Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2533/08 (O. R.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građanski postupak
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2533/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2533/08, rješavajući apelaciju Obrena Radića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Obrena Radića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Gž- 07-000 590 od 21. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-Mal-06-000 226 od 3. jula 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Obren Radić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ugljevika podnio je 14. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Gž-07-000 590 od 21. maja 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 080-0- Mal-06-000 226 od 3. jula 2007. godine.
2. Mješoviti holding «Elektroprivreda Republike Srpske» Trebinje, Zavisno preduzeće «Rudnik i Termoelektrana Ugljevik» (u daljnjem tekstu: tražilac izvršenja - tužitelj) je 30. marta 2005. godine, u svojstvu tražioca izvršenja protiv apelanta [izvršenika], podnio prijedlog za izvršenje radi naplate novčanog potraživanja na ime glavnog duga za isporučenu toplotnu energiju u iznosu od 861,22 KM, i to nad imovinom apelanta [izvršenika], pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari. Osnovni sud je, postupajući po prijedlogu za izvršenje, donio Rješenje o dozvoli izvršenja broj I-1021/05 od 6. aprila 2005. godine na koje je apelant izjavio prigovor, pa je sud donio Rješenje broj I-1021/05 od 21. aprila 2005. godine kojim se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Tužitelj je na zahtjev suda 5. februara 2007. godine uredio podnesak u formi tužbe sa prilozima, fakturama i dr. i postupak je nastavljen po odredbama parničnog postupka, a izvršenje je odloženo do pravosnažnosti odluke prvostepenog suda.
3. Osnovni sud je, postupajući po apelantovoj tužbi, donio Presudu broj 080-0-Mal-06-000 226 od 3. jula 2007. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju isplati iznos od 146,30 KM za isporučenu a neplaćenu toplotnu energiju na ime glavnog duga, sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. jula 2004. godine pa do isplate, te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom mjera izvršenja. Istom presudom višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva je odbijen. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je iz provedenog dokaznog postupka, uvidom u račune, knjižne obavijesti i kamatni list koji su evidentirani na analitičkom kontu 20103030 za 2004. godinu, utvrdio da je apelantov dug za isporučenu toplotnu energiju na kraju 2004. godine iznosio 861,22 KM. Međutim, sud je razmatrajući apelantov prigovor zastare potraživanja ocijenio da je ovaj apelantov prigovor u jednom dijelu osnovan, pa je za iznos potraživanja od 618,14 KM utvrdio da je nastupila zastara potraživanja. Dalje, sud je utvrdio da potraživanja tužitelja za dug od 146,30 KM nisu zastarjela iz kojih razloga je obavezao apelanta da tužitelju isplati navedeni iznos na ime glavnog duga sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom. U odnosu na apelantov prigovor da sa tužiteljem nije zaključio ugovor o isporuci toplotne energije, sud je istakao da je u konkretnom slučaju riječ o ugovoru o pristupanju u kojem slučaju je dovoljno evidentiranje, odnosno prijavljivanje primaoca usluga bilo da to on sam učini, ili da to učini davalac usluge prilikom čega se primalac usluge obavještava o uvjetima isporuke toplotne energije. Sud je, također, istakao da je apelant sam mogao da se izjasni kod tužitelja da neće ili ne želi koristiti usluge grijanja. Dalje, sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja za iznos obračunatih kamata, po kamatnom listu broj 1 30. juna 2004. godine, neosnovan iz razloga što je nastupanjem zastarjelosti, a po apelantovom prigovoru, zastarjelo i potraživanje po osnovu obračunatih kamata. Sud je, također, utvrdio da je neosnovan i tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos obračunate zakonske kamate, ocjenjujući da je takav zahtjev u suprotnosti sa odredbama člana 279. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je, shodno odredbama stava 1. čl. 277. i 278. ZOO, apelanta obavezao da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos počev od 1. jula 2004. godine, pa do isplate, kako je to tužitelj i tražio.
4. Presudom Okružnog suda broj 012-0-Gž-07-000 590 od 21. maja 2008. godine apelantova žalba izjavljena protiv prvostepene presude je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud utvrdio sve pravno relevantne činjenice i na tako utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantne odredbe materijalnog prava. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da su apelantovi žalbeni navodi u pogledu zastare potraživanja u odnosu na dosuđenu obavezu od 146,30 KM neosnovani, budući da iz utvrđenog činjeničnog stanja i razloga prvostepene presude proizlazi da naznačeno potraživanje nije zastarjelo, te da je prvostepeni sud naveo razloge za svoju odluku koji su u cijelosti prihvatljivi i za ovaj sud. Okružni sud je i apelantove navode o povredi odredaba parničnog postupka ocijenio neosnovanim, navodeći da se apelant u žalbi uopšteno pozvao na povrede odredaba parničnog postupka, te da nije naveo konkretno u čemu se ogledaju povrede odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). S tim u vezi, Okružni sud je naveo da u postupanju prvostepenog suda nisu učinjene povrede odredaba parničnog postupka, niti one koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje na koje ovaj sud, u smislu odredbi člana 221. ZPP, pazi po službenoj dužnosti. Također je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i dao dovoljne i valjane razloge koji su kao pravilni prihvatljivi i za ovaj sud. Dalje, Okružni sud je naveo da iz apelantovih žalbenih navoda nije vidljivo u čemu se ogleda pogrešna primjena materijalnog prava, zaključujući da je na utvrđeno činjenično stanje prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Apelant smatra da je u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant analizira presude redovnih sudova i navodi da su sudovi netačno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Povredu prava na pristup sudu apelant vidi u tome što drugostepeni sud nije ispitao prvostepenu presudu u granicama razloga navedenim u žalbi. Smatra da Okružni sud nije precizno obrazložio zbog čega je prigovor zastare neosnovan i nije se osvrnuo na ostale istaknute žalbene navode a koji su se, uglavnom, odnosili na dosuđenu kamatu, troškove postupka. Ističe da sa tuženim nije zaključio ugovor o isporuci toplotne energije, koji je morao postojati a kojim bi se definisali osnovni elementi isporuke i plaćanja, vrijeme isporuke, način obračuna cijena, vrijeme i dr., da tužitelj za cijenu isporučene toplotne energije nije imao saglasnost nadležnog organa, da mu nije dostavio račune za koje tužitelj potražuje naknadu. Također, navodi da je Okružni sud učinio bitnu povredu odredbi ZPP, budući da mu nije dostavio donesenu presudu. Dalje, navodi da mu je zbog navedenih propusta, te utvrđene obaveze plaćanja novčanog iznosa povrijeđeno i pravo na imovinu.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović