Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2738/08 (K. Ć.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otpremnina
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravo na rad
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2738/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2738/08, rješavajući apelaciju Kreše Ćavara i Frane Jelića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacija Kreše Ćavara podnesenaprotiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-08-000 254 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 479 od 14. aprila 2008. godine i apelacija Frane Jelića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg broj 008-0-Gž-08-000 257 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 064-0-P-07-000 611 od 11. aprila 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Krešo Ćavar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 10. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrirana pod brojem AP 2738/08. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Gž-08-000 254 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 064-0-P-07-000 479 od 14. aprila 2008. godine.

2. Frano Jelić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Nada Dalipagić, odvjetnica iz Mostara, podnio je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu, koja je registrirana pod brojem AP 2770/08. Apelant je podnio apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Gž-08-000 257 od 17. jula 2008. godine i Presude Općinskog suda broj 064-0-P-07-

000 611 od 11. aprila 2008. godine.

3. S obzirom na to da se obje apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 2738/08.

4. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 479 od 14. aprila 2008. godine obavezana je tužena «Novogradnja-zanatstvo» d.d. Široki Brijeg (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu Kreši Ćavaru na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zateznom kamatom koja teče od 8. augusta 2007. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu šest zajamčenih plaća računajući od prestanka radnog odnosa 5. maja 2000. godine, kao i dio zahtjeva za isplatu otpremnine preko dosuđenog iznosa, odbijeni su kao neosnovani. U odnosu na drugotuženu Općinu Široki Brijeg, apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio isplatu šest zajamčenih plaća računajući od prestanka radnog odnosa 5. maja 2000. godine i na ime otpremnine isplatu iznosa od 1.487,73 KM, odbijen je u cijelosti kao neosnovan.

5. Presudom Općinskog suda broj 064-0-P-07-000 611 od 11. aprila 2008. godine obavezana je tužena da apelantu Frani Jeliću na ime otpremnine isplati iznos od 1.285,26 KM sa zateznom kamatom počevši od 3. oktobra 2007. godine pa do konačne isplate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Preostali dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu šest zajamčenih plaća računajući od prestanka radnog odnosa 5. maja 2000. godine, kao i dio zahtjeva za isplatu otpremnine preko dosuđenog iznosa, odbijeni su kao neosnovani.

6. U obrazloženju navedenih presuda Općinski sud je istakao da su apelanti u tužbi naveli da im je rješenjem tužene od 5. decembra 2006. godine uspostavljen radnopravni status i istovremeno istom odlukom utvrđen prestanak radnog odnosa zaključno sa 5. majem 2000. godine. Zbog toga su apelanti zahtijevali da im tužena na ime naknade plaće za period od šest mjeseci počevši od 5. maja 2000. godine isplati iznos od 1.139,60 KM, to jeste iznos od šest zajamčenih plaća, a na ime otpremnine iznos od 1.487,73 KM. Općinski sud je, dalje, naveo da je u dokaznom postupku utvrdio da je apelantima rješenjem Kantonalne komisije za provedbu člana 143. Zakona o radu Zapadnohercegovačkog kantona usvojena žalba i naloženo tuženoj da apelantima uspostavi radnopravni status, u skladu sa odredbama člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). U izvršenju navedenih odluka tužena je apelantima uspostavila radnopravni status za period od 14. septembra 1990. godine do 5. maja 2000. godine, s tim da im radni odnos prestaje 5. maja 2000. godine s pravom na otpremninu. Navedeno je da je među parničnim strankama sporno pravo apelanata na naknadu plaće i visina otpremnine. Sud je zatim citirao sadržaj odredbe člana 143. ZOR-a, te istakao da zaposlenik koji se 31. decembra 1991. godine zatekao u radnom odnosu ne ostvaruje prava iz člana 143. ZOR-a ex lege, nego ta prava, uključujući pravo na naknadu plaće za vrijeme čekanja, ostvaruje tek nakon što pravomoćnom odlukom poslodavca, odnosno nadležne komisije odluči o pravu zaposlenika za uspostavu radnopravnog statusa. Istaknuto je da sve do pravomoćnosti rješenja kojim se utvrđuje status zaposlenika na čekanju ne nastaje obaveza poslodavca po osnovu člana 143. ZOR-a niti nastaju prava za osobu koja takav status traži. S obzirom na to da među strankama nije bilo sporno da apelanti imaju preko 20 godina staža osiguranja, sud je naveo da je otpremnina utvrđena shodno članu 143. st. 4. i 5. ZOR-a na način da je prosječna plaća isplaćena na nivou Federacije BiH u septembru 2000. godine (koja je iznosila 428,42 KM) pomnožena sa koeficijentom 3,00. U odnosu na zahtjev apelanata da im tužena naknadi šest plaća nakon prestanka radnog odnosa, Općinski sud je istakao da je pravo na naknadu plaće jedno od prava iz radnog odnosa. Kako se apelanti u utuženom periodu, to jeste nakon 5. maja 2000. godine nisu nalazili u radnom odnosu, zbog čega im ne može niti pripadati naknada plaće nakon navedenog datuma, Općinski sud je tužbeni zahtjev apelanata u tom dijelu odbio kao neosnovan.

7. Apelanti i tužena su se žalili Kantonalnom sudu protiv navedenih prvostepenih presuda. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Kantonalni sud je u predmetu apelanta Kreše Ćavara donio Presudu broj 008-0-Gž-08-000 254 od 17. jula 2008. godine, a u predmetu apelanta Frane Jelića Presudu broj 008-0-Gž-08-000 257 od 17. jula 2008. godine. Kantonalni sud je navedenim presudama žalbe parničnih stranaka odbio kao neosnovane i prvostepene presude potvrdio u cijelosti.

8. U obrazloženju navedenih presuda Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelantima radni odnos prestao po sili zakona 5. maja 2000. godine, pa je prvostepeni sud, suprotno neosnovanim navodima žalbi apelanata, pravilno postupio kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata za naknadu plaća za šest mjeseci nakon prestanka radnog odnosa. Kantonalni sud je, dalje, istakao da na pravilnost i zakonitost prvostepene odluke ne može utjecati ni stav prvostepenog suda izražen u nekim ranijim predmetima, na koje se žalbe apelanata pozivaju, bez obzira na to što je takvu odluku potvrdio drugostepeni sud. Kantonalni sud je smatrao da žalbe apelanata gube iz vida da sadržaj drugostepene odluke zavisi isključivo od razloga navedenih u žalbi (član 221. Zakona o parničnom postupku; u daljnjem tekstu: ZPP) i što samostalnost i nezavisnost sudije u svakom predmetu pojedinačno ne bi smjela biti dovedena u pitanje nekim njegovim ranije usvojenim stavovima.

9. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i «pravo na rad i zaradu po osnovu rada». Apelanti smatraju da im na osnovu člana 143. ZOR-a pripada pravo i na naknadu šest plaća nakon prestanka radnog odnosa. Posebno su istakli činjenicu da je Kantonalni sud ranije u gotovo identičnom predmetu izrazio stajalište da u slučajevima kakav je njihov radnicima pripada pravo na otpremninu i šest plaća nakon prestanka radnog odnosa.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Iz navoda apelacija proizlazi da apelanti osporavaju presude redovnih sudova u dijelu koji se odnosi na odbijanje njihovog tužbenog zahtjeva usmjerenog na isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine, smatrajući da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u svojoj dosadašnjoj praksi gotovo identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u Odluci broj AP 2758/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) te je zaključio «da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim».

14. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su i u slučaju apelanata redovni sudovi dali detaljno obrazloženje zašto su odbili dio tužbenog zahtjeva za isplatu šest plaća počevši od 5. maja 2000. godine, odnosno zašto su snizili visinu dosuđene otpremnine, uz pozivanje na relevantne odredbe važećih propisa (konkretno člana 143. ZOR-a i člana 2. ZPP). Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su ovi propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na štetu apelanata, niti je pronašao elemente koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja predmetnih postupaka. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji nisu ponudili argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno njihovo pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Ustavni sud neće razmatrati navode apelanata o tome da su u drugim slučajevima sudovi odlučivali drugačije nego u konkretnom slučaju s obzirom na to da Ustavni sud prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnost svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud u predmetnim apelacijama razmatrao samo navode apelanata u odnosu na konkretan postupak. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelanti ne nude činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se pozivaju, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. S druge strane, vezano za navode apelacija o povredi prava na rad i zaradu po osnovu rada, Ustavni sud zapaža da su ova prava garantirana čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (1996) koji se prema Aneksa I na Ustav Bosne i Hercegovine primjenjuje u Bosni i Hercegovini. S obzirom na to da se, u suštini, navodi o kršenju ovih prava zasnivaju na navodima o pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnopravnih propisa, što je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke u vezi sa pravom na pravično suđenje, a kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao prima facie ukazati opravdanim navode o kršenju ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava iz čl. 6. i 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2738/08 (K. Ć.) | Sudska praksa | Aktio