Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2645/09 (M. D.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Pritvor
- Apelacija preuranjena
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 174
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 146
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2645/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2645/09, rješavajući apelaciju Mirze Drinića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Drinića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Zenici br. 043-0-Kv-09-000067 i 043-0-Kv-09-000068 od 11. augusta 2009. godine i 043-0-KPP-09-
000259 od 10. augusta 2009. godine u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mirze Drinića podnesena protiv rješenja Općinskog suda u Zenici br. 043-0-Kv-09-000067 i 043-
0-Kv-09-000068 od 11. augusta 2009. godine i 043-0-KPP-09-000259 od 10. augusta 2009. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirza Drinić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, koga zastupa Ramo Ajkić, advokat iz Zenice, podnio je 19. augusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) br. 043-0-Kv-09-000067 i 043-0-Kv-09-000068 od 11. augusta 2009. godine i 043-0-KPP-09-
000259 od 10. augusta 2009. godine. Apelant je 14. septembra 2009. godine dopunio apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 043-0-KPP-09-000259 od 10. augusta 2009. godine, koje je donio sudija za prethodni postupak, apelantu je određen pritvor u trajanju od mjesec dana koji se po ovom rješenju ima računati od 9. augusta 2009. godine.
3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) Općinskom sudu podnijelo prijedlog za određivanje pritvora broj Kt-
II-1177/09 od 10. augusta 2009. godine protiv apelanta kao osumnjičenog. U prijedlogu je navedeno da je Tužilaštvo donijelo naredbu za provođenje istrage protiv apelanta i ostalih saučesnika zbog sumnje da su počinili krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05 - u daljnjem tekstu: KZFBiH). Dalje je navedeno da iz dokumentacije proizlazi da je predmetno krivično djelo učinjeno 7. augusta 2009. godine, kada je u ugostiteljskom objektu „Maredo“ u Zenici došlo do tuče i pucnjave u kojoj su učestvovali apelant i drugi saučesnici. Posljedica te pucnjave bila je smrt lica V. E, a druga lica su zadobila teške tjelesne ozljede. Zbog navedenog, Tužilaštvo je zaključilo da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni apelant, nalazeći se na slobodi zajedno sa ranije ispitanim osumnjičenim, ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke i osumnjičene, pa se iz tih razloga predložilo određivanje pritvora osumnjičenom apelantu po članu 146. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U prijedlogu Tužilaštva za određivanje pritvora je dalje navedeno da apelant pripada grupi u kojoj je smrtno stradao V. E., a teške tjelesne povrede su zadobili P. A. i Č. D, dok drugoj grupi pripadaju teško povrijeđeni S. M, Č. D. i P. A., pa je iz tih razloga Kantonalno tužilaštvo zaključilo da postoji bojazan da bi se dvije grupe mogle ponovo sukobiti i dovršiti započeto krivično djelo. Navedeno krivično djelo je, kako je navedeno u prijedlogu, učinjeno u ugostiteljskom objektu u kojem je bilo mnogo gostiju i tom prilikom je upotrijebljeno vatreno oružje bez obzira na prisutnost gostiju, što predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će navedeno lice dovršiti započeto krivično djelo. Pošto se za predmetno krivično djelo može izreći kazna zatvora od pet godine ili strožija kazna, Tužilaštvo je predložilo da je i zbog ovih razloga, po osnovu člana 146. stav 1. tačka
c) ZKPFBiH, opravdano određivanje pritvora osumnjičenom apelantu.
4. Ocjenjujući navedene razloge, sudija za prethodni postupak Općinskog suda je zaključio da je prijedlog za određivanje pritvora Tužilaštva djelimično osnovan. Kako je dalje navedeno u osporenom rješenju, osnovi sumnje da su apelant i ostali saučesnici počinili djelo učestvovanja u tuči su proistekli iz zapisnika o uviđaju Uprave policije Zenica od 8. augusta 2009. godine, zatim, izjave velikog broja svjedoka, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta na ime S. H., nalaza vještačenja parafinskih rukavica, te ljekarskog nalaza na ime A. G. Općinski sud je zaključio da je u toku postupka neophodno saslušati određeni broj lica, čija su imena navedena u obrazloženju rješenja, koja su učestvovala u predmetnom događaju i koja su, također, osumnjičena, a koja se nalaze u bolnici u Zenici, odnosno Sarajevu, kao i određen broj svjedoka koji su bili očevici predmetnog događaja, čija su imena, također, navedena u obrazloženju rješenja, pa postoji bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao utjecati na ta lica prilikom davanja iskaza na okolnosti učinjenog krivičnog djela. Dalje, Općinski sud je u zaključku osporenog rješenja naveo da je tim prije neophodno izvršiti saslušanje svih svjedoka pošto iz dosadašnjeg toka postupka nije utvrđeno ko je pucao iz vatrenog oružja. Sudija za prethodni postupak Općinskog suda nije prihvatio prijedlog Tužilaštva da se kao razlog za određivanje pritvora prihvati bojazan da će apelant i osumnjičeni ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo iz člana 146. stav 1. tačka c) pošto se apelant sumnjiči za svršeno krivično djelo učestvovanja u tuči, a ne za njegov pokušaj, pa je nejasno, kako je navedeno u rješenju, kako bi to apelant mogao završiti započeto krivično djelo kada je ono već dovršeno.
5. Rješenjima Općinskog suda br. 043-0-Kv-09-000067 i 043-0-Kv-09-000068 od 11. augusta 2009. godine, donesenim po žalbama apelanta i drugih osumnjičenih ( pet lica) u ovom postupku, odbijene su kao neosnovane žalba apelantovog branioca, kao i branilaca ostalih osumnjičenih protiv rješenja o određivanju pritvora sudije za prethodni postupak Općinskog suda br. 043-0-KPP-09-
000259 (protiv apelanta) i 043-0-KPP-09-000258 (protiv ostalih osumnjičenih) od 10. augusta 2009. godine. Naime, Vijeće Općinskog suda je zaključilo da iz stanja spisa proizlazi kao nesporno da se desio predmetni događaj u kojem je usmrćen V. E, a više lica zadobilo teške tjelesne ozljede u predmetnoj tuči, pa je Vijeće Općinskog suda zaključio da postoji osnovana sumnja da su svi osumnjičeni koji su učestvovali u tuči počinili krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 174. KZFBiH. Navedeno je da je, radi potpunog rasvjetljavanja predmetnog događaja, nužno saslušati svjedoke koje je navelo Tužilaštvo u prijedlozima za određivanje pritvora, a osnovano se može očekivati da i drugi svjedoci, pa i osumnjičeni apelant, budu ponovo saslušani upravo radi potpunog razjašnjenja predmetnog događaja, navodeći da „po ocjeni Suda, postoji razlog za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH“ (očigledna greška u pisanju jer iz konteksta i datih razloga proizlazi da se radi o tački b). Također, suprotno stavu sudije za prethodni postupak, po ocjeni Vijeća Općinskog suda, postojao je razlog za određivanje pritvora u smislu člana 146. stav 1. tačka c) („Službeni glasnik Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 35/03; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) da se kao razlog za određivanje pritvora prihvati bojazan da će apelant i osumnjičeni ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo. Kako je u obrazloženju rješenja Vijeća Općinskog suda navedeno, očigledno je da je evidentan sukob između dviju kriminalnih grupa koji, očito, s obzirom na posljedice, još nije okončan, pa je osnovano očekivati da će apelant i osumnjičeni ponoviti isto ili slično djelo ako bi i dalje boravili na slobodi. Konačno, slijedeći izloženo, Vijeće Općinskog suda je, u skladu sa članom 337. stav 3. ZKPFBiH, odlučilo kao u dispozitivu rješenja i odbilo apelantovu žalbu kao neosnovanu.
6. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pritvor određen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju odluku za određivanje pritvora, jer Tužilaštvo nije ponudilo dokaze na osnovu kojih bi nesumnjivo proizišla osnovana sumnja kao opći uvjet za određivanje pritvora. Apelant je naveo da u prijedlogu Tužilaštva sudu nije ponuđen nijedan dokaz, niti takav dokaz postoji, pa čak ni indicije, da je osumnjičeni mogući počinilac krivičnog djela učestvovanja u tuči, čiji je ishod bio smrt jednog lica. Dakle, osnovana sumnja da je osumnjičeni apelant počinio navedeno krivično djelo ne postoji i zbog toga je sud, kako je naveo apelant, proizvoljno primijenio odredbu člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH zbog čega je pritvor protiv osumnjičenog određen na nezakonit način. Apelant je, dalje, naveo da je neprihvatljiv pritvorski razlog iz tačke b) jer rješenje o određivanju pritvora ne obrazlaže, odnosno ne konkretizira naročite okolnosti koje ukazuju da će osumnjičeni apelant lično ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. S druge strane, pošto je oštećeni V. E. u bližem srodstvu sa apelantom, on je indirektno oštećena strana, zbog čega je njemu nepravedno određen pritvor. Apelant je, dalje, naveo da sve istaknute činjenice Vijeće Općinskog suda koje je odlučivalo po žalbi na rješenje o određivanju pritvora nije uvažilo, niti se u rješenju kojim odbija žalbu očitovalo o istaknutim žalbenim razlozima, niti na adekvatan način obrazložilo rješenje kojim odbija žalbu kao neosnovanu. Također, rješenje Vijeća Općinskog suda je potpuno konfuzno jer dodaje razloge za određivanje pritvora i iz člana 146. stav 1. tačka c), što je suprotno od rješenja sudije za prethodni postupak. Iz navedenog slijedi da je Vijeće Općinskog suda apsolutno proizvoljno primijenilo ZKPFBiH, jer je kao pritvorski razlog navelo i odredbe člana 146. stav 1. tačka c) smatrajući da, pored tačke b) iz istog člana, postoji bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo ili dovršiti pokušano krivično djelo ili pak učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna. Apelant je zaključio da su, zbog navedenih razloga, povrijeđena njegova ustavna prava na slobodu i sigurnost ličnosti i pravo na pravično suđenje. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud uvaži ovu apelaciju, utvrdi povredu navedenih ustavnih prava, ukine osporena rješenja o određivanju pritvora i naloži Vijeću Općinskog suda da hitno ponovo odluči o izjavljenoj žalbi na rješenje o određivanju pritvora.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
Član 16. stav 1. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda:
Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena Apelacija je očigledno (prima facie) nedopustiva
8. Prilikom ispitivanja dopustivosti predmeta, Ustavni sud prvenstveno treba utvrditi da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su navedeni u članu 16. Pravila Ustavnog suda. U tom kontekstu neophodno je da apelant navede povredu prava koja su zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine s tim da navedena povreda treba djelovati vjerovatno. Prema članu 16. stav 2. Pravila, apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi odluku Evropskog suda, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Odluku Ustavnog suda broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), odnosno ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje apelantovih prava, budući da apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. U konkretnom slučaju apelant je osoba lišena slobode i nalazi se u pritvoru na temelju odluke suda, te se poziva na kršenje prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U više svojih odluka Ustavni sud je posebno naglasio da pravo na slobodu ličnosti spada u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantuju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKPFBiH koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.
10. Ustavni sud konstatuje da je pritvor apelantu određen u smislu odredaba člana 146. stav 1. tačka b) ZKPFBiH, kojim je propisano da, ukoliko postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila krivično djelo, pritvor se može odrediti ako postoji opravdana bojazan od utjecaja na svjedoke saučesnike, ili bojazan da će dokazi biti uništeni ili sakriveni, ili ako naročite okolnosti pokazuju da će ometati istragu. Pored toga, Vijeće Općinskog suda je kao pritvorski razlog navelo i odredbe člana 146. stav 1. tačka c) smatrajući da, pored tačke b) iz istog člana, postoji bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, ili dovršiti pokušano krivično djelo, ili pak učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora najmanje pet godina ili teža kazna.
11. U odnosu na pitanje opravdanosti određivanja pritvora, što je predmet apelacije, Ustavni sud nalazi da je Evropski sud za ljudska prava u presudi W. protiv Švajcarske od 26. januara 1993. godine izrazio pravno stanovište prema kojem opravdanost određivanja pritvora zavisi od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, unatoč presumpciji nevinosti, preteže nad načelom poštivanja slobode pojedinca (vidi, Evropski sud za ljudska prava, W. protiv Švajcarske, presuda od 26. januara 1993. godine, serija A 254-A, stav 30). Pored toga, Ustavni sud podsjeća da radi zaštite prava na slobodu ličnosti i prava na slobodu od proizvoljnog hapšenja i pritvaranja, a s ciljem sprečavanja kršenja osnovnih ljudskih prava, svi oblici pritvaranja moraju biti podložni efikasnoj kontroli sudskih ili drugih organa vlasti.
12. Dovodeći navedene stavove u vezu sa činjenicama konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je pritvor apelantu odredio nadležni sud, nakon što je omogućeno apelantu, odnosno njegovom branitelju da se očituje na prijedlog Tužilaštva. Također, Ustavni sud zapaža da rješenje o određivanju pritvora apelantu sadrži obrazloženje iz kojeg proizlazi da je Općinski sud prilikom utvrđivanja postojanja „osnovane sumnje“, koja, prema praksi Evropskog suda, predstavlja conditio sine qua nonza određivanje ili produženje pritvora, ocijenio postojeće dokaze (zapisnika o uviđaju Uprave policije Zenica od 8. augusta 2009. godine, zatim, izjave velikog broja svjedoka, potvrde o privremenom oduzimanju predmeta…) i druge okolnosti koje, po mišljenju suda, ukazuju na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Data obrazloženja u tom pogledu Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Također, Ustavni sud smatra da osporena rješenja sadrže dovoljno jasne, argumentovane i konkretizovane razloge koji ukazuju na postojanje posebnih razloga iz člana 146. stav 1. tač. b) i c) ZKPFBiH jer je utvrđeno da postoji bojazan da će apelant utjecati na svjedoke s obzirom na veći broj osumnjičenih za krivično djelo tuče i činjenicu da postupak nije završen, kao i da postoji opasnost da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da se u apelantovom slučaju radi o zakonitom lišavanju slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije, budući da je apelant lišen slobode „radi privođenja lica pred nadležnu sudsku vlast zbog opravdane sumnje da je izvršilo krivično djelo ili kada se opravdano smatra neophodnim da bi se spriječilo izvršenje krivičnog djela“.
13. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva. Zbog toga nema elemenata koji prima facie ukazuju da postoji kršenje ustavnog prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje, te Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi u tom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani. Apelacija je preuranjena
14. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima, ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu sa praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje je li poštivan princip pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).
15. U konkretnom slučaju, krivični postupak protiv apelanta još nije okončan, već su donesena procesna rješenja kojim je apelantu određen pritvor i odlučeno o žalbi na rješenje o određivanju pritvora, odnosno kojim je odbijen njegov prijedlog za ukidanje pritvora. Stoga su navodi iz apelacije u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjeni.
16. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović