Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/08 (S. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Zastara
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2610/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2610/08, rješavajući apelaciju Seada Karajkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Seada Karajkovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-

07-000100 od 11. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu broj Mal-331/04 od 16. novembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sead Karajković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Jadranka Lojić advokat iz Cazina, podnio je 27. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-000100 od 11. juna 2008. godine i presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-331/04 od 16. novembra 2006. godine.

2. Općinski sud je postupajući u pravnoj stvari JKP «Vodovod» Cazin (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi isplate, donio presudu broj Mal-331/04 od 16. novembra 2006. godine, potvrđena presudom Kantonalnog suda, kojom je obavezao apelanta da tužitelju na ime glavnog duga isplati iznos od 1.028,47 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 23. juna 2003. godine, uz troškove postupka u iznosu od 39 KM sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužbeni zahtjev tužitelja preko dosuđenog iznosa je odbijen.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je tužitelj 23. juna 2003. godine, na temelju vjerodostojne isprave podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta, radi naplate potraživanja u iznosu od 576,99 KM. Općinski sud je donio rješenje o izvršenju broj I-991/03 i odredio predloženo izvršenje a kako je apelant blagovremeno izjavio prigovor, navedeno rješenje je stavljeno van snage, ukinute su sve provedene izvršene radnje zbog čega se prijedlog tužitelja smatra tužbom. Tužitelj je istakao da svoj zahtjev temelji na neplaćenim računima za izvršene komunalne usluge počev od septembra 1997. godine do podnošenja prijedloga za izvršenje (juni 2003. gdine) a budući da apelant svoje obaveze nije izmirivao ni nakon tog perioda, konačno je oprediejlio tužbeni zahtjev na pripremnom ročištu u smislu da ga je povećao na iznos od 1.536,17 KM (za period od 1997. godine do augusta 2006. godine). Općinski sud je dopustio preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva na osnovu odredbe člana 57. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski sud je proveo predložene dokaze čitanjem isprava – kartice potrošača na ime apelanta i uvidom u račune za utuženi period, na osnovu kojih je utvrdio da se stranke nalaze u dužničko povjerilačkom odnosu te da je apelant po osnovu dostavljenih računa za izvršene usluge dužan tužitelju isplatiti ukupni iznos od 1.536,17 KM.. Međutim, temeljem odredbe člana 378. stav 1. tačka 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) sud je ocijenio da je apelantov prigovor o zastari potraživanja djelomično osnovan i to za dug koji se odnosi na period od 30. septembra 1997. godine do 31. jula 2002. godine, u ukupnom iznosu od 507,70 KM, pa je u tom dijelu tužiteljev zahtjev odbijen. Preostali dio duga za period od 1. augusta 2002. godine do 31. augusta 2006. godine u ukupnom iznosu od 1.028,47 KM je osnovan, zbog čega je Općinski sud apelanta obavezao na izmirenje duga, zakonske zatezne kamate i troškova postupka.

4. Općinski sud je obrazlažući neosnovanost apelantovih navoda kojima je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva istakao da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant korisnik komunalnih usluga tužitelja i da nije izvršavao svoju obavezu plaćanja utvrđene cijene za pruženu komunalnu uslugu. U pogledu apelantovog prigovora da nije saglasan sa paušalnim načinom utvrđivanja cijene koštanja komunalnih usluga, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 126. Odluke o načinu obavljanja komunalnih djelatnosti i komunalnom redu (Odluka Općinskog vijeća općine Cazin od 30. oktobra 2003. godine) jasno propisano da u slučaju neispravnog rada vodomjera osnov za procjenu potrošnje čini srednja potrošnja vode za posljednja tri mjeseca kada je vodomjer bio u ispravnom stanju, odnosno upoređivanjem sa drugim sličnim potrošačima. U konkretnom slučaju nije sporno da se utrošak vode nije mjerio vodomjerom jer je neispravan, pa je tužitelj, po ocjeni suda, opravdano u skladu sa Odlukom paušalno utvrdio utrošak vode i po tom osnovu korisnicima, među njima i apelantu, dostavlajo račune za pružene usluge. Općinski sud je pored navedenog istakao da se i prema odredbi člana 45. stav 3. Zakona o zaštiti potrošača u BiH («Službeni glasnik BiH» broj 17/02) za komunalne usluge za koje se ne može precizno izmjeriti pružena usluga obračun vrši prema broju potrošača odnosno osoba koje uslugu koriste.

5. Kantonalni sud je presudom broj 001-0-Gž-07-000100 od 11. juna 2008. godine apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je potvrdio pravilnost i zakonitost prvostepene presude, istakavši da je pravilno primijenjeno materijalno pravo u pogledu jednogodišnjeg roka zastare za potraživanja koja su dospjela prije 23. juna 2002. godine, u kom obimu je prvostepeni sud uvaživši prigovor zastare umanjio postavljeni tužbeni zahtjev. U pogledu apelantovog prigovora kojm je istakao da sud nije mogao dozvoliti povećanje tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je istakao da je apelant bio prisutan na ročištu na kojem je tužbeni zahtjev povećan, da se nije protivio preinačenju odnosno povećanju tužbenog zahtjeva te da je prigovorio samo u pogledu ispravnosti vodomjera, zbog čega je o visini duga odlučeno na temelju izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja. U pogledu apelantovog prigovora da mu nisu uručeni svi računi na koje se poziva tužitelj, Kantonalni sud je istakao da to predstavlja nove činejnice koje se ne mogu iznositi u žalbi (član 207. stav 1. ZPP-a) a kako se radi o sporu male vrijednosti žalba nije ni dozvoljena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja na osnovu odredbe iz člana 433. stav 1. ZPP-a. 6. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Smatra da o prigovoru zastare nije pravilno odlučeno i da obrazloženja presuda imaju nedostatke koji predtavlajju bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

7. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89; «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/93 i 13/94; «Službene novine FBiH» broj 29/03), relevantne odredbe glase: Član 378. stav 1. tačka 1.

1. Zastarjevaju za jednu godinu:

1). Potraživanje naknade za isporučenu električnu i toplotnu energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga izvršena za potrebe domaćinstva;

8. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 16/06), relevantne odredbe glase: Član 57. st. 1., 2. i 3.

1. Tužilac može preinačiti tužbu najkasnije do zaključenja pripremnog ročišta ili do početka glavne rasprave, ako pripremno ročište nije održano

2. Nakon održavanja pripremnog ročišta, a najkasnije do zaključenja glavne rasprave, sud može dopustiti preinaku tužbe samo ako ocijeni da preinaka nije usmjerena na odugovlačenje postupka i ako tuženi pristane na preinaku.

3. Smatrat će se da postoji pristanak tuženog na preinaku tužbe ako se on upusti u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivio preinaci. Član 207. stav 1.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalitelj pruži dokaze da ih bez svoje krivnje nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave. Član 433. stav 1.

Presuda ili rješenje kojim se završava spor male vrijednosti može se pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima apelacije, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita dali je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u postupku odlučivanja o zahtjevu tužitelja, za svoje odluke dali detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je proizašao zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva, uz uvažavanje apelantovog prigovora zastare za dio duga prema tužitelju, a Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje nije proizvoljno. Naime, iz obrazloženja osporenih presuda se ne može zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, kako to tvrdi apelant, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2610/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio