Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2537/08 (S. K.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
- Član 3. Protokola 7 uz EK (Naknada zbog pogrešne osuđujuće presude)
- Član 2. Protokola 7 uz EK (Pravo na žalbu u krivičnim stvarima)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2537/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2537/08, rješavajući apelaciju Sejada Karića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sejada Karića,podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Kž-08-000 125 od 24. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 065-0-K-07-000215 od 21. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sejad Karić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, na izdržavanju kazne u KPZ „Zenica“, podnio je 15. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Kž-08-000 125 od 24. aprila 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-0-K-07-000215 od 21. januara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 065-0-K-07-000215 od 21. januara 2008. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci presude učinio krivično djelo ubistvo na mah iz člana 167. stav 1, pokušaj ubistva na mah iz člana 167. stav 1. u vezi sa članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnje tekstu: KZFBiH) i krivično djelo - nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. KZFBiH, za koja djela su mu utvrđene pojedinačne kazne zatvora, i to: za krivično djelo ubistvo na mah iz člana 167. stav 1. kazna zatvora u trajanju od osam godina, za krivično djelo pokušaj ubistva na mah iz člana 167. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od pet godina, te za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. KZFBiH kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, pa je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) KZFBiH osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 godina i šest mjeseci u koju mu je, na osnovu člana 57. stav 1. KZFBiH, uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 8. augusta 2006. godine pa dok ne istekne vrijeme izrečene kazne. Istom presudom na osnovu člana 78. KZFBiH apelantu je izrečena mjera sigurnosti oduzimanja predmeta: jedne automatske puške marke «CZ» M-70 kalibar 7,65 mm. Istom presudom, na osnovu člana 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKP), oštećeni S.H. i M.A. su sa imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnicu. Na osnovu člana 202. stav 4. ZKP, apelant je oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka koji padaju na teret budžetskih sredstava.
3. Općinski sud je, nakon provedenog dokaznog postupka, utvrdio da je kritičnog datuma i vremena apelant u stanju jake razdraženosti, kojem je prethodio verbalni i fizički sukob između apelantove supruge S.K. i M.H., iz automatske puške s namjerom lišavanja života ispalio više hitaca u pravcu M.H. i M.A. od kojih je jedan pogodio M.H. u predio glave, jedan u lijevu stranu u predio grudi, te desnu stranu grudnog koša, pa je na taj način na mah lišio života M.H., a zatim, u istom stanju, na mah iz navedene puške ispalio više hitaca iz automatske puške u pravcu M.A. i nanio mu više teških tjelesnih povreda.
4. Općinski sud je naveo da su u postupku pred tim sudom izvedeni brojni dokazi, između ostalog, i saslušani svjedoci optužbe i odbrane, provedeno vještačenje vještaka medicinske struke, vještaka balističara i vještaka hemijske struke, te izvršen uvid u službene zabilješke, u zapisnike o uviđajima na licu mjesta, foto-dokumentaciju, medicinsku dokumentaciju, obdukcioni zapisnik Instituta za sudsku medicinu i ostale materijalne dokaze. Općinski sud je obrazložio da je u cijelosti prihvatio sve predložene i provedene dokaze optužbe i odbrane, izuzev apelantove odbrane u dijelu u kojem je tvrdio da je kritične prilike bio napadnut pištoljem od ubijenog M.H. koji su, kao zakoniti dokazi, uvedeni i pročitani na pretresu, te prihvaćeni kao tačni i istiniti. Općinski sud je obrazložio da su svjedoci optužbe M.A. i M. P., svjedočeći na glavnom pretresu, uvjerljivo, jasno i detaljno opisali kritični događaj, navodeći u kojem je momentu apelant otišao u svoju cvjećaru iz koje je uzeo automatsku pušku i odmah počeo pucati u pravcu M.H. i M.A., koji su se u tim trenucima nalazili ispred apelantove cvjećare, od kojih hitaca je M.H. zadobio teške tjelesne povrede opasne po život od kojih je podlegao na licu mjesta, a M.A. teške tjelesne povrede opasne po život koje su ostavile trajne posljedice po njegovo zdravlje.
5. Općinski sud je obrazložio da je prihvatio i apelantovu odbranu u nespornom dijelu da je kritične prilike, nakon što je i fizički napadnut od M.H. i M.A., u stanju jake razdraženosti i u strahu za svoj život ušao u cvjećaru i iz automatske puške više hitaca ispalio u pravcu M.H. i M.A., koja je bila potvrđena i iskazom svjedokinje S.K., čiji iskaz je prihvatio u tom dijelu kao istinit i tačan i potvrđen i vještačenjem vještaka sudsko–medicinske struke, dr. H.Ž. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su navodi odbrane, između ostalih, da je apelant krivična djela opisana u tački 1. izreke presude počinio u prekoračenju nužne odbrane, a ne na mah, u cijelosti neuvjerljivi. Općinski sud je naveo da iskazi saslušanih svjedoka optužbe, svjedoka odbrane i vještaka ne potvrđuju navode odbrane da je apelanta M.H. kritične prilike napao «malim pištoljićem», udarajući ga po glavi, budući da to nije potvrđeno bilo kojim provedenim dokazima. Stoga je Općinski sud apelantovu odbranu u tom dijelu odbacio kao neosnovanu, ocjenjujući da je iskonstruisana radi izbjegavanja, odnosno neosnovanog umanjivanja odgovornosti za tragični događaj. Općinski sud također je naveo da nije utvrdio da je apelant kritične prilike bio u stvarnoj zabludi (tzv. putativna, uobražena, nužna odbrana), odnosno da je mogao pogrešno držati da je M.H. naoružan, pa je i takvu apelantovu odbranu odbacio kao neosnovanu, neargumentovanu i neistinitu.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 009-0-Kž-08-000 125 od 24. aprila 2008. godine žalba Kantonalnog tužilaštva odbijena je kao neosnovana a apelantova žalba djelimično uvažena i prvostepena presuda je preinačena u odluci o kazni, tako da je apelantu za krivično djelo ubistvo na mah iz člana 167. stav 1. KZFBiH, za koje je osporenom presudom proglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest godina, za krivično djelo pokušaj ubistva na mah iz člana 167. stav 1. u vezi sa članom 28. KZFBiH, za koje je osporenom presudom proglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, te za krivično djelo nedozvoljeno držanje oružja iz člana 371. KZFBiH, za koje je također osporenom presudom proglašen krivim, utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, pa je uz primjenu člana 54. KZFBiH apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam godina i četiri mjeseca. Na osnovu člana 57. KZFBiH apelantu je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 8. augusta 2006. godine, pa do stupanja na izdržavanje kazne. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.
7. Po ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je na osnovu iskaza svjedoka koji su bili očevici događaja, te ostalih objektivnih dokaza izveo činjenične zaključke da je apelant preduzeo radnje činjenja opisane u izreci osporene presude. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na jasan i uvjerljiv način obrazložio zašto je prihvatio navedene dokaze i zbog čega oni po svom sadržaju upućuju na izvođenje takvih činjeničnih zaključaka. Također je naveo da činjenične navode nije osporio ni apelant, iako je isticao da se na ubistvo na mah odnosi institut nužne odbrane. Kantonalni sud je istakao da su u pogledu ocjene izvedenih dokaza razlozi koje je naveo prvostepeni sud sasvim jasni i dovoljni. Po ocjeni Kantonalnog suda, zbog činjenice da prvostepeni sud nije ocijenio razlike u iskazima svjedoka i vještaka u pogledu toga da li se radilo o pojedinačnoj ili rafalnoj paljbi, nije dovedeno u pitanje utvrđeno činjenično stanje, budući da se ne radi o odlučnoj činjenici, niti propuštanju prvostepenog suda da konstatuje ove razlike od posebnog značaja. U pogledu apelantovih navoda da se i na ubistvo na mah odnosi institut nužne odbrane, o čemu prvostepeni sud nije zauzimao svoj stav, s obzirom na zaključke koje je usvojio da apelant nije krivična djela učinio u prekoračenju granica nužne odbrane, Kantonalni sud je naveo da se ubistvo na mah iz člana 167. stav 1. KZFBiH ne može izvršiti u prekoračenju granica nužne odbrane. Naime, u osnovi privilegovanja krivičnog djela ubistva na mah iz člana 167. stav 1. KZFBiH, kao i primjene stava 3. člana 26. KZFBiH jeste stanje jake razdraženosti izazvano napadom ubijenog. Kombinovanom primjenom ovih propisa došlo bi do situacije da u jednom konkretnom slučaju jednu istu okolnost vrednujemo kao osnov blažeg kažnjavanja učinioca djela, jednom kao konstitutivni, privilegujući element, a drugi put kao uslov primjene instituta prekoračenja granice nužne odbrane, što je suprotno i pravilu da se jedna ista okolnost, makar in favorem, učiniocu ne može dva puta vrednovati. Kantonalni sud je istakao da je činjenično stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, te da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelantovo ponašanje ne predstavlja postupanje u prekoračenju nužne odbrane. Stoga je žalbene navode istaknute u ovom pravcu ocijenio neosnovanim. Također je naveo da činjenični supstrati krivičnih djela sadrže sva bitna obilježja krivičnog djela ubistva na mah i krivičnog djela pokušaja ubistva na mah, te ocijenio da su i apelantovi žalbeni navodi koji se odnose na povredu krivičnog zakona neosnovani. Ispitujući odluku o kazni, Kantonalni sud je ocijenio da su prigovori tužitelja na visinu izrečene kazne neosnovani, jer okolnosti koje su navedene u žalbi jesu okolnosti koje ulaze u zakonska obilježja krivičnih djela za koje je apelant proglašen krivim, te da se, stoga, te okolnosti ne mogu dvostruko vrednovati i pri utvrđivanju postojanja zakonskih elemenata krivičnog djela za koje je proglašen krivim i pri odmjeravanju kazne kao otežavajuće okolnosti. Međutim, ovaj sud je ocijenio da je apelantova žalba djelimično opravdana, imajući u vidu olakšavajuće okolnosti koje je prvostepeni sud našao na apelantovoj strani, da nije ranije osuđivan, da je porodičan. Sud je uzeo u obzir i činjenicu da apelant nije izrazio kajanje zbog počinjenih krivičnih djela. Međutim, doprinos oštećenih, kao ni stanje bitno smanjene uračunljivosti na koje se apelant pozvao se nisu mogli uzeti kao olakšavajuće okolnosti s obzirom na to da te okolnosti ulaze u obilježje djela i da su došle do izražaja kroz visinu zaprijećene kazne za ovo krivično djelo. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je apelantovu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odluci o kaznama, odnosno jedinstvenoj kazni zatvora, kao u izreci presude. Kantonalni sud je istakao da smatra da će se izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u naznačenom vremenskom trajanju postići svrha kažnjavanja.
8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) i pravo iz čl. 2. do 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Apelant nije posebno obrazložio povredu prava na pravično suđenje. Međutim, iz apelacije je vidljivo da apelant jedino prigovara na visinu izrečenih kazni, tvrdeći da su one neprimjerene i u suprotnosti sa sudskom praksom kad je u pitanju sankcioniranje krivičnih djela zbog kojih je on osuđen. Ističe da je za krivična djela osuđen na kaznu koja je, kako navodi, «drakonska». Predložio je da Ustavni sud osporene presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju, prima facie, dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kada se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim navodima da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje, te da mu je za počinjena krivična djela izrečena neprimjerena visina kazne i suprotna sa sudskom praksom, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Apelant navodi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud smatra da ništa ne ukazuje da konkretna apelacija pokreće pitanje prava iz čl. 2, 3. i 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, pa Ustavni sud i ove apelantove navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović