Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2806/08 (A. P.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Nematerijalna šteta
- Kleveta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2806/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2806/08, rješavajući apelaciju Azre Pašalić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Azre Pašalić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-08-001293 od 21. jula 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Azra Pašalić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 16. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001293 od 21. jula 2008. godine. Apelantica je dopisom od 7. decembra 2009. godine dopunila apelaciju.
2. Presudom Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 077-0-P-07-
000125 od 30. aprila 2008. godine utvrđeno je da su «Oslobođenje» d.d. Sarajevo i Besima Kahrimanović (u daljnjem tekstu: tuženi) nanijeli klevetu apelantici, te su obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete izazvane iznošenjem klevete solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM, kao i da joj naknade troškove postupka u iznosu od 1.509,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, u roku od 30 dana, dok je preko dosuđenog iznosa apelanticin tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen kao neosnovan. Odbijen je i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tuženi «Oslobođenje» d.d. Sarajevo obaveže da presudu objavi o svom trošku na strani dva u roku od osam dana od dana pravosnažnosti presude.
3. Protiv prvostepene presude tuženi su podnijeli žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-08-001293 od 21. jula 2008. godine uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je utvrđeno da su tuženi nanijeli klevetu apelantici i obavezani da joj na ime naknade nematerijalne štete izazvane nanošenjem klevete solidarno isplate iznos od 6.000,00 KM, a na ime troškova parničnog postupka iznos od 1.509,00 KM, tako da je u tom dijelu apelanticin tužbeni zahtjev odbijen.
4. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je u toku postupka prvostepeni sud utvrdio da je u dnevnom listu «Oslobođenje» od 3. januara 2007. godine objavljen članak pod naslovom «Čestitka za dan početka genocida» sa podnaslovom «Prijedorska načelnica Azra Pašalić čestitala 9. januar dan RS, datum kada su počela sva zla u Prijedoru»; da citirani naslov i podnaslov predstavljaju neistinitu tvrdnju; da je apelantica zbog objavljenog članka trpjela duševne bolove izazvane povredom ugleda, slijedom čega je prvostepeni sud obavezao tužene da naknade štetu apelantici u iznosu određenom u izreci prvostepene presude.
5. Okružni sud je našao da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o tome da li sporni naslov i podnaslov predstavljaju klevetu pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je izveo pogrešan pravni zaključak što je za posljedicu imalo pogrešnu primjenu materijalnog prava.
6. Okružni sud se pri tome pozvao na odredbu člana 5. stav 1. Zakona o zaštiti od klevete («Službeni glasnik RS» broj 37/01) kojom je propisano da je svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje. Stavom 3. spomenutog člana propisano je da kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz prethodno navedenog stava odgovorno je za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti se primjenjuje ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan utjecaj na pitanja od političkog i javnog interesa. Dalje je navedeno da su članom 6. stav 1. tačka a) navedenog zakona predviđeni izuzeci od odgovornosti i to ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito, dok je članom 7. tog zakona nametnuta obaveza da sud pri utvrđivanju odgovornosti i dodjeljivanju naknade u smislu ovog zakona mora jasno utvrditi potrebu za ograničavanjem prava na slobodu izražavanja u skladu sa članom 10. stav 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
7. Okružni sud se pozvao i na odredbu člana 10. Evropske konvencije i između ostalog naveo da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih osnova demokratskog društva, odnosno jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i za razvoj svakog ljudskog bića, te da su granice dozvoljene kritike znatno šire kada su u pitanju javna lica nego kada se radi o privatnim licima jer se oni svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela.
8. Prema mišljenju Okružnog suda, sloboda izražavanja predstavlja jedno od najznačajnijih ljudskih prava i osnovnih sloboda koje se ostvaruje preko dnevnih listova kakav je dnevni list u kojem je objavljen sporni članak, jer dnevna štampa u Bosni i Hercegovini ima najveći domašaj, odnosno najpristupačnija je kao izvor informacija i ideja velikom broju stanovništva. Ograničavanje štampe i miješanje javne vlasti u ostvarivanju njene svrhe (kakav bi ovdje bio slučaj kada bi se tuženima nametnula obaveza naknade štete) može se vršiti vrlo oprezno i može se dozvoliti samo ako se ispune uslovi propisani članom 5. Zakona o zaštiti od klevete uz nepostojanje izuzetaka propisanih članom 6. navedenog zakona.
9. U konkretnom slučaju, apelantica je tvrdila da je trpjela duševne bolove izazvane povredom ugleda zbog naslova («Čestitka za dan početka genocida») i podnaslova («Prijedorska načelnica Azra Pašalić čestitala 9. januar dan RS, datum kada su počela sva zla u Prijedoru») spornog članka, te tekstom ispod njene fotografije u kojem stoji «Načelnica je zaboravila Bajram» ističući da su u njima navedene neistine. Tuženi u toku postupka nisu osporili da su autori i izdavači spornog članka, s tim da je tužena Besima Kahrimanović istakla da ona nije autor naslova i podnaslova, već samog teksta, što je potvrdio tuženi «Oslobođenje» d.d., a apelantica nije negirala.
10. Okružni sud je utvrdio i da iz dokaza provedenih u toku postupka proizlazi da je u lokalnom sedmičniku «Kozarski vjesnik» 29. decembra 2006. godine objavljena čestitka kojom je apelantica građanima prijedorske opštine čestitala Dan Republike Srpske, a koja čestitka je bila povod objavljivanja spornog članka. Istaknuto je da je navedeno među strankama nesporno.
11. Dalje, prema ocjeni Okružnog suda, spornim naslovom, podnaslovom i samim tekstom nisu iznesene neistinite činjenice koje bi mogle da dovedu do trpljenja duševnih bolova, već je navedenim izraženo mišljenje autora i izdavača da Dan Republike Srpske koji je apelantica čestitala predstavlja dan početka genocida, što je izuzetak od odgovornosti za klevetu propisan članom 6. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete.
12. Istaknuto je da je objavljivanje čestitke u «Kozarskom vjesniku» s obzirom na sporni članak poslužilo tuženim kao povod da iznesu svoje mišljenje da je Dan Republike Srpske dan početka genocida, u kojem kontekstu je apelantici zamjereno što uopšte čestita Dan Republike Srpske kao entiteta, ali da se ne može smatrati da su tuženi iznijeli da je apelantica upravo na taj način čestitala praznik. Osim navedenog, konstatacija da je «Načelnica zaboravila Bajram» iako neistinita (jer iz fotokopije sedmičnika «Kozarski vjesnik» proizlazi da je na istoj stranici objavljena i čestitka povodom Bajrama), prema ocjeni Okružnog suda ne predstavlja izjavu podobnu da povrijedi ugled i nanese duševnu bol apelantici. U tom smislu, ne postoji ni izjašnjenje vještaka povodom činjenice da li je zbog navedene rečenice apelantica trpjela duševne bolove niti se na osnovu apelanticinog iskaza može zaključiti da je objavljivanjem navedene rečenice za apelanticu nastupila nematerijalna šteta.
13. Okružni sud je naveo da, prema njegovom mišljenju i praksi Evropskog suda, bez obzira na to da li je apelantica sporno izražavanje doživjela kao uvredljivo, obavezivanje tuženih na naknadu štete nije neophodno i predstavljalo bi nedozvoljeno miješanje a time i povredu prava na slobodu izražavanja garantovanog članom 10. Evropske konvencije. U tom kontekstu je Okružni sud naglasio da nije pravilna konstatacija prvostepenog suda da je objavljivanje spornog članka posebno stresno djelovalo na apelanticu kao javnu ličnost u kojoj činjenici je prvostepeni sud našao potvrdu za svoj stav da radnje tuženih predstavljaju klevetu. Prema mišljenju Okružnog suda, upravo suprotno, kod činjenice da je apelantica u periodu objavljivanja spornog članka bila javna ličnost, tačnije predsjednik Skupštine opštine Prijedor, te da je u kritično vrijeme bila član Stranke za Bosnu i Hercegovinu, dakle politička ličnost, samim time se nalazila pod budnim okom javnosti prijedorske opštine, u kom smislu je prihvatanjem navedenih funkcija i sama izrazila spremnost da njeno djelovanje, kako u privatnom, tako i javnom životu, bude podložno kritici većeg intenziteta nego što je slučaj sa fizičkim licima koja nisu javne osobe.
14. Istaknuto je da, s obzirom na sadržaj prava na slobodu, izražavanja granice kritike djelovanja javnih ličnosti su šire nego kada su u pitanju druga lica, te da je ova okolnost dodatna potvrda da miješanje vlasti (obavezivanje tuženih na naknadu štete) u takvim slučajevima mora biti posebno oprezno. Okružni sud je naglasio da za izraženo mišljenje, u smislu člana 6. stav 1. tačka a) Zakona o zaštiti od klevete, ne odgovara, u kom smislu Okružni sud nije ovlašten da ispituje da li je izraženo mišljenje uopšte moglo da povrijedi apelanticin ugled i nanese joj duševne bolove.
15. Protiv drugostepene presude apelantica je izjavila reviziju koju je Vrhovni sud Republike Srpske Rješenjem broj 118-0-Rev-08-001 146 od 30. oktobra 2009. godine odbacio kao nedozvoljenu zbog toga što je utvrđeno da je vrijednost osporenog dijela pravosnažne presude 6.000,00 KM, tj. ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, u smislu člana 237. stav 2. u vezi sa članom 316. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Vrhovni sud je, također, ocijenio da apelanticina revizija nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu člana 237. stav 3. ZPP.
16. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ističe da je u predmetnom postupku na nesumnjiv način dokazala da se radi o neistinitim tvrdnjama koje su javno objavljene, čime je nanesena šteta njenoj časti i ugledu, a što je prvostepeni sud i prihvatio. Međutim, drugostepeni sud je izrazio stav da se neistinitost može tolerisati bez obzira na stepen snage tvrdnji kojima se tuđa ličnost vrijeđa, a zbog nekog apsolutnog prava na slobodu izražavanja. Navedeni stav Okružnog suda dovodi apelanticu u situaciju da, u suštini, nema nikakvu pravnu zaštitu od kleveta, iz čega proizlazi da javno izražavanje pa i neistinito sa posljedicama za oklevetano lice ima «prednost» nad pravom ličnosti kao pojedinca, odnosno na njegovu slobodu postojanja.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio osporenu odluku primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Apelantica, također, smatra da joj je osporenom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud zapaža da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana reguliše u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 95/06 od 6. marta 2007. godine, stav 21). Budući da iz apelacije i osporenih presuda nesumnjivo proizlazi da je apelantica u konkretnoj pravnoj stvari bila u ulozi tužiteljice, te da je tražila zaštitu od navodne klevete, slijedi da predmetni tužbeni zahtjev nije bio usmjeren protiv apelantice radi njenog prava izražavanja. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije bila «žrtva» kršenja člana 10. Evropske konvencije, zbog čega je i u ovom dijelu apelacija očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović