Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2404/08 (H. D. i F. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Krivični postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2404/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2404/08, rješavajući apelaciju Hajre Džambo i Fahrudina Mešalića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Hajre Džambo i Fahrudina Mešalića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž-08-000115 od 27. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu broj KP-107/04 od 14. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Hajra Džambo (u daljnjem tekstu: prvoapelantica) i Fahrudin Mešalić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Srebrenika, koje zastupa Šaban Mujčinović advokat iz Tuzle, podnijeli su 4. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-08-000115 od 27. maja 2008. godine i presude Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj KP-107/04 od 14. decembra 2007. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj KP-107/04 od 14. decembra 2007. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, prvoapelantica i drugoapelant su oglašeni krivim za krivično djelo navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine ( u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje im je izrečena kazna zatvora od po osam mjeseci. U presudi je navedeno da su prvoapelantica i drugoapelant od decembra 2003. godine do 13. aprila 2004. godine na području općine Srebrenik, u ugostiteljskom objektu «Andolija», radi sticanja imovinske koristi, navodili na prostituciju Adisu Dervišević i Samiru Čančar. U obrazloženju presude je navedeno da su u dokaznom postupku saslušana četiri svjedoka, izvršen uvid u naredbu za pretres prostorija i osoba izdatu od sudije za prethodni postupak Općinskog suda broj Kri-27/04, fotodokumentaciju sačinjenu prilikom pretresa ugostitelskog objekta «Andolija» MUP-a TK Tuzla, zapisnik o pretresanju stana i drugih prostorija, zapisnike o saslušanju svjedoka Samire Čančar, Cvijetina Bogdanovića i Adise Dervišević i fotokopiju dijela knjige popisa gostiju ugostiteljskog objekta «Andolija». Iz iskaza saslušanih svjedoka, kako je dalje obrazložio Općinski sud, proizilazi da je muž prvoapelantice vlasnik objekta «Andolija» u kojem su radili ona i drugoapelant, te da se u sklopu tog objekta izdaju sobe za prenoćište. Općinski sud je dalje istakao da su svjedoci mijenjali svoje iskaze na glavnom pretresu u odnosu na iskaze date u postupku istrage. Iskazi dati na glavnom pretresu, osim dijela iskaza Adise Devišević, nisu prihvaćeni istinitim jer su ocijenjeni očigledno usmjerenim na otklanjanje krivične odgovornosti od prvoapelantice i drugoapelanta. U pretežnom dijelu su prihvaćeni iskazi svjedoka dati u istrazi iz razloga što su dati neposredno nakon kritičnog događaja kao i iz razloga što svjedoci nisu sudu ponudili uvjerljive razloge zbog kojih su promijenili iskaze na glavnom pretresu. Općinski sud je nakon ocjene provedenih dokaza izveo zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti prvoapelantice, koja je «svojim radnjama navedenim u izreci presude navodila Adisu Dervišević i Samiru Turhan rođ. Čančar na pružanje seksualnih usluga» i drugoapelanta koji je «svojim radnjama navedenim u izreci presude sudjelovao u vođenju pružanja seksualnih usluga» te da su u njihovim radnjama ostvarena sva bitna obilježja krivičnog djela navođenje na prostituciju iz člana 210. stav 1. KZ FBiH, za koje je propisana kazna zatvora od jedne do pet godina. Prilikom odmjeravanja kazne, kako je navedeno u obrazloženju presude, Općinski sud je cijenio olakšavajuće okolnosti koje u konkretnom slučaju imaju značaj naročito olakšavajućih okolnosti, zbog čega je prvoapelantici i drugoapelantu izrečena blaža kazna od propisane (osam mjeseci) nalazeći da je takva kazna srazmjerna težini djela i stepenu krivične odgovornosti.

3. Kantonalni sud je odlučujući o žalbama prvoapelantice i drugoapelanta, presudom broj 003-0-

Kž-08-000115 od 27. maja 2008. godine, žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je u pogledu žalbenog prigovora da je izreka presude nerazumljiva i da u razlozima presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama istakao da je neosnovan. Naime, kako je dalje navedeno, iz izreke prvostepene presude proizilaze svi bitni elementi krivičnog djela za koje su prvoapelantica i drugoapelant oglašeni krivim i za koje im je izrečena kazna zatvora. Ispitujući navode žalbe koji se tiču nedostatka odlučnih činjenica u vezi sa djelovanjem prvoapelantice i drugoapelanta pojedinačno i zajednički, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani, jer je prvostepeni sud dao ocjenu provedenih dokaza i naveo jasne razloge zbog kojih je poklonio vjeru iskazima svjedoka datih u istrazi a ne na glavnom pretresu. U pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno, s obzirom da se u radnjama prvoapelantice i drugoapelanta stiču svi elementi krivičnog djela navođenje na prostituciju. Krivično pravna sankcija je po ocjeni Kantonalnog suda u pogledu vrste i visine izrečene kazne, pravilno odmjerena i neophodno potrebna radi ostvarenja svrhe kažnjavanja.

4. Prvoapelantica i drugoapelant smatraju da im je presudama Kantonalnog suda i Općinskog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka d). Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu ovog prava apelanti vide u bitnim povredama odredaba krivičnog postupka koje se ogledaju u nerazumljivosti izreke presude i nedostatku dokaza o odlučnim činjenicama. Nadalje, apelanti smatraju da je u postupku koji se protiv njih vodio činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno te stoga materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U postupku im je, kako navode, uskraćeno pravo na odbranu i pravo na ravnopravnost strana u postupku, jer su pobijane presude zasnovane na iskazima svjedoka koji su dati u fazi istrage a ne na iskazima istih svjedoka koji su dati i u odnosu na istragu, izmijenjeni na glavnom pretresu. Ovakvim postupanjem, kako su dalje naveli, prekršen je princip in dubio pro reo, prema kojem su sudovi dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima a nakon toga izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne. U konkretnom slučaju, umjesto takve ocjene, po mišljenju apelanata su u prvostepenoj presudi dokazi ocijenjeni proizvoljno a drugostepeni sud je odlučujući u postupku o žalbi takvu ocjenu prihvatio.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanja iz člana 6. st. 1. i 3. tačka d) Evropske konvencije, jer se apelanti žale na povredu principa ravnopravnosti stranaka zbog postupanja redovnih sudova prilikom prihvatanja i ocjene dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude i povredi principa in dubio pro reo.

8. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na vlastitu i praksu Evropskog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku, redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78.).

9. Prema prethodno iznesenom principu pitanje koji će se dokazi izvoditi i kako će se ti dokazi kvalificirati zavisi prvenstveno od suda koji vodi postupak. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud detaljno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio krivično-pravnu odgovornost apelanata i naveo jasne razloge razloge zašto vjeruje iskazima pojedinih svjedoka koji su dati u fazi istrage a ne na glavnom pretresu, te je na osnovu tih iskaza, dovodeći ih u vezu sa ostalim materijalnim dokazima izveo zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti apelanata.

10. U vezi sa navodima apelanata da je prvostepeni sud bez dovoljno analize i dovođenja u vezu iskaza saslušanih svjedoka na glavnom pretresu izveo pogrešan zaključak da im se ne može pokloniti vjera, te da je na osnovu iskaza svjedoka iz istrage utvrđena njihova krivično-pravna odgovornost, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud u tom smislu dao obrazloženje prihvatajući razloge prvostepenog suda. Prvostepeni sud je u vezi s tim zaključio da su saslušani svjedoci mijenjali iskaze u istrazi i na glavnom pretresu, te da iskazi dati na glavnom pretresu nisu prihvaćeni, kako iz razloga što sudu nisu ponuđeni uvjerljivi razlozi zbog kojih su promijenjeni tako i iz razloga što je izmjena iskaza usmjerena isključivo na otklanjanje krivične odgovornosti apelanata. S druge strane, iskazi dati u fazi istrage su prihvaćeni i ocijenjeni kao istiniti, budući da su uzeti neposredno nakon kritičnog događaja.

11. U vezi sa navodima apelanta da je u konkretnom krivičnom postupku povrijeđen princip ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ističe da je ravnopravnost stranaka jedan od važnih aspekata prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije. To, naime, znači da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je blisko vezan za to pravo je da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i konačno mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. U odgovoru na pitanje da li su apelanti tretirani na neravnopravan način u odnosu na tužitelja, Ustavni sud uočava da su apelanti u toku cijelog postupka imali branioca, da su imali mogućnost da predlažu i izvode dokaze, da su imali priliku ispitati dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz pomoć branioca, te predložiti dokaze u pogledu odbrane. Iz osporene presude Kantonalnog suda proizilazi, kako je već navedeno, da je proveden veliki broj dokaza, te da apelanti, osim paušalnih navoda, nisu ponudili niti jedan dokaz u prilog tvrdnji da je princip ravnopravnosti stranaka u sudskom krivičnom postupku koji se protiv njih vodio narušen, odnosno da su sudovi tokom predmetnog krivičnog postupka davali prednost jednoj strani u odnosu na drugu.

12. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih presuda zadovoljavaju zahtjeve pravičnog suđenja i ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, zbog čega su navodi apelacije u pogledu povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije, ocijenjeni kao očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa navodima apelanata da je u konkretnom postupku prekršen princip in dubio pro reokoji je u uskoj vezi sa presumpcijom nevinosti, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa, onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

14. Imajući u vidu prethodne zaključke navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da iz obrazloženja presuda redovnih sudova proizilazi da sumnja u krivicu apelanata nije bila dovedena u pitanje i da su redovni sudovi za svoje zaključke o krivici apelanata dali uvjerljiva i logična obrazloženja, koja ne ukazuju na bilo kakvu proizvoljnost u odlučivanju. Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata prema kojima osporene presude ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje, koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije, također očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2404/08 (H. D. i F. M.) | Sudska praksa | Aktio