Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/08 (M. Č.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2637/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2637/08, rješavajući apelaciju Mevlide Čengić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mevlide Čengić podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-001 271 od 7. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-06-000 211 od 21. septembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj P- 164/05 od 9. februara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mevlida Čengić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 1. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 271 od 7. jula 2008. godine, presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-06-000 211 od 21. septembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 164/05 od 9. februara 2006. godine.

2. Apelantica je podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv Opštine Foča (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Republike Srpske-Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Banja Luka (u daljnjem tekstu: drugotuženi), radi naknade isplaćenih sredstava na ime ulaganja privremenog korisnika u stambeni objekt. Apelantica je u tužbi istakla da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-12/04 od 15. novembra 2004. godine obavezana da Ranku Gavranu iz Foče (u daljnjem tekstu: privremeni korisnik) isplati na ime uloženih sredstava za adaptaciju njene kuće iznos od 12.706,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom odbijen je njen protivtužbeni zahtjev da joj privremeni korisnik na ime koristi koju je imao po osnovu korištenja njene kuće isplati iznos od 8.340,00 KM. Apelantica je dalje navela da je privremenom korisniku njena kuća dodijeljena na privremeno korištenje 21. decembra 1995. godine u vremenskom trajanju od 12 mjeseci na osnovu rješenja Ratnog predsjedništva Opštine Foča i da mu je rješenjem drugotuženog korištenje kuće produženo do 29. januara 2004. godine. Obzirom da je privremenom korisniku isplatila na ime ulaganja u njenu kuću iznos dosuđen pravosnažnom presudom toga suda broj P-12/04 od 15. novembra 2004. godine apelantica je tražila namirenje isplaćenih sredstava od tuženih koji su njenu nepokretnost dodijelili privremenom korisniku na korištenje.

3. Presudom Osnovnog suda broj P. 164/05 od 9. februara 2006. godine koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 015-0-Gž-06-000 211 od 21. septembra 2006. godine, apelantica je odbijena sa tužbenim zahtjevom da joj tuženi na ime povrata isplaćenih troškova ulaganja privremenog korisnika u adaptaciju porodične stambene kuće isplate iznos od 15.562,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka u iznosu od 3.286,50 KM. Apelantica je obavezana da tuženim isplati na ime troškova parničnog postupka iznos od 2.520,00 KM u roku od 15. dana pod prijetnjom izvršenjem.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka Osnovni sud je utvrdio da je rješenjem prvotuženog broj 01/1-372 od 21. decembra 1995. godine, privremenom korisniku dodijeljena porodična kuća vlasništvo apelantice na privremeni smještaj u periodu od 12 mjeseci, da je tim rješenjem privremenom korisniku dozvoljena opravka i sanacija u cilju privođenja kuće namjeni stanovanja, da je rješenjem drugotuženog broj 07-156-374/97 od 4. maja 1997. godine (nedovršena) kuća apelantice ponovo dodijeljena privremenom korisniku na korištenje i da je privremeni korisnik uložio sporna novčana sredstva u adaptaciju spratnog dijela stambenog objekta. Osnovni sud je također istakao da je pravosnažnom presudom tog suda broj P-12/04 od 15. novembra 2004. godine apelantica obavezana da privremenom korisniku plati iznos sredstava koja je uložio za privođenje namjene stanovanja spratnog dijela kuće a odbijena je sa protivtužbenim zahtjevom da joj privremeni korisnik na ime koristi koju je imao po osnovu korištenja njene kuće isplati iznos od 8.340,00 KM. Također je utvrđeno da je apelantica po navedenoj pravosnažnoj presudi isplatila privremenom korisniku ukupan iznos od 19.237,20 KM.

5. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je zaključio da tumačeći cilj i svrhu odredbe člana 8. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon) a u vezi sa članom 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO) apelantici ne pripada pravo namirenja sredstava koja su isplaćena privremenom korisniku po pravosnažnoj presudi toga suda broj P-12/04 od 15. novembra 2004. godine jer se apelantica sticanjem bez osnova obogatila za taj iznos obzirom da je privremeni korisnik izvršio radove na spratu kuće koji su bili nužni i neophodni da bi on mogao normalno stanovati. Osnovni sud je istakao da je privremeni korisnik spasio kuću apelantice od propadanja jer da krov nije bio popravljen kuća bi bila totalno uništena a svi radovi su izvedeni u skladu sa građevinskim propisima pa je kuću privremeni korisnik apelantici predao kao funkcionalnu i osposobljenu za stanovanje. Apelantica je sredstva koja je privremeni korisnik uložio isplatila privremenom korisniku ali pošto su uložena sredstava dovela do povećanja vrijednosti objekta odnosno zaštitila njegovo daljnje propadanje a prema institutu sticanja bez osnova iz člana 210 ZOO, apelantica se za taj iznos obogatila odnosno stekla bez osnova iznos sredstava uloženih od strane privremenog korisnika u adaptaciju i saniranje kuće u koju se privremeni korisnik uselio po odobrenju nadležnog organa. Osnovni sud je istakao da se ne vidi koji vid štete je nastupio po apelanticu da ona traži isplatu iznosa kada je došlo do uvećanja vrijednosti kuće, odnosno kuća je zaštićena od propadanja ulaganjem sredstava od strane privremenog korisnika. Osnovni sud je istakao da se pravilnim tumačenjem člana 8. stav 2. Zakona a u vezi sa članom 210. ZOO može izvesti zaključak da nema osnova potraživanje apelantice prema tuženim time što je ona privremenom korisniku isplatila iznos sredstava koja je privremeni korisnik uložio u njenu kuću da bi istu priveo namjeni stanovanja i spriječio da dalje propada jer se apelantica za taj iznos obogatila (odnosno stekla bez osnova):

6. Osnovni sud je na kraju istakao da mogućnost namirenja apelantice propisana članom 8. stav

2. Zakona u vezi sa ZOO nema nikakvog osnova u konkretnoj parničnoj stvari jer apelantica nije pretrpjela nikakvu štetu odnosno šteta u toku dokaznog postupka nije utvrđena već je naprotiv utvrđeno da je došlo u korist apelantice do sticanja bez osnova jer je privremeni korisnik izvršio ulaganja vlastitih sredstava u kuću apelantice u iznosu od 12.706,50 KM a koji iznos apelantica potražuje. Dakle, zaključio je Osnovni sud ako je ulaganjem sredstava i rada od strane privremenog korisnika došlo do povećanja vrijednosti kuće apelantice odnosno sticanja bez osnova to se ne mogu obavezati nadležni organi (tuženi) da izvrše namirenje tih sredstava apelantici jer je to suprotno citiranim odredbama ZOO.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 8. stav 2. Zakona u vezi sa članom 210. ZOO i utvrdio da apelantici ne pripada namirenje sredstava koja je isplatila privremenom korisniku iz razloga što je došlo do uvećanja vrijednosti objekta apelantice za sporni iznos. Postavljajući tužbeni zahtjev prema tuženim apelantica bi imala duplu korist tj vraćena joj je imovina koju je koristio privremeni korisnik a koja je uvećana za uložene vrijednosti a tužiteljica ovako postavljenim tužbenim zahtjevom traži naplatu iznosa za koji joj je uvećana imovina koja joj je vraćena

8. Odlučujući o reviziji koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude Vrhovni sud je presudom broj 118-0-Rev-06-001 271 od 7. jula 2008. godine, reviziju odbio.

9. Vrhovni sud je istakao da je pravilno drugostepeni sud zaključio da apelantici ne pripada pravo na namirenje sredstava koja je isplatila privremenom korisniku njene porodične kuće po osnovu uvećanja vrijednosti stvari. Ovo iz razloga što je sredstvima uloženim od strane privremenog korisnika spratni dio kuće priveden krajnjoj namjeni za stanovanje i što se radi o troškovima nužnim za osposobljavanje spratnog dijela kuće za njegovu upotrebu bez kojih ulaganja taj dio kuće ne bi ni apelantica mogla koristiti. Kako je apelantica isplatila privremenom korisniku iznos novčanih sredstava koja je on uložio za ovu namjenu pravilno je drugostepeni sud zaključio da nisu ostvarene pretpostavke iz člana 8. Zakona za namirenje tih sredstava apelantici jer bi namirenjem sporne naknade apelantica bila «dvostruko obogaćena» po istom osnovu što nije cilj i svrha ove zakonske odredbe. Ovakav način prelaska imovine tuženih u imovinu apelantice (dosuđivanjem tražene naknade) i po ocjeni Vrhovnog suda nema osnova u primjeni člana 8. Zakona koji je kao poseban zakon (lex specialis) tuženim dao položaj «bivšeg zakonskog sticaoca» jer su oni po pravnom osnovu-

Uredba sa zakonskom snagom o smještaju izbjeglica na teritoriji RS («Službene novine RS» broj 19/95) stekli pravo davanja apelantičine porodične kuće na privremeno korištenje. Spornom naknadom apelantica bi obzirom na pravnu prirodu i nužnost troškova uloženih u osposobljavanje spratnog dijela kuće za stanovanje stekla ono što bi i sama po redovnom toku stvari morala uložiti u svoj objekt da bi služio svojoj svrsi i redovnoj namjeni. Revizioni prigovor apelantice da je nižestepenim presudama omogućeno privremenom korisniku njenih nekretnina nezakonito «bogaćenje» jer iznos plaćenog ulaganja nije prebijen sa koristima po osnovu korištenja kuće, nemaju značaj za odluku u konkretnom sporu jer je apelantica u parnici vođenoj pred Osnovnim sudom u predmetu P-12/04 po tužbi privremenog korisnika pravosnažno odbijena sa protivtužbenim zahtjevom da joj privremeni korisnik na ime koristi koju je imao po osnovu korištenja njene kuće isplati iznos od 8.340,00 KM

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje navedenih prava odnosi se na pogrešnu i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Apelantica je istakla da je na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda isplatila privremenom korisniku dosuđeni iznos na ime ulaganja u njenu kuću a da je tom istom presudom pravosnažno odbijena sa protivtužbenim zahtjevom da se obaveže privremeni korisnik na isplatu iznosa koji je imao kao korist po osnovu korištenja njene kuće. Apelantica je dalje navela da je smatrala da može novom tužbom ostvariti povrat sredstava koja je platila privremenom korisniku s obzirom da joj to pravo proističe iz člana 8. Zakona kojim je dato pravo vlasniku kuće da traži da mu nadležni organ namiri sredstva koja je on isplatio privremenom korisniku. Apelantica smatra da odbijanjem njenog tužbenog zahtjeva, navedena zakonska odredba «nema nikakvog smisla» ako ona kao vlasnik kuće koja je platila privremenom korisniku uložena sredstva, ne može ta sredstva povratiti od organa vlasti koji su sa njenom kućom raspolagali. Na ovakav način nastavila je dalje apelantica, sudovi su omogućili privremenom korisniku da se na njen račun obogati jer mu je platila sva ulaganja u kuću a iznos tih ulaganja nije prebijen sa koristima koje je on imao na osnovu dugogodišnjeg besplatnog korištenja kuće. Apelantica smatra da su tuženi, koji su njenu kuću dali na privremeno korištenje drugom licu, obavezni da izvrše povrat novčane naknade koju je isplatila privremenom korisniku, kada to već po shvaćanju sudova nije bila obaveza privremenog korisnika. Predložila je da se apelacija usvoji, ukinu osporene odluke i predmet vrati na ponovni postupak.

11. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine («Službeni glasnik RS» broj 39/03) relevantna odredba glasi:

Član 8.

Član 27a mijenja se i glasi:

Lice čije je pravo privremenog korištenja ili stanarsko pravo prestalo prema članu 2. ovog Zakona, a koje je uložilo svoja sredstva na ime neophodnih troškova u nepokretnosti ili stanu, ima pravo da traži povrat tih sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima. Postupak povrata sredstava prema Zakonu o obligacionim odnosima može započeti od dana kada je raniji vlasnik ili nosilac stanarskog prava stupio u posjed nepokretnosti ili stana

U slučaju kada sud odredi naknadu sredstava licu kojem to pravo pripada po stavu 1. ovog člana vlasnik ili nosilac stanarskog prava može u skladu sa Zakonom o obligacionim odnosima namirenje tih sredstava zahtijevati od nadležnog organa ili od davaoca stana na korištenje

12. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/03) relevantna odredba glasi:

Član 210.

Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način pređe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

Pod prijelazom imovine podrazumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi sa navodima apelantice o kršenju njenog prava na pravično suđenje i imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2637/08 (M. Č.) | Sudska praksa | Aktio