Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/08 (B. I.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Testament
  • Nasljedstvo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2752/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2752/08, rješavajući apelaciju Blanke Ivanković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Blanke Ivanković podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-07-000 231 od 4. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj Gž-2058/02 od 23. marta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1203/99 od 6. juna 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Blanka Ivanković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Zoran Butorac, advokat iz Banjaluke, podnijela je 9. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 231 od 4. juna 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-2058/02 od 23. marta 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1203/99 od 6. juna 2002. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1203/09 od 6. juna 2002. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Gž-2058/02 od 23. marta 2005. godine, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev protiv Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) kojim je tražila da se utvrdi da je pravno valjan usmeni testament Ane Ružički (u daljnjem tekstu: ostaviteljice) kojim je svojim jedinim nasljednikom na cijeloj svojoj imovini imenovala apelanticu. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da svi saslušani svjedoci, pa i sama apelantica, potvrđuju bitne činjenice i to da je ostaviteljica nadživjela supruga gotovo 30 godina, da je bila zdrava, sposobna i pametna žena koja je živjela normalno u toplim porodičnim odnosima sa svojom pastorkom, odnosno apelanticom. Svi su potvrdili da je njena životna želja i volja bila da sva njena imovina nakon njene smrti pripadne u nasljeđe apelantici koja se prema njoj odnosila kao rođeno dijete. Dalje su svjedoci potvrdili da se ostaviteljica razboljela tek 1992. godine kada joj je nekoliko mjeseci prije smrti trebala pomoć i njega drugih lica. Potvrdili su i da je ostaviteljica uvijek govorila da će svoju imovinu ostaviti apelantici, te da je to rekla i 10-15 dana prije smrti na sljedeći način: «Čim malo prizdravim otičiću u sud ili kod advokata da sačinim pismeni testament u korist Blanke».

4. Prema mišljenju Osnovnog suda, ta ostaviteljicina izjava nema svojstvo usmenog testamenta. U tom pogledu, Osnovni sud je naveo da je ostaviteljica i tada rekla da će čim prizdravi otići u sud ili kod advokata da sačini pismeni testament, dakle i tada kao mnogo puta prije samo je govorila da će to učiniti. Navedeno, prema mišljenju Osnovnog suda, govori da ostaviteljica nije bila apsolutno neuka u pogledu forme raspolaganja svojom imovinom jer svi potvrđuju da je znala gdje treba otići da se sačini pismeni testament i kako to treba učiniti. Da ta njena izjava data 10-15 dana prije smrti nije zvučala formalno kao posljednja izjava volje nego kao obični razgovor sa bliskim osobama govori i samo ponašanje apelantice koja u ostavinskom postupku iza pokojnice u smrtovnici i dalje nije ni spomenula postojanje bilo kakvog testamenta nego je to učinila tek kad se u postupak uključio i tuženi kao pretendent na imovinu bez nasljednika.

5. Osnovni sud je naveo sve i kada bi se takvoj izjavi priznao karakter usmenog testamenta, prema mišljenju suda, nisu ispunjeni uslovi za pravnu valjanost tog testamenta propisani odredbom člana 76. Zakona o nasljeđivanju prema kojoj zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament.

6. Istaknuto je da zakonodavstvo priznaje postojanje ovakvog oblika testamenta (usmenog pred dva svjedoka), ali samo iznimno. Za valjanost takvog oblika testamenta neophodno je da je nastao u izuzetnim vanrednim okolnostima uslijed kojih nije bilo moguće zavještavati ni u jednom drugom pismenom obliku. Dalje, te vanredne okolnosti moraju biti takve da ostavilac u njima nije mogao drugačije zavještati. Ako okolnosti nisu bile vanredne nego redovne i trajne, usmeni testament neće biti valjan. U konkretnom slučaju ostaviteljica se, prema mišljenju suda, nije nikako nalazila u takvim vanrednim okolnostima. Cijeli svoj život je bila sposobna, zdrava, pribrana i svjesna, čak i u bolesti i nekoliko mjeseci prije smrti, da na određeni način mora raspolagati svojom imovinom. Navedeno je da i njena smrt nije došla iznenada nego je nekoliko mjeseci prije smrti bolovala, uzimala terapije i odlazila na ljekarske preglede. Stoga je Osnovni sud našao da su navedene okolnosti u kojima se našla ostaviteljica redovne i trajne a ne iznimne. Istaknuto je da za sve vrijeme, odnosno skoro 30 godina nakon smrti muža, znajući da joj je apelantica pastorka i da pitanje njene imovine nakon njene smrti ostaje neriješeno, mogla na pravi način raspolagati svojom imovinom u njenu korist. Mogla je «otići u sud ili kod advokata» (jer je sve do smrti izlazila iz kuće) ili bar svoju volju prenijeti na list papira ili eventualno sačiniti pismeni testament pred svjedocima. Prema mišljenju suda, testament se mogao sačiniti i tog kritičnog dana, 10-15 dana prije smrti, da je to ostaviteljica tražila od tada prisutnih osoba. Istaknuto je da je ostaviteljica čvrsto izrazila svoju volju da sačini testament i u tih nekoliko mjeseci kad je već bila bolesna, po nalaženju suda, nije bilo nemoguće da vanparnični sudija nadležnog suda u Banjaluci na ostaviteljicin pismeni prijedlog izađe na lice mjesta u njenu kuću, te u skladu sa zakonom sačini sudski testament.

7. Osnovni sud je naveo da je bez sumnje ostaviteljica imala želju da svu svoju imovinu ostavi apelantici ali da je sud utvrdio da bez obzira na razloge koji su doveli do toga ona to nije učinila jer se izjava data 10-15 dana prije smrti na spomenuti način ne može smatrati usmenim testamentom niti je valjana pa je sud primjenom članova 76. i 77. Zakona o nasljeđivanju («Službeni list SRBiH» broj 7/80) odlučio kao u izreci presude.

8. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 231 od 4. juna 2008. godine odbio kao neosnovanu.

9. U obrazloženju revizione odluke se navodi da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli zakonom propisani uslovi za punovažnost testamenta. Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 76. Zakona o nasljeđivanju kojom je propisano da zavještalac može izjaviti svoju posljednju volju usmeno pred dva svjedoka samo ako uslijed izuzetnih prilika nije u mogućnosti da sačini pismeni testament (stav 1). Usmeni testament prestaje da važi po isteku 30 dana od prestanka izuzetnih prilika u kojima je sačinjen (stav 2).

10. Istaknuto je da je za punovažnost usmenog testamenta potrebno da su kumulativno ispunjeni sljedeći uslovi: da je zavještalac svoju posljednju volju izjavio u izuzetnim prilikama; da uslijed takvih izuzetnih prilika nije bio u mogućnosti sačiniti pismeni testament; da je svoju posljednju volju zavještalac usmeno izjavio pred dva svjedoka i da je zavještalac umro dok su trajale izuzetne prilike zbog kojih on nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament ili prije isteka 30 dana od prestanka izuzetnih okolnosti.

11. Prema mišljenju Vrhovnog suda, izuzetne prilike pod kojim se priznaje punovažnost usmenog testamenta procjenjuju se prema konkretnim okolnostima ali priznanje punovažnosti usmenog testamenta opravdano je samo ako zavještalac u konkretnim prilikama nije bio u mogućnosti da sačini pismeni testament.

12. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da izjava koju je Ana Ružički dala pred svjedocima po svom sadržaju nije posljednja izjava volje koja bi bila data u smislu da ona svoju imovinu ostavlja apelantici nego je njom iskazala namjeru da sačini pismeni testament kojim će imovinu ostaviti apelantici. Prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno je zaključeno da je ni utvrđene okolnosti u pogledu ostaviteljicinog zdravstvenog stanja u kojim je dala predmetnu izjavu pred svjedocima nisu onemogućavale da sačini pismeni testament. I po nalaženju Vrhovnog suda, kod ostaviteljice nije postojala svijest i volja da iskaže svoju posljednju volju u pogledu raspolaganja imovinom za slučaj smrti niti su prilike u kojima je dala tu izjavu do dana kada je umrla gledano i subjektivno i objektivno bile takve da bi mogućnost sačinjavanja pismenog testamenta bila isključena. Navedeno je da izuzetne subjektivne okolnosti kod zavještaoca koje podrazumijeva odredba člana 76. Zakona o nasljeđivanju moraju biti po svojoj prirodi takve da se zbog njih on našao u velikoj opasnosti po život i da su ga spriječile da sačini pismeni testament.

13. Dalje je Vrhovni sud utvrdio da je neosnovan navod revizije da je, u smislu odredbe člana 8. ZPP, izostala analiza u okviru nižestepenih sudova u pogledu međusobnih odnosa apelantice i ostaviteljice prema iskazima saslušanih svjedoka i iskazu apelantice kada je saslušana kao parnična stranka. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi su navedenim dokazima utvrdili i prilikom odlučivanja imali u vidu činjenicu da su apelantica i njena maćeha bile u dobrim odnosima kao i činjenicu da je ostaviteljica u više navrata govorila da će sačiniti testament i svu svoju imovinu ostaviti apelantici koja se prema njoj odnosila kao rođeno dijete ali da do svoje smrti to nije učinila.

14. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili odredbe materijalnog prava. Prema njenom mišljenju, za pravilno tumačenje člana 76. Zakona o nasljeđivanju bilo je potrebno uzeti u obzir više faktora koji se odnose na ostaviteljicu. Ističe da se radilo o osobi u dubokoj starosti, gotovo potpuno nepismenoj, koja je oboljela, osjećala se slabo i klonulo, a nije znala od koje bolesti boluje. Navodi da je ostaviteljica imala osjećaj da joj se približava kraj pa je pred svjedocima izjavila da sve ostavlja apelantici i da će to učiniti testamentom na sudu ili kod advokata. U takvoj situaciji apelantica smatra da bi redovnim sudovima mišljenje onkologa svakako pomoglo za ocjenu ostaviteljicine subjektivne okolnosti vezane za prirodu njene bolesti i neočekivanog iznenadnog gušenja koje je dovelo do njene smrti. Prema apelanticinom mišljenju, time bi se razjasnila dilema da li je njena smrt gušenjem iznenadna, a koja se mogla očekivati zbog trajno neizlječive bolesti ili nije iznenadna. U sklopu navedenih činjenica i njihove ocjene moglo bi se zaključiti da li se radi o usmenom testamentu ili ne. Apelantica ističe da se u konkretnom slučaju radilo o usmenom testamentu, te da na tu okolnost ukazuje i činjenica da je ostaviteljica godinama govorila da će svoju imovinu ostaviti apelantici kada dođe vrijeme za to jer nema nikog drugog osim nje.

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

17. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelanticino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2752/08 (B. I.) | Sudska praksa | Aktio