Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2466/08 (FLOR d.o.o. poduzeće za proizvodnju i promet roba i usluga Čelinac Gornji)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2466/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine, u predmetu broj AP-2466/08, rješavajući apelaciju FLOR d.o.o. poduzeća za proizvodnju i promet roba i usluga Čelinac Gornji na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija FLOR d.o.o. poduzeća za proizvodnju i promet roba i usluga Čelinac Gornji podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Pž-06-000 240 od 13. svibnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. FLOR d.o.o. poduzeće za proizvodnju i promet roba i usluga Čelinac Gornji (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Ruža Blagojević, odvjetnica iz Banjaluke podnio je 11. kolovoza 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pž-06- 000 240 od 13. svibnja 2008. godine.

2. Grad Banjaluka kao tužitelj (u daljnjem tekstu: tužitelj) pokrenuo je parnični postupak 3. prosinca 2004. godine protiv Kliničkog centra Banjaluka kao prvotuženog (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i apelanta kao drugotuženog radi utvrđivanja ništavosti Ugovora zaključenog 9. listopada 2002. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Tužitelj je 22. veljače 2006. godine uredio tužbeni zahtjev tako da je tražio da se utvrdi da je sporni ugovor ništav i da je i Anex spornog ugovora od 26. prosinca 2005. godine (u daljnjem tekstu: anex spornog ugovora) također ništav.

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS.2268/04 od 17. ožujka 2006. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neutemeljen. Istom presudom obvezan je tužitelj da apelantu naknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 934,00 KM.

4. Obrazlažući svoju odluku, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka M.D., V. I. i R.G. slijedi da je predmet spornog ugovora bilo opremanje Klinike za patologiju u sastavu prvotuženog sa namjerom da apelant vrši prijevoz umrlih osoba u krugu prvotuženog, da se prijevoz vršio i izvan kruga prvotuženog, ali da takvih slučajeva više nema, te da je 26. listopada 2005. godine zaključen anex spornog ugovora, kojim je izmijenjena odredba članka 2. spornog ugovora. Nadalje, da je člankom 29. Odluke o grobljima i pogrebnoj djelatnosti Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: Odluka o grobljima) propisano da se prijevoz umrle osobe u mrtvačnicu i iz mrtvačnice na groblje vrši vozilom koje je registrirano za tu namjenu ili vozilom za koje je prethodno pribavljeno odobrenje Općinske sanitarne inspekcije, da odredbe članka 6. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o grobljima propisuju da se tijelo osobe koja je umrla na području grada Banjaluka mora nakon utvrđivanja uzroka smrti i izdavanja dozvole za sahranu prevesti u mrtvačnicu gdje će se nalaziti do sahrane. Nadalje, da je odredbama članka 1. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o grobljima od 4. ožujka 2005. godine propisano da se prijevoz tijela vrši vozilom javnog komunalnog poduzeća. Osnovni sud je istakao da se u smislu prethodnih odredaba ne dovodi u pitanje prijevoz umrlih osoba u krugu prvotuženog. Dakle, iz svega navedenog ne proizilazi da je spornim ugovorom i anexom spornog ugovora dovedeno u pitanje obavljanje komunalnih djelatnosti za koje je isključivo nadležan tužitelj, tj. da adaptacija i opremanje Zavoda za patologiju i prijevoz umrlih osoba isključivo u krugu prvotuženog, spada u zdravstvenu, a nikako u komunalnu djelatnost.

5. Osnovni sud je dalje naveo da ukoliko bi i utvrdio da je članak 2. spornog ugovora u suprotnosti sa zakonskim i drugim propisima zbog čega bi se mogla utvrditi ništavost ovog članka, treba imati u vidu da su prvotuženi i apelant 26. prosinca 2005. godine zaključili anex spornog ugovora tako da su u članku 3. anexa spornog ugovora izmijenili odredbu članka 2. spornog ugovora kojim su ugovorili da se prijevoz umrlih osoba vrši sa odjela prvotuženog u Zavod za patologiju.

6. Sukladno navedenom Osnovni sud je zaključio da tužitelj nije dokazao da su sporni ugovor i anex spornog ugovora ništavi.

7. Odlučujući o žalbi tužitelja, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Pž-06-000 240 od 13. svibnja 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelomično uvažio, preinačio prvostupanjsku presudu tako da je utvrdio da je ništav sporni ugovor i odredio da svaka stranka snosi svoje troškove, dok je u preostalom dijelu odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsku presudu.

8. U obrazloženju presude, Okružni sud je naveo da je u članku 2. spornog ugovora navedeno da apelant stječe pravo prvenstva vršenja pogrebnih usluga, odnosno preuzimanje i prijevoz umrlih osoba iz Zavoda za patologiju, dok je u članku 3. anexa spornog ugovora izvršena izmjena navedenog članka 2. spornog ugovora, tako da sada glasi: apelant na temelju uloženih sredstava u adaptaciju i opremanje Zavoda za patologiju u iznosu od 223.651,00 KM stječe pravo preuzimanja i prijevoza umrlih osoba sa odjela u Zavod za patologiju.

9. Okružni sud je naveo da je sporno pitanje u ovom postupku da li je zaključeni sporni ugovor i anex spornog ugovora protivan zakonskim propisima.

10. Utvrđujući navedeno Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza slijedi da je predmet spornog ugovora bila adaptacija i opremanje pogrebnog prostora i nabavke opreme za potrebe Zavoda za patologiju, preuzimanje tijela umrlih osoba i korištenje poslovnog prostora u okviru Zavoda za patologiju, da je apelant vršio prijevoz umrlih osoba sa odjela u Zavod za patologiju, ali i da je ranije vršio prijevoz umrlih osoba u smislu članka 2. spornog ugovora, tj. da je prijevoz vršio iz Zavoda za patologiju do mrtvačnice. Nadalje, da je odredbama članka 29. Odluke o grobljima (odluka iz 1996. godine) propisano da se prijevoz umrle osobe u mrtvačnicu i iz mrtvačnice vrši vozilom koje je registrirano za tu namjenu, da je odredbama članka 1. Zakona o komunalnim djelatnostima propisano da se ovim zakonom utvrđuju komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa, da je odredbama članka 2. stavak 1. točka 6. istog zakona propisano da se kao djelatnost od posebnog društvenog interesa smatra pogrebna djelatnost. U konkretnom slučaju apelant i prvotuženi nisu mogli ugovoriti da apelant vrši prijevoz umrlih osoba iz Zavoda za patologiju do mrtvačnice iz razloga što navedena djelatnost spada u komunalnu djelatnost, koja je regulirana Zakonom o komunalnim djelatnostima. Okružni sud je naveo da iz predočenog slijedi da je postupano suprotno Odluci o grobljima, zbog čega je prvostupanjsku presudu preinačio tako što je utvrdio da je sporni ugovor ništav u smislu članka 103. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojim je propisano da je ugovor ništav ako je protivan Ustavu i prinudnim propisima.

11. Nadalje, da je sporni ugovor ništav potvrđuje i činjenica da su apelant i prvotuženi zaključili anex spornog ugovora, tako da je u članku 3. izmijenjen članak 2. spornog ugovora. Budući da je apelant u adaptaciju i opremanje Zavoda za patologiju uložio iznos od 233.651,00 KM on stječe pravo preuzimanja i prijevoz umrlih osoba sa odjela u Zavod za patologiju. Kako se djelatnost apelanta, tj. prijevoz umrlih osoba sa odjela u Zavod za patologiju ne može se smatrati komunalnom djelatnosti, već zdravstvenom, to anex spornog ugovora nije u suprotnosti sa pozitivnim zakonskim propisima, tako da je u tom dijelu žalba tužitelja odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.

12. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant nalazi u postupanju Okružnog suda koji zanemaruje činjenicu da su prvotuženi i apelant anexom spornog ugovora ograničili prijevoz umrlih osoba sa odjela do Zavoda za patologiju što predstavlja zdravstvenu djelatnost, tako da nije bilo osnova za poništenje spornog ugovora koji nije suprotan Ustavu i prinudnim propisima. Apelant dalje navodi čak i da nije izmijenjena odredba članka 2. spornog ugovora, ništavost neke odredbe ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog čega je ugovor zaključen. Navedeno u smislu članka 105. ZOO. S tim u svezi apelant ističe da je Okružni sud pogrešnom i proizvoljnom primjenom odredbe članka 103. ZOO povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu.

13. U Zakonu o obveznim odnosima («Službeni list SFRJ», broj 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske», broj 17/93, 3/96 i 39/03) relevantne odredbe glase: Članak 103.

Ugovor koji je protivan ustavom utvrđenim načelima društvenog uređenja, prinudnim propisima ili moralu ništav je ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

Članak 105.

Ništavost neke odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor zaključen.

14. U Zakonu o komunalnim djelatnostima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/95, 51/02) relevantne odredbe glase:

Članak 1.

Ovim zakonom utvrđuju se komunalne djelatnosti od posebnog društvenog interesa i način osiguravanja posebnog društvenog interesa, organizacija obavljanja komunalnih djelatnosti i način njihovog financiranja.

Članak 2.

Kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa, u smislu ovog zakona, smatraju se: 6. pogrebna djelatnost koja obuhvata održavanje groblja i krematorija, pružanje pogrebnih usluga, obavljanje svih poslova vezanih za sahranjivanje građana (pripremanje grobnih mjesta, opremanje umrlih, njihov prijenos, sprovođenje ceremonije sahranjivanja, odnosno kremiranja, utvrđivanje i održavanje grobova i dr.)

15. U Odluci o grobljima i pogrebnoj djelatnosti („Službeni glasnik Grada Banjluke, br. 5/96, 2/00, 7/01, 22/04, 2/05, 19/06 i 15/07), relevantne odredbe glase:

Članak 29.

Prijevoz umrlog u mrtvačnicu i iz mrtvačnice na groblje vrši se vozilom koje je registrirano za tu namjenu, ili vozilom za koje je prethodno pribavljeno odobrenje sanitarne inspekcije

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Ustavni sud ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očito (prima facie) neutemeljeni.

20. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2466/08 (FLOR d.o.o. poduzeće za… | Sudska praksa | Aktio