Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2698/08 (D. B. iz Mrkonjić grada)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2698/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2698/08, rješavajući apelaciju Dragana Boškana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Boškana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-08-

000 202 od 18. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Boškan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Mirjana Savić, advokatica iz Mrkonjić Grada, podnio je 8. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-08-000 202 od 18. juna 2008. godine.

2. Osnovni sud u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj 075-0-P-07-000 133 od 4. marta 2008. godine usvojio apelantov tužbeni zahtjev, poništio kao nezakonita rješenja Republike Srpske, Vlada Republike Srpske, Ministarstvo unutrašnjih poslova – CJB Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 10-125-72/06 od 8. decembra 2006. godine i broj II K/B-7-125-100/07 od 27. aprila 2007. godine, te obavezao tuženog da apelantu nadoknadi troškove postupka u preciziranom iznosu. Zahtjev za naknadu troškova preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da je apelant zaposlen kod tuženog kao policajac. Također, nije sporno da je rješenjem tuženog od 27. aprila 2007. godine, a kojim je preinačeno ranije rješenje tuženog od 8. decembra 2006. godine, apelant disciplinski kažnjen novčanom kaznom u visini od 30% od plaće u trajanju od jednog mjeseca. Dalje je navedeno da se apelantu stavlja na teret da je počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 4. stav 1. tačka 1. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti policajaca i drugih zaposlenih u MUP-u Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Osnovni sud je utvrdio da su apelant i policajac J. R., radeći zajedno u patroli, 11. jula 2006. godine oko 9,55 sati u mjestu Čađavica zaustavili i kontrolisali putničko motorno vozilo marke «Golf», kojim je upravljao M. B., a kontrolu nisu evidentirali u patrolnom nalogu. Osnovni sud je, dalje, naveo da je među parničnim strankama sporan osnov tužbenog zahtjeva, odnosno da li je apelant počinio težu povredu radne dužnosti, odnosno izvršio radnju kontrolisanja navedenog učesnika u saobraćaju, a da tu činjenicu nije evidentirao u odnosni patrolni nalog.

4. Osnovni sud je u obrazloženju istakao da je apelant tokom postupka tvrdio da radeći u patroli sa J. R. nije zastavio vozilo kojim je upravljao M. B., te da zbog toga i nije počinio povredu radne dužnosti koja mu se stavlja na teret. Svjedok M. B. je izjavio da apelanta ne poznaje, te da se ne može sjetiti policajca, niti službenog vozila kada ga je zaustavila policijska patrola. Suvozač u predmetnom vozilu D. A. kao svjedok je izjavio da apelanta prvi put u životu vidi u sudu, odnosno na glavnoj raspravi, zatim da je policija zaustavila vozilo M. B., da je M. B. otišao sa policajcem do službenog vozila policije, te da je razgovor između njih dvojice trajao 15-20 minuta. Prema mišljenju Osnovnog suda, iz izjava navedenih svjedoka se ne može zaključiti da je upravo apelant bio u policijskoj patroli koja je zaustavila i kontrolisala vozilo u kojem su se nalazili navedeni svjedoci. Osnovni sud je, dalje, zaključio da je svjedok M. B., s obzirom na to da je sa policajcem razgovarao 15-20 minuta, mogao i morao upamtiti njegov izgled, ako ne već ime i prezime policajca. Dalje je naveo da je poklonio vjeru iskazima navedenih svjedoka, međutim, na osnovu činjenica koje proizlaze iz iskaza ne može se utvrditi da je apelant policajac koji je zaustavio i kontrolisao navedeno vozilo jer su svjedoci neposredno uočili radnje policajca o kojem govore. U tom smislu, nema razloga da ne prihvati taj dio iskaza, ali kako je zaključio Osnovni sud, navedeni svjedoci ne potvrđuju da je predmetne radnje izvršio apelant.

5. U dokaznom postupku kao svjedok je saslušan i J. R. koji je bio vođa patrole i nadređeni apelantu, a koji je potvrdio da u kritičnom događaju policijska patrola nije kontrolisala niti jednog učesnika u saobraćaju kojeg nije navela u patrolnom nalogu, pa tako ni M. B. Osnovni sud je istakao da je ocijenio ranije tvrdnje svjedoka M. B. iz zapisnika od 20. novembra 2006. godine u Policijskoj stanici Petrovac, te da je tom prilikom M. B. opisao izgled policajca, kao i navode u Izvještaju o predstavci na rad policije od 12. jula 2006. godine gdje se navodi izgled policajca, zatim navod M. B. da je službeno vozilo policije bilo «Golf 3», iako se radilo o vozilu Škoda Felicia, te da su se slični događaji desili u vezi sa svjedokom M. B. i na drugim putnim pravcima. Imajući u vidu iskaz svjedoka M. B. koji je dao na glavnoj raspravi, Osnovni sud je zaključio da se tvrdnje M. B. ne mogu dovesti u direktnu vezu sa radnjama koje se apelantu stavljaju na teret, pa samim tim i da je počinio povrede radne obaveze. Stoga je Osnovni sud smatrao da je osnovan apelantov tužbeni zahtjev za poništenje predmetnih rješenja tuženog, kojim je apelant kažnjen, na osnovu prava koja apelantu pripadaju na osnovu člana 83. u vezi sa članom 105. Zakona o radu.

6. Tuženi se protiv navedene presude žalio Okružnom sudu. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je na sjednici vijeća donio Presudu broj 011-0-Ž-08-000 202 od 18. juna 2008. godine. Navedenom presudom Okružni sud je žalbu tuženog uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se kao nezakonita ponište rješenja tuženog od 8. decembra 2006. godine i 27. aprila 2007. godine i da se tuženi obaveže da apelantu naknadi troškove postupka.

7. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je predmetni disciplinski postupak proveden u skladu sa Pravilnikom. Dalje je utvrdio da je J. R. zajedno sa apelantom, kritičnog datuma, prema nalogu za službu vršio kontrolu i regulisanje saobraćaja na određenoj lokaciji, a u periodu od 10,00 do 10,30 sati su koristili pauzu u restoranu «Kod Vlajke» u Čađavici, blizu proširenja uz kolovoz gdje su neposredno prije toga vršili kontrolu. Okružni sud je, dalje, naveo da prema Izvještaju o predstavci na rad policije i izjavi M. B. datoj u Policijskoj stanici proizlazi da je M. B. zaustavljen kao vozač putničkog automobila kod navedenog restorana u Čađavici i da ga je zaustavio policajac koji je vršio provjeru rada ručne kočnice i koji je upućivao M. B. na vanredni tehnički pregled, iako je kočnica bila ispravna, pa je M. B., budući da je zbog svojih obaveza žurio, tom policajcu dao 20,00 KM.

8. Okružni sud je, dalje, naveo da je mjesto i vrijeme vršenja saobraćajne kontrole potvrdio i sam apelant. Osim toga, predmetni događaj detaljno je opisao i kontrolisani vozač M. B. u svojoj izjavi datoj na zapisnik u Policijskoj stanici već narednog dana, to jeste 12. jula 2006. godine. Okružni sud je zaključio da je isključena mogućnost da je neko drugi vršio kontrolu jer je na konkretnom mjestu bila samo jedna smjena, odnosno patrola, a teško je povjerovati da bi neko drugi u službenoj uniformi neovlašteno vršio kontrolu saobraćaja i to u blizini redovne policijske patrole. Okružni sud je, dalje, istakao da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na nesaglasnosti iskaza saslušanih svjedoka u pogledu identiteta policajca koji je vršio kontrolu. Međutim, kako je dalje naveo Okružni sud, ne može se očekivati da se svjedoci sjete svih detalja nakon proteka vremena od gotovo 17 mjeseci, koliko je prošlo od kritičnog događaja pa do glavnog pretresa. Zbog toga je, prema mišljenju Okružnog suda, činjenično stanje trebalo utvrditi brižljivom ocjenom svih dokaza u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) ocjenjujući pri tome i sve isprave u spisu. Okružni sud je naglasio da apelant nije dokazao da su kontrolu vozača M. B. eventualno vršili drugi policajci, a teret dokazivanja tih činjenica je, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. ZPP, na apelantu. Među strankama je nesporno da apelant nije evidentirao u nalog zaustavljanje vozila M. B, a ta neosporavana činjenica čini obilježje povrede radne obaveze iz člana 4. stav 1. tačka 1. Pravilnika. Budući da je disciplinski postupak proveden na način i u rokovima propisanim Pravilnikom, Okružni sud je zaključio da je apelantov zahtjev za poništenje osporenih rješenja neosnovan. Pri tome je Okružni sud naglasio da treba imati u vidu da se apelantu stavlja na teret samo neevidentiranje zaustavljanja vozila, a ne i uzimanje novca, što bi, pod uslovom da je dokazano, imalo za posljedicu drugačiju pravnu kvalifikaciju povrede radnih obaveza i težu disciplinsku sankciju. Zbog navedenih razloga, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio na osnovu člana 229. tačka 2. ZPP.

9. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Okružni sud pogrešno i proizvoljno utvrdio činjenično stanje. Naveo je da je svjedok sljedećeg dana od kritičnog događaja u policijskoj stanici, opisujući policajca koji ga je kontrolisao, izjavio da se radi o plavom, lijepom muškarcu, srednjeg rasta, s vozilom marke «Golf 3» i da pri tome nije bilo suočenja svjedoka sa apelantom. Nasuprot ovoj izjavi, apelant ukazuje na to da je on izrazito crn, veoma crne puti i kose, što je suprotno opisu koji je dao svjedok. Osim toga, apelant ističe da je u vremenu koje je naveo svjedok M. B. apelant koristio pauzu u restoranu, tako da u to vrijeme nije mogao zaustaviti predmetno vozilo. Također, apelant smatra da je Okružni sud trebao na sjednici vijeća donijeti odluku o zakazivanju rasprave pred drugostepenim sudom na kojoj će ponoviti neposredno izvedene dokaze, pravilno ih ocijeniti i utvrditi odgovarajuće činjenično stanje. Time je, prema apelantovom mišljenju, povrijeđeno načelo neposrednosti izvođenja dokaza. Pri činjenici da je u sjednici vijeća preocjenom iskaza svjedoka drugostepeni sud utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi i na osnovu toga preinačio prvostepenu presudu, prema apelantovom mišljenju, u postupku pred drugostepenim sudom učinjena je povreda odredaba parničnog postupka iz člana 229. ZPP u vezi sa članom 209. ZPP, zbog čega je odluka Okružnog suda nezakonita.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U odnosu na apelantove navode da je Okružni sud povrijedio načelo neposrednosti jer nije zakazao raspravu na kojoj bi, da bi utvrdio činjenično stanje, ponovo izveo dokaze koji su bili neposredno izvedeni u prvostepenom postupku, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud osporenu presudu donio na osnovu člana 229. tačka 2. ZPP. Navedenom odredbom je propisano da će drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi. Ustavni sud ističe da je prvostepeni sud donio odluku na osnovu usmene, javne i neposredne glavne rasprave u prisustvu parničnih stranaka, na kojoj su dokazi neposredno izvedeni. Imajući u vidu da je Okružni sud u drugostepenom postupku na sjednici vijeća drugačije ocijenio isprave u spisu i posredno izvedene dokaze, koji su prethodno bili neposredno izvedeni pred prvostepenim sudom, a što je u skladu sa odredbama ZPP, Ustavni sud nalazi da time nije povrijeđeno načelo neposrednog izvođenja dokaza. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje vezani za načelo neposrednosti u parničnom postupku očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2698/08 (D. B. iz Mrkonjić grada) | Sudska praksa | Aktio