Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2541/08 (M. S.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vanparnični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2541/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2541/08, rješavajući apelaciju Mugdima Spahovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mugdima Spahovića podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-001 027 od 6. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-07-000 003 od 11. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju broj R-250/03 od 18. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mugdim Spahović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Nebojša Rudan advokat iz Trebinja, podnio je 14. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-001 027 od 6. juna 2008. godine, rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-07-000 003 od 11. juna 2007. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-250/03 od 18. septembra 2006. godine.

2. Apelant je Osnovnom sudu podnio prijedlog protiv JMDP «Elektroprivreda» RS, ZDP «Hidroelektrane na Trebišnjici» sa p.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), radi donošenja rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana. U prijedlogu je naveo da mu je protivnik predlagača rješenjem broj 637-1 od 20. decembra 1990. godine, dodijelio na korištenje stan u Trebinju, naselje Tini PS-91, ulaz IX, stan broj 6 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), u kojem je navedeno da će naknadno, po useljenju, zaključiti ugovor o korištenju stana. S obzirom da stan nije bio dovršen (izgrađen) do momenta stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova (28. juli 2001. godine), pa ne postoji mogućnost zaključenja ugovora o korištenju stana, predložio je da se u sudskom vanparničnom postupku donese rješenje koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana. Protivnik predlagača je djelomično potvrdio apelantove navode koji se tiču dodjele stana ali je istako da stan iz rješenja o dodjeli ne postoji u njegovom vlasništvu, budući da nikada nije izgrađen.

3. Osnovni sud je odlučujući o apelantovom prijedlogu donio rješenje broj R-250/03 od 18. septembra 2006. godine, potvrđeno rješenjima Okružnog suda i Vrhovnog suda, kojim je odbio apelantov prijedlog za donošenje rješenja koje zamjenjuje ugovor o zakupu stana sa protivnikom predlagača. Iz provedenih dokaza Osnovni sud je utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju, da je rješenjem protivnika predlagača apelantu dodijeljen na korištenje stan u Trebinju, u zgradi koja je bila u izgradnji, naselje Tini PS-91 – deveta lamela, površine 64 m2, a koju je gradio SIZ stanovanja Trebinje. Protivnik predlagača je trebao kupiti četiri stana među kojima i ovaj stan, ali je, kako je utvrđeno iz provedenih dokaza kupio četiri stana u prve četiri lamele, dok u devetoj lameli nikada nije kupio niti je držao u posjdu bilo koji stan. Po završetku rata, kako je dalje navedeno u obrazloženju rješenja, gradnju i prodaju od SIZ-a stanovanja Trebinje preuzela je Stambena zadruga Prostor, a protivnik predlagača nikada nije bio vlasnik predmetnog stana zbog čega sa apelantom ne može zaključiti ugovor o zakupu stana.

4. Okružni sud je odlučujući o apelantovoj žalbi donio rješenje broj 015-0-Gž-07-000 003 od 11. juna 2007. godine, kojim je žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. U obrazloženju rješenja je navedeno da iz stanja spisa proizilazi nesporna činjenica koja se odnosi na dodjelu stana apelantu u decembru 1990. godine i činjenica da on nikada nije uselio u dodijeljeni stan niti je zaključio ugovor o korištenju stana, budući da u vrijeme dodjele predmetni stan nije bio izgrađen. Prvostepeni sud je utvrdio, kako je dalje navedeno u obrazloženju, da je protivnik predlagača «odustao od predmetnog stana» jer su Ugovorom o ustupanju prava po osnovu stambene zgrade PS-91 od 27. decembra 1999. godine, prava i obaveze SIZ-a stanovanja Trebinje prenesena na stambenu zadrugu «Prostor» Trebinje, koja je stan prodala trećem licu. Kod ovakvih činjenica, prvostepeni sud je odbio apelantov prijedlog utvrdivši da protivnik predlagača nikad nije bio vlasnik predmetnog stana pa sa apelantom ne može zaključiti ugovor o zakupu stana. Okružni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda pravilna, iako nije zasnovana na odgovarajućim odredbama materijalnog prava. Obrazlažući takav svoj stav, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 11. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH» br. 14/84, 12/87 i 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19/93, 12/99 i 31/99; u daljnjem tekstu: ZSO) propisano da stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan (stav 1.). Zakonitim useljenjem se smatra useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan (stav 2.). Zatim je, kako je dalje navedeno, odredbama Zakona o privatizaciji državnih stanova («Službeni glasnik RS» br. 18/01 i 38/07; u daljnjem tekstu: ZPDS) propisano da ukoliko se ne zaključi ugovor o otkupu stana ni u roku od jedne godine od dana početka primjene ovog zakona ili dana okončanja spora (čl. 37. stav 1. i 9. stav 2) pravno lice (zakupodavac) i nosilac stanrskog prava (zakupac) dužni u narednih 60 dana zaključiti ugovor o zakupu stana na neodređeno vrijeme u skladu sa odredbama navedenog zakona. Okružni sud je s obzirom na navedene zakonske odredbe izveo zaključak da apelant nije bio, niti je nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu, zbog čega nije imao aktivnu legitimaciju za pokretanje konkretnog vanparničnog postupka pred nedležnim sudom, pa je njegov zahtjev neosnovan.

5. Vrhovni sud je rješenjem broj 118-0-Rev-07-001 027 od 6. juna 2008. godine, apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepenog rješenja odbio. U obrazloženju rješenja, Vrhovni sud je istakao da su odluke nižestepenih sudova pravilne te da se revizijom ponavljaju nesporne činjenice o postojanju rješenja o dodjeli stana apelantu i objašnjavaju razlozi zbog kojih on nije uselio u predmetni stan i zaključio ugovor o korištenju stana. To je po ocjeni Vrhovnog suda, s obzirom na odredbe ZSO i ZPDS, irelevantno za rješenje konkretne pravne stvari. Naime, nesporno je da protivnik predlagača na predmetnom stanu nije stekao pravo vlasništva niti kakvo drugo stvarno pravo, pa se u odnosu na predmetni stan ne može pojaviti u svojstvu zakupodavca, što je zahtjev apelanta.

6. Apelant smatra da mu je odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Smatra da su redovni sudovi njegov tužbeni zahtjev neosnovano odbili, budući da je iz razloga koji su bili nezavisni od njegove volje napustio mjesto stanovanja. Usljed ratnih okolnosti, dakle više sile, napustio je mjesto gdje se nalazi predmetni stan, a kasnije je bio onemogućen zahtijevati zaključenje ugovora o korištenju stana i faktičko useljenje u stan.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku odlučivanja o apelantovom prijedlogu, za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak da je neosnovan apelantov prijedlog kojim je tražio da se u sudskom vanparničnom postupku donese rješenje koje će zamijeniti ugovor o zakupu stana sa protivnikom predlagača, a Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje nije proizvoljno. Naime, iz obrazloženja osporenih rješenja se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2541/08 (M. S.) | Sudska praksa | Aktio