Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2626/08 (N. Đ.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2626/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2626/08, rješavajući apelaciju N. Đ., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. Đ. podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-000 755 od 29.
maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu broj 076-0-P-06-000 237 od 25. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. Đ. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Novog Grada, kojeg zastupa advokat Borivoj Gak, podnio je 26. avgusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 755 od 29. maja 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-0-P-06-000 237 od 25. januara 2008. godine.
2. Osnovni sud je Rješenjem broj 076-0-P-06-000 237 od 25. januara 2008. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da su ga R. Đ. i Z. V. (u daljnjem tekstu: tuženi) smetali u zadnjem mirnom posjedu nekretnina sa identifikacionim podacima bliže navedenim u rješenju (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) na način da su 14. i 15. septembra 2006. godine na sporne nekretnine izvezli pijesak i na dijelu parcele od lokalnog puta u dužini od 39 m2 razgrnuli, a zatim u dužini od 90,5 m ostavili pijesak u pet hrpa, a nakon toga pri kraju apelantovih nekretnina u dužini od 73,5 m razgrnuli pijesak po njegovim nekretninama, kako je prikazao vještak geodetske struke na skici od 8. februara 2007. godine (koja je sastavni dio rješenja). Slijedeći to, sud je odbio i apelantov tužbeni zahtjev da obaveže tužene da uspostave prijašnje posjedovno stanje na način da uklone pijesak po cijeloj dužini od 203 m i širini od 2 m, te uklone i razgrnuti pijesak i pijesak koji se nalazi u pet hrpa, uz obavezu da se okane svakog daljnjeg i sličnog smetanja, kao i da naknade troškove postupka apelantu. Istovremeno je sud obavezao apelanta da tuženim naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.160,00 KM.
3. Osnovni sud je u obrazloženju rješenja naveo da je, između ostalih, izveo i dokaz uviđajem na licu mjesta uz učešće vještaka geodetske struke, da je saslušao šest osoba u svojstvu svjedoka, te apelanta i tužene u svojstvu parničnih stranaka. Osnovni sud je istakao da je na osnovu navoda iz tužbe, izlaganja stranaka pred sudom i dokaza izvedenih u toku postupka utvrdio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Sud je naveo da je, saglasno odredbama člana 425. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03,85/03, 74/05, 63/07 i 49/09, u daljnjem tekstu: ZPP), raspravljanje po apelantovoj tužbi ograničio samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja. Ocjenom provedenih dokaza, između ostalog i detaljnom analizom iskaza saslušanih svjedoka, koji se u suštini podudaraju, Osnovni sud je zaključio da apelant nije dokazao da je posljednji mirni posjednik spornih nekretnina, koje je pokazao na ročištu održanom na licu mjesta, budući da se, prema utvrđenju suda, tim nekretninama služe i tuženi kao i drugi ljudi iz sela i one im služe kao put. S obzirom na navedeno, Osnovni sud je istakao da apelant nije ponudio sudu dokaze o postojanju bitnog uslova za pružanje posjedovne zaštite, odnosno da nije dokazao da je posljednji mirni posjednik spornih nekretnina zbog čega je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
4. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Rješenje broj 011-0-Gž-08-000 755 od 29. maja 2008. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da je ispitao prvostepeno rješenje u skladu sa odredbama čl. 221. i 236 ZPP. Vezano za apelantov žalbeni navod da prvostepeni sud nije pravilno ocijenio izvedene dokaze, saglasno odredbi člana 8. ZPP, te da je pogrešno zaključio da se posjedovna zaštita traži na putu, Okružni sud je istakao da su ovi navodi neosnovani budući da iz svih izvedenih dokaza, izjava saslušanih svjedoka i apelantove izjave proizlazi da se sporni dio nekretnina, na kojem se traži utvrđenje smetanja, koristi kao put. Navedeno je da u ovakvoj vrsti spora nije od utjecaja tvrdnja žalbe da taj put nije ucrtan na planovima i da nema svoju oznaku, te ko je vlasnik te nekretnine, odnosno ko je upisan kao posjednik u katastarskoj evidenciji i ko plaća zakonske, odnosno društvene obaveze. Dalje je navedeno da se sudska zaštita posjeda ostvaruje posjedovnom tužbom koja se temelji na odredbama člana 75. Zakona o osnovim svojinskopravnim odnosima („Službeni listi SFRJ“ broj 6/80 i „Službeni glasnik RS“ broj 21/92, u daljnjem tekstu: ZOSPO) prema kojim svaki posjednik stvari i prava ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda). Posjed stvari ima svako lice koje vrši faktičku vlast na stvari, a posjed gubi onaj posjednik koji prestane vršiti faktičku vlast na stvari svojom voljom. Odredbom člana 78. ZOSPO propisano je da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nije od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika. Okruži sud je istakao da se, u smislu citiranih zakonskih odredaba, u parnicama za smetanje posjeda utvrđuju tri relevantne činjenice: posljednji mirni i faktički posjed, čin smetanja i protivpravnost, te da iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi kao nesporno da apelant uživa ove nekretnine i da, prema njegovom iskazu, sporni dio predstavlja utrti put koji se nikada nije orao i koji su tuženi koristili kao prilaz svojim kućama. Pored toga, sud je naveo da je čak i u navodima iz apelantove žalbe nesporno da postoji „kolotrag“ i da su tuženi u posljednjih nekoliko godina prolazili preko spornih nekretnina.
5. Okružni sud je naglasio da zaštita posjeda u parnicama za smetanje posjeda ima svrhu da se zaštiti postojeće posjedovno stanje. Zato se posjed može smetati bilo koji činom bez obzira na to u koju je svrhu i kojim povodom on preduzet, ali pod pretpostavkom da se ne radi o činu poduzetom u granicama zakonskih ovlaštenja ili pristankom posjednika. Da bi se nečije postupanje moglo okvalifikovati kao smetanje posjeda, bitna pretpostavka jeste i svijest učinioca da time mijenja postojeće posjedovno stanje. Okružni sud je naglasio da, prema stanju spisa, apelant nije dokazao da su ga tuženi bilo kakvom protivpravnom radnjom onemogućili da koristi spornu nekretninu na do tada uobičajen način. Također je istakao da su tuženi posipanjem pijeska omogućili samo kvalitetnije korištenje tog puta koji su godinama i ranije koristili kao prolaz do svojih kuća. Pored toga, Okružni sud je istakao da navedenim nasipanjem apelant nije onemogućen u dotadašnjem posjedu tih nekretnina, te da nema ni svijesti tuženih da na bilo kakav način mijenjaju dotadašnje apelantovo posjedovno stanje. Zbog toga je Okružni sud istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio da apelant nije dokazao da su se stekli uslovi za pružanje posjedovne zaštite iz kojeg razloga je apelantova žalba odbijena a prvostepeno riješenje potvrđeno.
6. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je vlasnik i posjednik spornih nekretnina. Dalje, navodi da su tuženi povremeno i bez njegovog znanja vršili prevoz preko spornih nekretnina i na taj način napravili „kolotrag“. Također, apelant ističe da su tuženi 14. i 15. septembra 2006. godine bez njegovog znanja i odobrenja dovezli kamion pijeska na njivu pored „kolotraga“, te su jedan dio razastrli po „kolotragu“, jedan dio ostavili na njivi pored „kolotraga“ i na taj način nasipanjem pijeska proširili „kolotrag“. Apelant ističe da „praktički tuženi prave cestu“ preko njegove njive, koja nikada nije postojala, a time štete i ostatak njive mimo „kolotraga“, što Osnovni sud ne smatra smetanjem posjeda. Apelant navodi da ovakvo stanovište prihvata i Okružni sud uz obrazloženje da su tuženi „stvorili udobniju putnu vezu“. Apelant smatra da je to nelogično jer i „da su legalno prolazili kolotragom preko njive koju apelant obrađuje, ne pripada im pravo da preko te njive prave cestu“ a pogotovu da na štetu apelanta i njegove imovine prave sebi udobniju putnu vezu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih rješenja dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović