okružni sud je zaključio da prvostepeni sud nije pogrešno primjenio materijalno pravo kako je ukazivano u apelantičinoj žalbi, te je u smislu odredbe člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne primjene materijalnog prava od strane redovnih sudova. Naime, apelantica smatra da nije mogla biti obavezana da plaća „veću cijenu centralnog grijanja u odnosu na onu na koju se obavezala Ugovorom o vršenju usluga centralnog grijanja i plaćanja naknade“ jer je po njenom mišljenu u toku postupka „nesporno“ utvrđeno da ovlašteni predstavnik Zajednice etažnih vlasnika predmetne stambene zgrade u kojoj stanuje i apelantica, nije potpisala predmetni Aneks ugovora kojim je utvrđena veća cijena centralnog grijanja. S tim u vezi, apelantica je navela da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uslovi kako bi ona bila u obavezi da plaća usluge grijanja po novoj, većoj cijeni. Budući da je obavezana da tužitelju plati dug „na osnovu pravno nepostojećeg ugovora u čiju valjanost sud nije ni želio da ulazi“ apelantica je predložila da Ustavni sud BiH usvoji apelaciju i utvrdi povredu njenih ustavnih prava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila , eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljana ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2391/08 (J. Č.) | Sudska praksa | Aktio