Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2651/09 (H. I., E. F., K. K., R. L., M. S., S. M., R. K., I. D., E. S., S. I., M. M.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 4
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave · čl. 4
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće
Predmeti (1)
AP-2651/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2651/09, rješavajući apelaciju Hikmeta Ibrahimovića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Hikmeta Ibrahimovića, Edina Frke, Keme Kljajića, Rusmira Letića, Mustafe Selimovića, Senada Murtića, Rešada Kovača, Ismeta Derviševića, Eziba Sinanovića, Senada Imamovića, Muharema Mušinovića, Nedžada Lonića, Mirsada Omerovića, Asima Mušinbegovića, Mirzeta Džerahovića, Kemala Lušije, Elvedina Smajića, Sahiba Spahije, Faruka Bišića, Armina Šabanovića, Almira Husanovića, Damira Glibića, Mehmeda Halilovića, Mirnesa Šišića, Fadila Pandura, Dženana Demira, Selvera Hadžića, Vahida Fethatovića, Mehe Hubanića, Envera Pešte, Azema Džane, Zumre Đelilović, Sabahudina Kurspahića, Medihe Zuko, Almira Aljukića, Senahida Iščerića, Vernesa Ribe, Senada Klačara, Nusreta Aganovića, Edhema Ahmića, Dževada Mehmedića, Zahida Jusića, Bajre Mulaosmanovića, Zijada Šute, Amira Varupe, Nermina Pacolija, Mirsada Behramovića, Ibrahima Grada, Selvera Muminovića, Ermina Šahića, Muamera Fajića, Džeme Bajramovića, Senada Hasandića, Nermina Mlivića, Muje Tabakovića, Esada Kovačevića, Faruka Šarića, Esada Marića, Almira Sultanića, Mirze Bratića, Enisa Džemila, Razijfe Marić, Emira Marića, Muhameda Špage, Muniba Šabanovića, Harisa Balalića, Rašida Medara, Admira Šehića, Husnije Zahirovića, Hajdara Kajtaza, Džemaila Šarotića, Muharema Peze, Elvedine Jazvin, Asima Bajraktarevića, Mirsada Džankovića, Mustare Zlomužice, Junuza Zlomužice, Adisa Paljanina, Muje Vrce, Salema Tatlića, Salema Čolakovića, Huseina Vođe, Alije Muhibića, Emira Huke, Fuada Huseinbegovića, Šefika Munikoze, Safeta Šljive, Ismeta Eglenovića, Ferida Rizvanovića, Mehmeda Ajanovića, Enesa Malseše, Ibre Potura, Almira Miljevća, Bećira Šurkovića, Hajrudina Vehaba, Nijaza Hodžića, Muminović Fadila, Samida Kahrimana, Ferida Halilovića, Ahme Hodžića, Zijada Karića, Davora Bjelandžije, Mirzeta Kladanjčića, Mirsasa Hasanbegovića, Nermina Ganića, Rame Klempića, Amila Ćeme, Admira Delića, Zuhdije Hinovića, Edina Osmića, Muamera Delalića, Senade Šundo, Samida Avdića, Envera Bečirevića, Sevde Žunića, Jusufa Čamdžića, Jusufa Gadže, Sakiba Ramića, Esvedina Šošića, Admira Neradina, Selima Imamovića, Hajre Ćose, Ramiza Turčala, Mirsada Jahića, Spahe Spahovića, Zehrudina Šahinovića, Adila Čurta, Sakiba Murtića, Jusufa Sirotanovića, Mirzada Smirke, Zahida Drapića, Asima Kovača, Jusufa Čakanovića, Asima Vrapca, Mevludina Muhotića, Aide Vuk, Nihada Bojadžića, Samira Selimovića, Šemsudina Avdića, Adila Hasanovića, Nezira Gobeljića, Fuada Škulja, Nefira Ormana, Hajrudina Omerovića, Skendera Kandića, Suvada Bečkovića, Nedžada Kazagića, Džemala Muftića, Sulejmana Mujezina, Senada Bebanića, Nermina Ganića, Midhata Salihagića, Dženana Zerde, Elvira Konaka, Dine Mešića, Harisa Bećarevića, Nermina Smajića, Senada Pašića, Harisa Kubure, Muharema Mulavdića i Ismeta Kentre podnesene protiv:
- presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-08-000215 od 15. juna 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-000171 od 7. jula 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-002227 od 18. novembra 2009. godine, broj 65 0 P 043291 09 Gž od 12. februara 2010. godine, broj 65 0 P 060630 09 Gz od 26. februara 2010. godine, broj 65 0 P 044100 09 Gž od 16. marta 2010. godine, broj 65 0 P 040650 08 Gz od 19. marta 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-002359 od 3. februara 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-002228 od 17. marta 2010. godine, broj 09 0 Rs 007302 08 Rsz od 20. maja 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-004120 od 15. aprila 2010. godine, broj 65 0 P 039697 09 Gž od 21. aprila 2010. godine, broj 65 0 P 042573 08 Gž od 21. aprila 2010. godine, broj 009-
0-Gž-08-004122 od 11. maja 2010. godine, broj 65 0 P 049907 08 Gž od 6. septembra 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-004492 od 16. aprila 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-003862 od 16. aprila 2010. godine, broj 009.0-Gž-07-002598 od 22. aprila 2009. godine, broj 009-0-Gž-07-
003386 od 14. maja 2009. godine, broj 009-0-gž-08-001209 od 24. jula 2009. godine, broj 65 0 P 043183 09 Gž od 24. februara 2009. godine, broj 009-0-Gž-07-002628 od 1. jula 2009. godine, broj 09 Rs 007519 08 Rsz od 20. jula 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-004610 od 2. juna 2010. godine, broj 65 0 P 043340 08 Gz od 4. juna 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-004311 od 1. juna 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-
000842 od 26. augusta 2009. godine, broj 009-0-Gž-07-001360 od 29. jula 2009. godine, broj 09 0 Rs 006433 08 Rsz od 21. jula 2010. godine, broj 09 0 Rs 007520 08 Rsz od 15. jula 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-
002226 od 13. jula 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-003428 od 28. juna 2010. godine, broj 65 0 Rs 049266 08 Rsz od 24. augusta 2010. godine, broj 65 0 P 043432 09 Gž od 25. augusta 2010. godine, broj 65 0 P 042982 09 Gz od 24. augusta 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-005010 od 16. jula 2010. godine, broj 09 0 Rs 007049 08 Rsz od 24. augusta 2010. godine, broj 09 0 Rs 006967 08 Rsz od 9. juna 2010. godine, broj 09 0 Rs 005966 09 Rsz od 20. septembra 2010. godine, broj 09-0-Rs-
007467 08 Rsz od 15. septembra 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-
000742 od 16. septembra 2009. godine, broj 65 0 P 050405 09 Gž od 19. novembra 2010. godine, broj 09-0-Rs-00790 08 Rsz od 27. oktobra 2010. godine, broj 009-0-Gž-08-002050 od 30. decembra 2009. godine, broj 009-0-Gž-08-000178 od 8. oktobra 2010. godine, broj 65 0 Rs 050249 Rsz od 2. februara 2011. godine;
- presuda Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-4113/2005 od 23. novembra 2007. godine, broj Pr-4328/2005 od 8. novembra 2007. godine, broj Pr-4669/05 od 5. marta 2007. godine, broj 65 0 P 043291 05 P od 7. maja 2009. godine, broj 65 0 P 060630 05 P od 25. decembra 2008. godine, broj 65 0 P 044100 05 P od 24. novembra 2008. godine, broj 65 0 P 40650 07 P od 11. jula 2007. godine, broj Pr-5037/05 od 29. februara 2008. godine, broj Pr-4927/05 od 28. februara 2008. godine, broj Pr-4904/05 od 4. jula 2008. godine, broj Pr-5258/05 od 21. maja 2008. godine, broj 65 0 P 039697 06 P od 25. februara 2009. godine, broj 65 0 P 042573 05 P od 11. septembra 2008. godine, broj 65 0 P 06 000505 od 18. aprila 2008. godine, broj 065 0 P 06 000502 od 9. juna 2008. godine, broj Pr-2391/05 od 4. jula 2008. godine, broj Pr-5033/05 od 25. aprila 2008. godine, broj Pr-4341/05 od 7. juna 2007. godine, broj 065-0-P-06-003964 od 27. septembra 2007. godine, broj Pr-
1942/05 od 30. novembra 2007. godine, broj 65 0 P 043183 05 P od 10. decembra 2008. godine, broj Pr-2658/05 od 14. juna 2007. godine, broj Pr-4128/05 od 4. aprila 2008. godine, broj 065-0-P-06-001832 od 9. maja 2008. godine, broj 65 0 P 043340 05 P od 12. septembra 2008. godine, broj Pr-5050/05 od 4. aprila 2008. godine, broj Pr-4324/05 od 13. decembra 2007. godine, broj 065 0 P 06 003963 od 6. aprila 2007. godine, broj Pr-5227/05 od 28. aprila 2008. godine, broj Pr-5217/05 od 2. aprila 2008. godine, broj Pr-4584/05 od 5. marta 2007. godine, broj 065-0-P-06-001066 od 23. februara 2008. godine, broj 65 0 P 049266 05 P od 1. oktobra 2008. godine, broj 65 0 P 043432 05 P od 26. novembra 2008. godine, broj 65 0 P 042982 05 P od 25. augusta 2008. godine, broj 065-0-P-06-001752 od 8. februara 2008. godine, broj Pr-
4126/05 od 18. juna 2008. godine, broj Pr-2895/05 od 27. juna 2008. godine, broj Pr-5215/05 od 23. maja 2008. godine, broj Pr-2897/05 od 25.aprila 2008. godine, broj Pr-1095/05 od 21. decembra 2007. godine, broj 65 0 P 050405 05 P od 19. decembra 2008. godine, broj Pr-3287/05 od 27. maja 2008. godine, broj 065-0-P-06-003961 od 27. februara 2008. godine, broj Pr-5053/2005 od 19. novembra 2007. godine i broj 65 0 P 050249 05 P od 29. oktobra 2008. godine,zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Hikmet Ibrahimović, Edin Frka, Kemo Kljajić, Rusmir Letić, Mustafa Selimović, Senad Murtić, Rešad Kovač, Ismet Dervišević, Ezib Sinanović, Senad Imamović, Muharem Mušinović, Nedžad Lonić, Mirsad Omerović, Asim Mušinbegović, Mirzet Džerahović, Kemal Lušij, Elvedin Smajić, Sahib Spahija, Faruka Bišić, Armin Šabanović, Almir Husanović, Damir Glibić, Mehmed Halilović, Mirnes Šišić, Fadil Pandur, Dženan Demir, Selver Hadžić, Vahid Fethatović, Meho Hubanić, Enver Pešto, Azem Džano, Zumra Đelilović, Sabahudin Kurspahić, Mediha Zuko, Almir Aljukić, Senahid Iščerić, Vernes Ribo, Senad Klačar, Nusret Aganović, Edhem Ahmić, Dževad Mehmedić, Zahid Jusić, Bajro Mulaosmanović, Zijad Šut, Amir Varupa, Nermin Pacoli, Mirsad Behramović, Ibrahim Grad, Selver Muminović, Ermin Šahić, Muamer Fajić, Džemo Bajramović, Senad Hasandić, Nermin Mlivić, Mujo Tabaković, Esad Kovačević, Faruk Šarić, Esad Marić, Almir Sultanić, Mirzo Bratić, Enis Džemil, Razijfa Marić, Emir Marić, Muhamed Špago, Munib Šabanović, Haris Balalić, Rašid Medar, Admir Šehić, Husnija Zahirović, Hajdar Kajtaz, Džemail Šarotić, Muharem Pezo, Elvedina Jazvin, Asim Bajraktarević, Mirsad Džanković, Mustar Zlomužica, Junuz Zlomužic, Adis Paljanin, Mujo Vrce, Salem Tatlić, Salem Čolaković, Husein Vođo, Alija Muhibić, Emir Huko, Fuad Huseinbegović, Šefik Munikoza, Safet Šljivo, Ismet Eglenović, Ferid Rizvanović, Mehmed Ajanović, Enes Malseša, Ibro Potur, Almir Miljević, Bećir Šurković, Hajrudin Vehab, Nijaz Hodžić, Fadil Muminović, Samid Kahriman, Ferid Halilović, Ahmo Hodžić, Zijad Karić, Davor Bjelandžija, Mirzet Kladanjčić, Mirsas Hasanbegović, Nermin Ganić, Ramo Klempić, Amil Ćemo, Admir Delić, Zuhdija Hinović, Edin Osmić, Muamer Delalić, Senada Šundo, Samid Avdić, Enver Bečirević, Sevdo Žunić, Jusuf Čamdžić, Jusuf Gadžo, Sakib Ramić, Esvedin Šošić, Admir Neradin, Selim Imamović, Hajro Ćoso, Ramiz Turčalo, Mirsad Jahić, Spaho Spahović, Zehrudin Šahinović, Adil Čurt, Sakib Murtić, Jusuf Sirotanović, Mirzad Smirka, Zahid Drapić, Asim Kovač, Jusuf Čakanović, Asim Vrabac, Mevludin Muhotić, Aida Vuk, Nihad Bojadžić, Samir Selimović, Šemsudin Avdić, Adil Hasanović, Nezir Gobeljić, Fuad Škulj, Nefir Orman, Hajrudin Omerović, Skender Kandić, Suvad Bečković, Nedžad Kazagić, Džemal Muftić, Sulejman Mujezin, Senad Bebanić, Nermin Ganić, Midhat Salihagić, Dženan Zerdo, Elvir Konak, Dino Mešić, Haris Bećarević, Nermin Smajić, Senad Pašić, Haris Kubura, Muharem Mulavdić i Ismet Kentra (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupaju Amir Šapčanin, Asif Plećan i Halil Mušinović, advokati iz Sarajeva i Konjica, podnijeli su u periodu od 20. augusta 2009. godine do 10. marta 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i presuda Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), preciziranih u izreci ove odluke. U predmetu broj AP 3246/09 apelantov punomoćnik je dostavio dopunu apelacije 28. juna 2010. godine.
2. S obzirom na to da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se tiču istog pitanja, Ustavni sud je, u smislu člana 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojoj će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2651/09. Spojene su sljedeće apelacije: AP 2651/09, AP 3246/09, AP 60/10, AP 1775/10, AP 1835/10, AP 1909/10, AP 1910/10, AP 1911/10, AP 2042/10, AP 2397/10, AP 2399/10, AP 2515/10, AP 2518/10, AP 2790/10, AP 2791/10, AP 2792/10, AP 2793/10, AP 2882/10, AP 3064/10, AP 3066/10, AP 3296/10, AP 3301/10, AP 3393/10, AP 3455/10, AP 4062/10, AP 4063/10, AP 4064/10, AP 4071/10, AP 4072/10, AP 4195/10, AP 4196/10, AP 4591/10, AP 4694/10, AP 4695/10, AP 4696/10, AP 4803/10, AP 5087/10, AP 5108/10, AP 5112/10, AP 5171/10, AP 5172/10, AP 5183/10, AP 5763/10,
AP 5764/10, AP 158/11, AP 419/11 i AP 1147/11.
3. Ustavni sud je odlukama o dopustivosti br. AP 1314/09 od 29. juna 2010. godine, AP 2139/09 od 28. aprila 2010. godine, AP 2564/09 od 11. marta 2010. godine, AP 3137/09 od 29. juna 2010. godine, AP 3277/09 od 29. juna 2010. godine, AP 3656/09 od 28. aprila 2010. godine, AP 3157/09 od 29. juna 2010. godine, AP 24/10 od 29. juna 2010. godine i AP 1403/10 od 15. juna 2010. godine odbacio kao preuranjene apelacije apelanata zbog toga što su apelanti protiv drugostepenih presuda izjavili revizije o kojim u vrijeme rješavanja o tim apelacijama nije bila donesena konačna odluka. Ustavni sud je u navedenim odlukama apelante uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluke Ustavnog suda kojima su njihove apelacije odbačene kao preuranjene, što su apelanti i učinili, te su podnijeli apelacije br. AP 3246/09, AP 2882/10, AP 3064/10, AP 3066/10, AP 3296/10, AP 3301/10, AP 3393/10, AP 4071/10, AP 4072/10, AP 5183/10, AP 158/11 protiv rješenja Vrhovnog suda br. 070-0-Rev-09-002161 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001469 od 27. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001736 od 8. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002427 od 6. maja 2010. godine, broj 65 0 P 043183 09 Rev od 11. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002381 od 24. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002404 od 15. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-
002164 od 8. jula 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000241 od 24. augusta 2010. godine, broj 070-0-
Rev-10-001354 od 26. oktobra 2010. godine.
4. Apelant je apelaciju broj AP 3246/09 dostavio dva puta, odnosno u toj apelaciji su osporeni isti akti kao i u apelaciji broj AP 3301/10.
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti su u periodu od 2005. do 2007. godine pokrenuli parnične postupke protiv Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) kao poslodavca a radi isplate novčanih potraživanja iz radnog odnosa i to razlike naknade za godišnji odmor i razlike naknade za topli obrok za periode i iznose pojedinačno označene u tužbenim zahtjevima, a koje su trebali primiti u skladu sa Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00) i Uredbom o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 56/04, 68/05 i 33/06). U obrazloženjima presuda Općinskog suda, navedenih u izreci ove odluke, navedeno je da je naknada za ishranu u toku rada (topli obrok) popisana članom 31. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH («Službene novine FBiH» broj 23/00), te članom 2. stav 1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00) i člana 5. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće, u iznosu od 2% prosječne plaće u FBiH. Međutim, Općinski sud je konstatirao da, uzimajući u obzir odredbu člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH («Službene novine FBiH» broj 19/00), proizlazi da je poslodavac dužan osigurati zaposleniku ishranu u toku rada, a u slučaju da mu je nije u mogućnosti osigurati, dužan je isplatiti novčanu naknadu. S obzirom na to da je nespornim tokom postupka utvrđeno da je tuženi osigurao apelantima (zaposlenicima) obrok u matičnoj jedinici, to proizlazi da im ne pripada i kumulativno pravo na novčanu naknadu za topli obrok, izuzev u predmetima br. AP 4062/10 i AP 4072/10 u kojima je Općinski sud obavezao tuženu da apelantima isplati novčano potraživanje na ime razlike toplog obroka. U predmetima br. AP 3066/10, AP 3393/10, AP 4694/10 i AP 5108/10, Općinski sud je apelantima dosudio naknadu za topli obrok s obzirom na to da je nespornim utvrđeno da apelanti nisu u preciziranim periodima imali osiguran obrok u matičnoj jedinici, niti im je isplaćena novčana naknada za te periode. U dijelu koji se odnosi na isplatu neisplaćenog regresa, Općinski sud je (u predmetima br. AP 1909/10 i AP 5171/10), a u skladu sa odredbom člana 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije BiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 94/98 i 49/00) naveo da se regres isplaćuje u visini prosječne mjesečne plaće po zaposlenom ostvarene u prethodnom mjesecu u odnosu na vrijeme korištenja godišnjeg odmora, odnosno člana 4. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstva i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98 i 49/00), da se isplaćuje 70% plaće, odnosno najmanje u visini prosječne plaće isplaćene u FBiH za prethodna tri mjeseca prije donošenja odluke o regresu, ukoliko je to za zaposlenika povoljnije, pa je dosudio naknadu za regres, izuzev u predmetu broj AP 2042/10 u kojem je odbio apelantov tužbeni zahtjev, a s obzirom na to da apelant nije dokazao da je uopće i koristio godišnji odmor u 2004. godini, a što je bio dužan prema odredbama člana 7. stav 1. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP, pa mu shodno prethodno navedenom i ne pripada razlika naknade.
7. Dalje je Općinski sud naveo da se u konkretnim slučajevima radi o novčanim potraživanjima iz radnog odnosa za koje u smislu odredbi člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) i člana
372. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) apsolutna zastara potraživanja nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja. S obzirom na nesporno utvrđene činjenice u pogledu vremena podnošenja tužbi, redovni sudovi su zaključili da nije protekao zakonski rok od tri godine, u kojem periodu zastarijevaju novčana potraživanja iz radnog odnosa, u smislu člana 106. ZOR-a, odnosno člana 372. ZOO-a, pa su ocijenili neosnovanim prigovor tužene u pogledu zastare potraživanja.
8. Kantonalni sud je, odlučujući o žalbama tužitelja, odnosno tužene, donio presude navedene u izreci ove odluke kojima je žalbe odbio i prvostepene presude potvrdio, izuzev u predmetu broj AP 2399/10 u kojem je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu odluke o troškovima postupka na način da je tuženoj odbijen zahtjev za naknadu troškova postupka, odnosno u predmetima br. AP 4062/10 i AP 4072/10 u kojima je žalbu tužene uvažio na način da je tužbeni zahtjev apelanata odbio u cijelosti. Kantonalni sud je u obrazloženjima presuda naveo da je prvostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata u odnosu na potraživanje razlike toplog obroka i regresa (u predmetu broj AP 2042/10). Kantonalni sud je potvrdio pravilnost primjene materijalnog prava budući da je u konkretnom slučaju nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici, odnosno obavezao tuženu na isplatu regresa (u predmetima br. AP 1909/10 i AP 5171/10).
9. Vrhovni sud je u predmetima br. AP 3246/09, AP 2882/10, AP 3064/10, AP 3066/10, AP 3296/10, AP 3301/10, AP 3393/10, AP 4071/10, AP 4072/10, AP 5183/10 i AP 158/11 rješenjima broj 070-0-Rev-09-002161 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001469 od 27. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001736 od 8. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002427 od 6. maja 2010. godine, broj 65 0 P 043183 09 Rev od 11. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002381 od 24. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002404 od 15. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-002164 od 8. jula 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000241 od 24. augusta 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-
001354 od 26. oktobra 2010. godine odbacio kao nedopuštene revizije apelanata izjavljene na drugostepene presude bliže označene u izreci ove odluke. U obrazloženju navedenih rješenja Vrhovni sud je naveo da, prema članu 237. stav 2. važećeg Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), revizija nije dopuštena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 10.000 KM. Naime, u konkretnom slučaju, kako su apelanti u ovom sporu obični formalni suparničari i kako je procesni položaj svakog od njih samostalan, to se pravo na izjavljivanje revizije ocjenjuje odvojeno za svakog od njih, odnosno vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi vrijednosni kriterij propisan odredbom člana 237. stav 2. ZPP. S obzirom na navedene odredbe zakona, proizlazi da su revizije apelanata nedozvoljene, kako po osnovu člana 237. stav 2, tako i po osnovu stava 3. istog člana. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je odbacio revizije kao nedopuštene primjenom člana 247. ZPP.
10. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, koja odgovaraju pravima iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti povredu ovih prava vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, te ističu da su uskraćeni za razliku naknade za topli obrok s obzirom na to da vrijednost osiguranog toplog obroka tužene u matičnoj jedinici nikako nije bila u vrijednosti od 10 KM. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud zapaža da su apelanti u apelacijama br. AP 3246/09, AP 2882/10, AP 3064/10, AP 3066/10, AP 3296/10, AP 3301/10, AP 3393/10, AP 4071/10, AP 4072/10, AP 5183/10 i AP 158/11 kao osporene odluke naveli rješenja Vrhovnog suda kojima je njihova revizija izjavljena protiv presuda kantonalnih sudova odbačena kao nedopuštena. U konkretnom slučaju revizije su bile neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom na to da su odbačene kao nedopuštene. Konačne odluke u ovim apelacijama su, u smislu ranije iznesenog stava, presude kantonalnih sudova koje su navedene u izreci ove odluke.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se zasnivaju na tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su odluke redovnih sudova dovoljno jasno obrazložene, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, redovni sudovi su obrazložili da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan zato što je tokom postupka nespornim utvrđeno da su apelanti imali osiguran topli obrok u matičnoj jedinici poslodavca, pa im zbog toga, u smislu odredbe člana 17. stav 2. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, ne pripada pravo na novčanu naknadu, odnosno ne pripada kumulativno pravo i na novčanu naknadu i na osiguran obrok od poslodavca. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelanti u apelacijama ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnih postupaka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani ali da iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je ove navode ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović