Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2645/08 (Ž. V.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2645/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-2645/08, rješavajući apelaciju Željka Vujnovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Vujnovića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj Kž-113/08 od 23. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru broj K-

471/05 od 31. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Vujnović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupa Svetozar Davidović advokat iz Banja Luke, podnio je 28. augusta 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Kž-113/08 od 23. maja 2008. godine i presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-471/05 od 31. decembra 2007. godine.

2. Okružno tužilaštvo Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) je protiv apelanta podiglo optužnicu broj KT-II-113/04 od 13. juna 2005. godine, zbog krivičnog djela poreske utaje.

3. Osnovni sud je presudom broj K-471/05 od 31. decembra 2007. godine apelanta oglasio krivim za izvršenje krivičnog djela poreske utaje iz člana 136. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske – Posebni dio (u daljnjem tekstu: KZ RS) za koje mu je izrečena uslovna osuda. Uslovnom osudom, apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od tri godine od pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo, te ukoliko u ostavljenom roku provjere obešteti Budžet RS za iznos neplaćenih poreza na promet u iznosu od 159.491,31 KM.

4. U obrazloženju presude je navedeno da su u toku dokaznog postupka provedeni dokazi optužbe i dokazi odbrane i to: saslušanjem svjedoka, čitanjem nalaza vještaka finansijske struke Miroslava Lazendića i Dragana Salića, saslušanjem vještaka, izvršen uvid i pročitani računi preduzeća «Tropikana» Mostar, «MIK» Mostar i fakture DOO «Vupi Trade» Prijedor. Osnovni sud je nakon analize svakog dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi utvrdio da je apelant, kao direktor i vlasnik preduzeća DOO «Vupi Trade» Prijedor, neistinito u svojoj poslovnoj dokumentaciji prikazao da je dio robe u vrijednosti od 1.626.698,58 KM (koja podliježe oporezivanju) a koju je prodao na veliko nepoznatim kupcima u BiH (veleprodaji) i izvršio gotovinsku naplatu uz uslovno oslobađanje od oporezivanja u smislu odredaba čl. 20. i 21. Zakona o akcizama i porezu na promet, čime je izbjegao platiti porez na promet i time oštetio Budžet Republike Srpske. Na taj način je očigledno, kako je dalje navedeno, dao lažne podatke o činjenicama koje su od uticaja na utvrđivanje poreza na promet, pa je izbjegao da plati porez na promet od 8% i porez za bezbjedno odvijanje željezničkog saobraćaja od 2% na vrijednost oporezive robe, te je na taj način izbjegao plaćanje poreza na promet u iznosu od 159.491,31 KM.

5. Do ovakvog činjeničnog utvrđenja, kako je dalje obrazloženo u presudi, sud je došao na osnovu provedenog dokaznog postupka, kako dokaza optužbe tako i dokaza odbrane. Naime, u postupku je izvršeno vještačenje po vještaku, kojeg je angažovalo tužilaštvo, Miroslavu Lazendiću i vještaku kojeg je angažovala odbrana Draganu Saliću. Međutim, Osnovni sud je istakao da nije prihvatio nalaz vještaka Dragana Salića, jer je nalaz sačinjen bez predočavanja bilo kojeg materijalnog dokaza na kome je vještačenje zasnovano, zbog čega se na takvom nalazu nije mogla zasnovati sudska odlukla. S druge strane, promet robe u tranzitu na veliko koji je fiktivno prikazan u knjigovodstvenoj dokumentaciji preduzeća apelanta DOO «Vupi Trade» Prijedor, bio je predmet finansijskog vještačenja vještaka Miroslava Lazendića kojeg je sud u cijelosti prihvatio kao tačan i objektivan, sačinjen u duhu nauke i vještine kojom se ovaj vještak bavi. U pogledu vinosti apelanta, Osnovni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju apelant postupao s direktnim umišljajem, što proizilazi iz okolnosti i činjeničnih radnji u pravcu izbjegavanja plaćanja poreskih obaveza.

6. Okružni sud je presudom broj Kž-113/08 od 23. maja 2008. godine djelomično uvažio žalbu Okružnog tužilaštva i prvostepenu presudu preinačio u osuđujućem dijelu u odluci o imovinskoj koristi, tako da se od apelanta oduzima imovinska korist u iznosu od 159.491,31 KM koju je dužan uplatiti u korist Budžeta Republike Srpske u roku od 30 dana. U ostalom osuđujućem dijelu, prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Žalba Okružnog tužilaštva na oslobađajući dio presude i žalba apelanta na osuđujući dio presude, odbijene su kao neosnovane i u tom dijelu prvostepena presuda potvrđena. Prvostepeni sud je po mišljenju Okružnog suda pravilno utvrdio da na strani apelanta nema otežavajućih okolnosti te su pravilno primijenjene odredbe o uslovljavanju izrečene kazne i pravilno izrečena upozoravajuća sankcija. Pravilno je nadalje, po mišljenju Okružnog suda, prvostepeni sud uslovio zaprijećenu kaznu i vraćanjem imovinske koristi u vremenu provjeravanja od tri godine. Međutim, žalba tužilaštva osnovano je ukazala da je prvostepeni sud propustio u izreci presude izreći oduzimanje imovinske koristi apelantu, imajući u vidu imperativne odredbe čl. 94. i 95. KZ RS. Naime, uslovnom osudom kojom je apelantu utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i koja bi se opozvala ukoliko apelant u roku od tri godine ne vrati imovinsku korist, došlo bi se u poziciju da izdržavanjem kazne zatvora apelant ne bude u obavezi taj iznos vratiti. S obzirom da je u konkretnom slučaju oštećen Budžet RS a imovinska korist koju je ostvario apelant pribavljena je krivičnim djelom, to je žalba djelomično osnovana i prvostepena presuda u tom dijelu preinačena. U pogledu apelantovih žalbenih navoda kojim je ukazivao na koliziju dvaju nalaza vještaka finansijske struke, Okružni sud je istakao da je prvostepena presuda dala jasne, precizne i uvjerljive razloge zbog kojih je prihvaćen nalaz vještaka kojeg je angažovalo tužilaštvo, odnosno razloge zbog kojih nije prihvaćen nalaz vještaka kojeg je angažovala odbrana, a takve obrazložene razloge kao valjane je prihvatio Okružni sud. U takvim okolnostima, prvostepeni sud nije bio u obavezi provoditi nadvještačenje. Okružni sud je ocijenio da je u prvostepenom postupku činjenično stanje potpuno pravilno utvrđeno i u tom pravcu žalbeni prigovori apelanta nemaju osnova. Osim toga, nije se mogla prihvatiti tvrdnja iznijeta u žalbi da nije određen subjekat koji je oštećen krivičnim djelom, jer je opštepoznato da se porez plaća državi koja je u konkretnoj situaciji oštećena, zbog čega je apelant i obavezan na plaćanje imovinske koristi u Budžet RS.

7. Apelant je u apelaciji naveo da mu je presudama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija). U vezi sa povredom ovog prava, apelant je istakao pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Smatra da su osporene presude nerazumljive i da su nedovoljno obrazložene S tim u vezi je istakao da je prvostepeni sud u suštini proveo sve dokaze osim suočavanja dvojice vještaka finansijske struke, izvodeći nepravilan i nedovoljno obrazložen zaključak o njegovoj krivično-pravnoj odgovornosti, čime su počinjene bitne povrede postupka. Smatra da u osporenim presudama postoje sukobi zaključaka vezani za pojmove maloprodaje i veleprodaje, postojanja i nepostojanja pojedinih preduzeće a u vezi s tim i pitanje navodne lažne dokumentacije. S tim u vezi je istakao i pogrešan obračun poreza na promet.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešne ocjene dokaza i nedostatka obrazloženja.

11. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi sa ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).

12. Ustavni sud, u vezi s ovim apelantovim navodima, zapaža da je Osnovni sud u dokaznom postupku proveo dokaze optužbe i dokaze odbrane, izvršio analizu i ocjenu svakog dokaza posebno i u međusobnoj vezi a nakon toga izveo zaključak o krivično-pravnoj odgovornosti apelanta za izvršenje krivičnog djela poreske utaje iz člana 136. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Za ostale radnje navedene u optužnici kojima bi apelant počinio krivično djelo poreske utaje, apelant je oslobođen je od optužbe.

13. Ustavni sud, zapaža da je Okružni sud, obrazlažući ovaj žalbeni navod, jasno istakao da u dvostranačkom sistemu dokazivanja dokaze izvodi tužilačka strana i odbrana. Izuzetno je dozvoljeno da dokaze može izvoditi sud. U okolnostima u kojima je prvostepeni sud u presudi dao jasne, precizne i uvjerljive razloge i obrazloženje zbog kojih je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke kojeg je angažovalo tužilaštvo a ne vještaka kojeg je angažovala odbrana, koje je kao valjane prihvatio Okružni sud, nije bilo obaveze prvostepenog suda da provodi nadvještačenje. Ocjena dokaza je u cjelosti data na način kako je propisano odredbom člana 296. stav 7. Zakona o krivičnom postupku RS («Službeni glasnik RS» br. 50/03, 111/04, 115/04 i 29/07), budući da je u osporenim presudama obrazloženo koje činjenice i iz kojih razloga se smatraju dokazane a koje ne. Ustavni sud primjećuje da su posebno cijenjeni međusobno suprotni dokazi, u konkretnom slučaju nalazi dva vještaka finansijske struke, te navedeni jasni razlozi zbog kojih je jedan nalaz prihvaćen kao objektivan i stučan dok se drugom nije mogla dati dokazna snaga, budući da nije bio potkrijepljen niti jednim materijalnim dokazom.

14. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2645/08 (Ž. V.) | Sudska praksa | Aktio