Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2608/08 (M.i S.F)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Zamjena nekretnina
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2608/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2608/08, rješavajući apelaciju M.i S. F., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. i S. F. podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-

000 876 od 14. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-2061/04 od 10. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2343/02 od 16. jula 2004 godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. M.i S.F.(u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banja Luke koje zastupa Smiljana Moravac Babić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 26. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 876 od 14. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2061/04 od 10. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2343/02 od 16. jula 2004 godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-2343/02 od 16. jula 2004 godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj Gž-2061/04 od 10. maja 2008. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni stanova zaključen u oktobru 1992. godine, između Fikreta Ahmetovića (u daljnjem tekstu: tužitelj) i apelanta Milovana Francuza te su apelanti obavezani predati tužitelju u posjed i korištenje dvosoban stan koji se nalazi u Banja Luci, ul. Petra Pecije broj 33 površine 58m2 (u daljnjem tekstu: predmetni stan). Stavom II dispozitiva navedene presude utvrđeno je da je pravno ništav ugovor o korištenju predmetnog stana broj 0303-1379792 od 26. oktobra 1992. godine zaključen između apelanta Milovana Francuza i Zavoda za izgradnju grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi). Apelanti su obavezani da tužitelju nadoknade troškove postupka u iznosu od 1.620,00 KM.

3. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj na osnovu ugovora o korištenju stana od 23. decembra 1981. godine postao nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da je uslijed ratnih dešavanja napustio Banja Luku. Dalje je utvrđeno da je u oktobru 1992. godine, zaključen ugovor o zamjeni stanova između apelanta Milovana Francuza i tužitelja odnosno advokata Save Radaka, da je po ugovoru o zamjeni apelant Milovan Francuz dobio predmetni stan a tužitelj je trebao dobiti stan u Šibeniku u ul. Borisa Kidrića broj 16, stambene površine 52m2. Osnovni sud je dalje istakao da je uvidom u zaključak Komisije za stambene poslove IO SO Banja Luka broj 03-372-1761/92 od 21. oktobra 1992. godine utvrđeno da je Opština Banja Luka dala suglasnost za zamjenu predmetnog stana dok apelant Milovan Francuz nije pribavio suglasnost za zamjenu stana koji se nalazi u Šibeniku kao i da tužitelj nikada nije stupio u posjed stana koji se nalazi u Šibeniku.

4. Osnovni sud se u obrazloženju odluke pozvao na odredbu člana 32. stav 5. Zakona o stambenim odnosima («Službeni list SR BiH», br. 14/84, 12/87, 36/89 i «Službeni glasnik RS» br. 19793 i 12/99, u daljnjem tekstu: ZOSO) kojom je propisano da ugovor o zamjeni koji nije zaključen u pismenom obliku i za koji nema pismene saglasnosti davaoca stana na korištenje ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo, te je zaključio da je predmetni ugovor o zamjeni stanova zaključen između tužitelja i apelanta Milovana Francuza ništavan. Osnovni sud je pojasnio da je navedenom odredbom izričito propisano da ugovor o zamjeni stanova mora imati saglasnost oba davaoca stana na korištenje. Nedostatak saglasnosti davaoca stana na korištenje makar i jednog davaoca stana na korištenje dovodi do toga da je ugovor o zamjeni protivan prinudnim propisima i kao takav apsolutno ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96 i 39/03, u daljnjem tekstu ZOO).

5. Obzirom na ništavost ugovora o zamjeni, Osnovni sud je zaključio da je ništav i ugovor o korištenju stana broj 0303-1379/92 od 26. oktobra 1992. godine koji je zaključio apelant Milovan Francuz sa tuženim. Apelanti su obavezani da predmetni stan koji drže u posjedu predaju tužitelju jer se u predmetnom stanu nalaze na osnovu ništavog ugovora tj. bez pravnog osnova. Na kraju je Osnovni sud pojasnio da pored navedenog stupanjem na snagu Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, ugovor o korištenju predmetnog stana koji je zaključio apelant Milovan Francuz sa tuženim više ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo jer se radi o zakonu lex specialis u odnosu na opšte zakonske odredbe koje regulišu prestanak ugovora i stanarskih prava i kao takav se prioritetno primjenjuje.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje. Okružni sud je istakao da je utvrđeno da apelant Milovan Francuz nije pribavio potrebnu suglasnost davaoca stana na korištenje u Šibeniku za zamjenu predmetnih stanova kao i da tužitelj nije nikada stupio u posjed stana u Šibeniku a što je i nesporno u ovoj parnici. Obzirom na nedostatke saglasnosti davaoca stana na korištenje, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je ugovor o zamjeni stanova zaključen između tužitelja i apelanta Milovana Francuza protivan prinudnim propisima i kao takav ništav u skladu sa odredbama člana 103. ZOO a također su i svi pravni poslovi zaključeni na osnovu ništavog ugovora ništavi i ne proizvode pravno dejstvo. Okružni sud je na kraju istakao da je pravilno prvostepeni sud obavezao apelante da tužitelju predaju predmetni stan u posjed jer odredba člana 104. stav 1. ZOO propisuje da u slučaju ništavosti svaka ugovorna strana je dužna da vrati ono što je primila. Obzirom da tužitelj nije u posjedu stana u Šibeniku to nije ni obavezan na predaju stana apelantu Milovanu Francuzu.

7. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene odluke izjavili apelanti Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-000 876 od 14. jula 200'8. godine, reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ugovor o zamjeni stanova nije zaključen u skladu sa odredbom člana 32. ZOSO. U konkretnoj situaciji, kako je dalje istakao Vrhovni sud, nesporno je među strankama da je za zaključenje ugovora pismenu suglasnost u formi zaključka Izvršnog odbora dala samo Opština Banja Luka kao davalac na korištenje predmetnog stana dok takvu suglasnost nije dao davalac stana na korištenje u Šibeniku te je pravilan zaključak da je predmetni ugovor protivan odredbi člana 32. ZOSO kao prinudnom propisu a time i ništav po odredbi člana 103. stav 1 ZOO. Kako je osnov za zaključenje ugovora o korištenju stana (ugovor o zamjeni) ništav i ne proizvodi pravno dejstvo to je ništav i ugovor o korištenju stana u smislu odredbe člana 52. ZOO. Pri nespornoj činjenici da apelanti drže predmetni stan u posjedu a da za to nemaju pravni osnov pravilna je odluka nižestepenih sudova da stan vrate u posjed tužitelju kao nosiocu stanarskog prava.

9. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

10. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje svih navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Apelanti su hronološki iznijeli tok postupka pred redovnim sudovima i istakli da je advokat Savo Radak u ime tužitelja potpisao ugovor o zamjeni stanova da su oni zbog ratnih okolnosti morali napustiti Šibenik kojom prilikom su im od strane MUP Šibenik oduzeti svi dokumenti pa i dokumentacija vezana za stan u Šibeniku. Apelanti su naveli da je sve podatke odnosno bitne elemente ugovora pribavio advokat Savo Radak tako da su se pouzdali i povjerovali u znanje i sposobnost, savjesnost i poštenje spomenutog advokata kojeg je angažovao tužitelj tj. druga ugovorna strana. Apelanti su istakli da je advokat dužan da radi sa povećanom pažnjom odnosno pažnjom stručnjaka jer je u suprotnom odgovoran za eventualne nastale posljedice. Apelanti smatraju da su u skladu sa zakonom mijenjali stan ali nisu mogli uticati na ratne okolnosti niti su mogli pribaviti potrebne dokumente. Zaključenjem ugovora o zamjeni ispoštovana su osnovna načela obligacionog prava a posebno načelo savjesnosti i poštenja Apelanti su istakli da su odmah uselili u predmetni stan i mislili su da je i tužitelj uselio u stan u Šibeniku te ističu da nisu krivi za nastalu situaciju jer su kao savjesni ugovarači sve iz ugovora ispoštovali pa ne bi trebali trpjeti negativne posljedice.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31.maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

13. Vezano za navode apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava i utvrđeno činjenično stanje Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud kao sud prve instance, utvrdio da su ništavi ugovor o zamjeni stanova koji je zaključio tužitelj sa apelantom Milovanom Francuzom u oktobru 1992. godine i ugovor o korištenju predmetnog stana od 26. oktobra 1992. godine koji je zaključio apelant Milovan Francuz sa tuženim. Također je ovaj sud utvrdio da je osnovan i zahtjev tužitelja kojim je tražio da se obavežu apelanti da mu predaju u posjed predmetni stan slobodan od lica i stvari. Ovako stanovište zauzeli su i sudovi na sljedeće dvije instance, dajući u osporenim presudama odgovore na sve žalbene i revizione navode apelanata. Redovni sudovi su jasno obrazložili da ugovor o zamjeni stanova zaključen između tužitelja i apelanta Milovana Francuza nije zaključen u skladu sa članom 32. ZOSO. Naime sudovi su pojasnili da je članom 32. stav 3. ZOSO propisano da je za zamjenu stanova potrebna pismena suglasnost davaoca tih stanova na korištenje a stavom 5 istog člana da ugovor koji nije zaključen u pismenim obliku i za koji nema pismene saglasnosti davaoca stana ne proizvodi pravno dejstvo. Obzirom da je u konkretnom slučaju nesporno da je za zaključenje ugovora o zamjeni stanova pismenu suglasnost u formi zaključka dala samo Opština Banja Luka kao davalac predmetnog stana redovni sudovi su zaključili da je tako zaključen ugovor ništav u smislu člana 103. stav 1. ZOO a također i svi pravni poslovi zaključeni na osnovu ništavog ugovora su također ništavi i ne proizvode pravno dejstvo. Pri nespornoj činjenici da apelanti drže predmetni stan u posjedu a da nemaju pravni osnov za posjed redovni sudovi su ih obavezali da stan vrate u posjed tužitelju u smislu člana 104. ZOO.

15. Imajući u vidu navedeno Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Pravo na dom

16. Apelanti u apelaciji osporavaju navedene odluke redovnih sudova tvrdeći da im je tim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Pri određivanju da li se u konkretnom slučaju radi o povredi člana 8. Evropske konvencije, prvenstveno se mora utvrditi da li predmetni stan predstavlja «dom» apelanata u smislu značenja stava 1. člana 8. Evropske konvencije i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje «doma» apelanata.

17. Prema sudskoj praksi Evropskog suda za ljudska prava, pojam «dom» obuhvata kako iznajmljen dom, tako i dom u privatnom vlasništvu (vidi Evropski sud za ljudska prava, presude Gillow protiv Velike Britanije od 24. novembra 1986. godine serija A, broj 109, stav 46 f, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). U skladu sa ovom interpretacijom, Ustavni sud je proširio domen člana 8. Evropske konvencije na stanove u kojima se stanuje na osnovu stanarskog prava (vidi Ustavni sud odluka broj U 8/99 od 11. maja 1999. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 24/99).

18. Što se tiče pitanja, u konkretnom slučaju, može li se predmetni stan smatrati «domom», apelanata Ustavni sud zapaža da su apelanti na osnovu ugovora o zamjenu stanova oktobra 1992. godine uselili u predmetni stan i da je apelant Milovan Francuz zaključio ugovor o korištenju predmetnog stana sa tuženim. Nesporno je i to da od momenta useljenja apelanti žive u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu te da su imali namjeru živjeti i dalje u predmetnom stanu kao u svom porodičnom domu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da sporni stan predstavlja «dom» apelanata u smislu člana 8. Evropske konvencije.

19. Ustavni sud dalje utvrđuje da osporene odluke redovnih sudova nesporno predstavljaju «miješanje» u poštivanje «doma» apelanata jer su osporenim odlukama apelanti obavezani da predmetni stan predaju u posjed tužitelju ali je miješanje u dom zasnovano na članu 32. ZOSO. Naime ovaj zakon dovoljno precizno i jasno predviđa da je za zamjenu stanova potrebna pismena saglasnost davalaca tih stanova na korištenje. Redovni sudovi su utvrdili da ugovor o zamjeni stanova zaključen između tužitelja i apelanta Milovana Francuza nije zaključen u skladu sa članom 32. ZOSO te je kao takav ništav u smislu člana 103 stav 1. ZOO jer je protivan prinudnim propisima a također i svi pravni poslovi zaključeni na osnovu ništavog ugovora su također ništavi i ne proizvode pravno dejstvo u smislu člana 52. ZOO. Obzirom da član 104. stav 1 ZOO propisuje da u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna da vrati drugoj ono što je primila po osnovu takvog ugovora apelanti su obavezani da tužitelju predaju predmetni stan u posjed. Ustavni sud podsjeća da je ZOSO donesen prije više od dvadeset godina, da se odredba člana 32. ovog zakona nije mijenjala, da je predmetni zakon objavljen u službenim glasilima, da su odredbe člana 32. dovoljno jasne i precizne u smislu uslova koje je potrebno ispuniti da bi ugovor o zamjeni proizveo pravno dejstvo odnosno da bi se na osnovu njega u smislu člana 11. ZOSO mogao zaključiti ugovor o korištenju stana. Stoga, Ustavni sud nalazi da su predmetni zakoni «primjereno pristupačni» te su apelanti bili «upućeni na okolnosti zakona koji se mogu primijeniti na dati predmet» u smislu uslova koji trebaju biti ispunjeni da bi neko lice izvršilo zamjenu stanova i steklo stanarsko pravo na zamijenjenom stanu.

20. Dalje, Ustavni sud smatra da je miješanje u dom, na osnovu navedenih zakonskih odredbi, proporcionalno zakonitom cilju kojem se teži i koji je njima propisan, a to je uvođenje pravne discipline u međusobne odnose fizičkih i pravnih lica i efikasnom funkcioniranju pravnog sistema i pravnoj sigurnosti. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da, u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na dom, nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani

21. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2608/08 (M.i S.F) | Sudska praksa | Aktio