Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2553/08 (M. L.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 4. EK i član II/3.c) Ustava BiH (Zabrana ropstva i prinudnog rada)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 12. EK i član II/3.j) Ustava BiH (Pravo na sklapanje braka)
- Propisano zakonom
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Izuzetno materijalno osiguranje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2553/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2553/08, rješavajući apelaciju Maria Lovrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Maria Lovrića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, U. broj 1178/03 od 17. jula 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Lovrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, podnio je 18. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), U.broj 1178/03 od 16. jula 2008. godine.
2. Privremenim rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo), broj UP-I-04/2-41-13/03 od 20. febraura 2003. godine apelantu je priznato pravo na lično izuzetno obezbjeđenje počev od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine u mjesečnom iznosu od 257,00 KM, sa naznakom da će se isplata po ovom rješenju vršiti iz sredstava budžeta Federacije Bosne i Hercegovine. Istim rješenjem apelant je obavezan da nadležnom općinskom organu uprave, nadležnom za boračko-invalidsku zaštitu, prijavi svaku promjenu koja je od uticaja na pravo, visinu i prestanak priznatog prava. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant bio pripadnik Oružanih snaga R BiH (u daljnjem tekstu: OS) u periodu od 15. aprila 1992. godine do 28. marta 1996. godine, te da mu je nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta za ocjenu radne sposobnosti (u daljnjem tekstu: Institut), broj ORS-
BIZ-49/02 od 17. decembra 2002. godine utvrđena invalidnost I kategorije koju je uzrokovala bolest za vrijeme službe u OS. Federalno ministarstvo je navelo i to da apelant nije korisnik prava na invalidsku penziju budući da se apelant opredjelio za korištenje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, shodno odredbi člana 8. stav 2. Zakona o izuzetnom materijalnom obezbjeđenju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca («Službeni list RBiH», br. 33/95, 37/95; u daljnjem tekstu: Zakon), a što je potvrđeno rješenjem Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar - Kantonalna administrativna služba Bihać, broj FZ-BI-2-2204/02 od 2. decembra 2002. godine. Na temelju navedenog Federalno ministarstvo je zaključilo da su ispunjeni uslovi iz člana 1. Zakona da se apelantu prizna pravo na izuzetno meterijalno obezbjeđenje.
3. Apelant je pred Vrhovnim sudom pokrenuo upravni spor radi poništenja gore citiranog privremenog rješenja Federalnog ministarstva. Presudom Vrhovnog suda, U. broj 1178/03 od 17. jula 2008. godine apelantova tužba je odbijena. U obrazloženju je navedeno da je u postupku koji je prethodio donošenju osporenog rješenja, 17. decembra 2002. godine pribavljen nalaz, ocjena i mišljenje Instituta kojim je, nakon pregleda apelanta, utvrđena invalidnost I kategorije, a da je uzrok invalidnosti bolest nastala u OS od 1. juna 1995. godine. Prema ocjeni Vrhovnog suda kod ovakvog činjeničnog utvrđenja, koje apelant i ne osporava, pravilno je Federalno ministarstvo priznalo apelantu pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 1. janaura 2003. godine do 31. decembra 2003. godine, a ne od 1. juna 1995. godine kada je bolest nastupila, niti od 26. marta 2002. godine kada je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje potkrepljujući to činjenicom da je Institut u svom nalazu, ocjenu i mišljenju utvrdio da je kod apelanta invalidnost nastupila 17. decembra 2002. godine, odnosno na dan pregleda apelanta i ocjene njegove radne sposobnosti.
4. Apelant se žali da je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.a), c), f) j), k), i m) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 2., 4., 8., 12. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da pravo na materijalno obezbjeđenje treba da mu bude priznato od 1. juna 1995. godine, a ne od kada mu je Institut utvrdio invalidnost. Međutim, apelant ističe da je u suštini najveći problem to što mu nije riješeno pitanje penzije iako za to postoje svi uslovi. Apelant je predložio da se «naloži nadležnom organu da mu riješi status penzionera».
Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
5. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
6. U vezi sa apelantovim navodom o kršenju prava na imovinu, koji se odnosi isključivo na način na koji je Vrhovni sud primijenio materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
7. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelant žali na presudu Vrhovnog suda kojom je njegova tužba koju je podnio radi poništenja privremenog rješenja Federalnog ministarstva odbijena. Privremenim rješenjem Federalnog ministarstva apelantu je priznato pravo na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje počev od 1. januara 2003. godine do 31. decembra 2003. godine u mjesečnom iznosu od 257,00 KM, budući da je nalazom, ocjenom i mišljenjem Instituta od 17. decembra 2002. godine kod apelanta utvrđena invalidnost I kategorije uzrokovana bolešću za vrijeme službe u OS. Imajući u vidu odredbu člana 6. Zakona kojom je propisano da se pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje priznaje od prvog dana narednog mjeseca od dana utvrđivanja gubitka radne sposbnosti za privređivanje ili nesposobnosti za vojnu službu, Ustavni sud navode apelanta o tome od kada to pravo treba da mu bude priznato smatra neosnovanim, pa u vezi s tim i navode apelanta o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
8. Apelant se još žali i «da mu nije riješen status penzionera». U vezi sa ovim navodom Ustavni sud zapaža da se u postupku koji apelant osporava ovom apelacijom nije ni odlučivalo o tom pitanju. Priznavanje prava na penziju se ne rješava po automatizmu, već se postupak pokreće podnešenjem zahtjeva Federalnom zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar nadležnoj Kantonalnoj administrativnoj službi. Osim toga pravo na penziju i pravo na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje se međusobno isključuju, pa u konkretnoj situaciji apelantu i nisu mogla biti priznata istovremeno oba prava, a što jasno proizlazi iz obrazloženja privremenog rješenja u kojem je navedeno da se apelant opredjelio za korištenje prava na lično izuzetno materijalno obezbjeđenje. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud i ove navode apelanta smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
9. Ustavni sud zapaža da se apelant žali da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude držan u ropstvu ili na prisilnom ili obaveznom radu iz člana II/c) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
4. Evropske konvencije, pravo na privatni porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.Ustavni sud zapaža da se u postupku koji apelant osporava raspravljalo pitanje priznavanja prava na izuzetno materijalno obezbjeđenje, stoga imajući u vidu navedeno Ustavni sud ovaj postupak ne može dovesti u vezi sa gore pobrojanim pravima za koja apelant smatra da su mu povrijeđenja, pa i ove navode apelanta Ustavni sud smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.
10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović