Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2416/08 (Trgovinsko uslužno preduzeće «Mlaka» d.o.o Gradiška)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Raskid ugovora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2416/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2416/08, rješavajući apelaciju Trgovinsko uslužnog preduzeća «Mlaka» d.o.o. Gradiška, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Trgovinsko uslužnog preduzeća «Mlaka» d.o.o. Gradiška podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 099 od 30.
maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž- 775705 od 24. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci broj P.209/2003 od 10. novembra 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Trgovinsko uslužno preduzeće «Mlaka» d.o.o Gradiška (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Momčilo Glamočanin advokat iz Gradiške, podnio je 1. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 099 od 30. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 775705 od 24. maja 2006. godine i presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.209/2003 od 10. novembra 2004. godine.
2. Dragica Pureta podnijela je Osnovnom sudu tužbu protiv apelanta radi raskida ugovora o zakupu nekretnina. Apelant je u toku postupka podnio protivtužbeni zahtjev kojim je predložio da sud obaveže Dragicu Pureta (u daljnjem tekstu: tužiteljica-protivtužena) da mu zbog samovlasnog raskida ugovora o zakupu nadoknadi štetu u ukupnom iznosu od 99.896,00 KM.
3. Presudom Osnovnog suda broj P.209/2003 od 10. novembra 2004. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-775/05 od 24. maja 2006. godine, raskinut je ugovor o zakupu nekretnina označenih kao k.č.br. 872 i 873 upisanih u pl. broj 307 K.O. Gašnica površine 16.890m2 (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) koji je zaključen 11. februara 2003. godine između tužiteljice-protivtužene kao zakupodavca i apelanta kao zakupoprimca i kao takav ne proizvodi pravno dejstvo. Apelant je obavezan nadoknaditi tužiteljici-protivtuženoj troškove postupka u iznosu od 2.413,00 KM. Stavom II izreke presude odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio na ime štete radi samovlasnog raskida ugovora o zakupu od strane tužiteljice-protivtužene iznos od 99.780,00 KM.
4. Iz dokaza provedenih tokom prvostepenog postupka sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor 11. februara 2003. godine prema kojem je tužiteljica-protivtužena dala u zakup predmetne nekretnine apelantu radi odlaganja šljunka i pijeska na period od 10 godina uz ugovorenu godišnju zakupninu od 200 KM koja je dospijevala za plaćanje 31. decembra 2003. godine i da je tužiteljica-protivtužena predala apelantu zakupljeno zemljište u posjed. Također je utvrđeno da je došlo do spora između suosnivača apelanta Vlade Rakaza i Dragana Danilovića kada je sin Dragana Danilovića 12. aprila 2003. godine postavio bager na put i tako onemogućio apelanta da dalje koristi predmetne nekretnine kao deponiju za odlaganje šljunka i pijeska. Ovakvom smetanju korištenja predmetnog zemljišta pridružio se i sin tužiteljice-protivtužene Dušan Pureta 13. maja 2003. godine. Osnovni sud je nakon ocjene provedenih dokaza zaključio da je ugovor između tužiteljice-protivtužene i apelanta faktički raskinut ali ne krivnjom tužiteljice-protivtužene jer ona nije niti jednom radnjom smetala apelanta u korištenju zakupljenog zemljišta niti ga je onemogućila da koristi predmetnu nekretninu već je to učinio suosnivač apelanta Dragan Danilović i njegov sin. Polazeći od navedenog Osnovni sud je zaključio da je predmetni ugovor o zakupu faktički raskinut u smislu člana 129. i 132. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, i 57/89 te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, i 74/04 u daljnjem tekstu ZOO) a da za to nije kriva tužiteljica-protivtužena. Navedeno proizilazi i iz pravosnažnog rješenja Osnovnog suda broj P-265/03 od 10. juna 2004. godine kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da ga je tužiteljica-protivtužena smetala u posjedu predmetnog zemljišta. Odlučujući o protivtužbenom zahtjevu apelanta da mu tužiteljica-protivtužena zbog samovlasnog raskida ugovora o zakupu naknadi štetu u ukupnom iznosu od 99.780,00 KM, Osnovni sud je utvrdio da je apelant izveo radove na predmetnom zemljištu praveći deponiju u ukupnoj vrijednosti od 34.381,10 KM, da je pružio dokaze u vidu računa za naknadu za elaborat, vodoprivrednu suglasnost, čuvarsku kućicu, naftu za mašine, zakup čamca ali da nije dokazao štetu u vidu izgubljene zarade. Međutim, obzirom da je zaključeno da tužiteljica-protivtužena nije kriva za raskid predmetnog ugovora o zakupu, protivtužbeni zahtjev za naknadu štete je odbijen kao neosnovan u smislu čl. 124, 125. i 132. ZOO.
5. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na temelju izvedenih dokaza utvrdio da do raskida ugovora o zakupu nije došlo radnjama tužiteljice-protivtužene već da je to posljedica radnje suosnivača apelanta Dragana Danilovića i sina tužiteljice-protivtužene Dušana Purete. Pravilan je zaključak prvostepenog suda da radnjama tužiteljice-protivtužene nije došlo do raskida ugovora a time ni do štetnih posljedica za apelanta. Činjenica da je Dušan Pureta član porodičnog domaćinstva tužiteljice-protivtužene nije od uticaja na odgovornost tužiteljice-protivtužene za naknadu štete apelantu jer se ne radi o licu za koje bi odgovarala za naknadu štete po zakonskom osnovu odgovornosti za drugog.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene presude izjavio apelant, Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-001 099 od 30. maja 2008. godine, reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je predmetni ugovor o zakupu zaključen između parničnih stranaka faktički raskinut i prije podnošenja tužbe kojom je pokrenuta parnica a o čemu se izjasnio i sam apelant tokom postupka (podnesak od 23.marta 2004. godine). Slijedom toga, kako je dalje istakao sud, pravilnije bi bilo da se tužbom tražilo utvrđenje da je predmetni ugovor raskinut međutim kako su pravne posljedice raskida ugovora iste bez obzira jesu li ga raskinule stranke svojom voljom ili se smatra raskinutim na osnovu samog zakona ili sud presudom određuje raskid, Vrhovni sud je konstatovao da ova okolnost nije uticala na pravilnost prvostepene presude o tužbenom zahtjevu. Vrhovni sud je dalje istakao da je tužiteljica-protivtužena svoju obavezu iz ugovora o zakupu ispunila i omogućila apelantu mirno i nesmetano korištenje zakupljene nekretnine a u korištenju su apelanta spriječili Miroslav Danilović kojem se pridružio i Dušan Pureta a ne tužiteljica-protivtužena. Učinak raskida ugovora, kako je dalje pojasnio Vrhovni sud, sastoji se u tome da se obje ugovorne strane oslobađaju svojih obaveza izuzev naknade za eventualnu štetu i da svaka strana vrati ono što je po osnovu tog ugovora primila (član 132 ZOO). Tužiteljica-protivtužena nije ništa od apelanta primila te nema šta ni da vrati a raskid ugovora nije skrivila pa nema njene odgovornosti u pogledu štete koju je apelant eventualno pretrpio preduzimanjem radova na uređenju zakupljenog zemljišta (član 154 ZOO). Naknadu štete je apelant eventualno mogao tražiti od osoba koje su ga svojom krivicom onemogućile u korištenju zakupljenih nekretnina. Na kraju je Vrhovni sud istakao da apelant nije dokazao svoje tvrdnje da je ulaganjem u predmetnu nekretninu povećao njihovu vrijednost u kojem slučaju bi imao pravio na naknadu uloženog u smislu odredbe člana 38. stav 4 Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (»Službeni list SFRJ» br. 6/80 i 36/90) pa mu ni po ovom osnovu ne pripada naknada a s obzirom na pravilo o teretu dokazivanja sadržano u odredbi člana 7. stav 1. u vezi člana 126. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07). Također je Vrhovni sud pojasnio da u ovom postupku, a s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, nije bilo mjesta primjeni odredbe člana 580. ZOO na koju se apelant u reviziji poziva jer je do onemogućavanja apelanta da koristi zakupljeno zemljište došlo uslijed međusobnih sukoba i nerazriješenih odnosa između osnivača apelanta a ne zato što je neko treći pretendovao da na zakupljenoj stvari ili na nekom njenom dijelu vrši neko pravo.
7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je hronološki naveo tok postupka pred redovnim sudovima ističući da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Apelant je istakao da je osporenim odlukama uskraćen da koristi nekretnine koje je uzeo u dugoročni zakup jer je bez ikakvog pravnog osnova usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice-protivtužene i ugovor raskinut a njegov protivtužbeni zahtjev odbijen te mu uskraćeno pravo na naknadu štete za ulaganja na koji način je povećao vrijednost nekretnine te se tužiteljica-protivtužena neosnovano obogatila.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović