Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2917/08 (Z. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2917/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2917/08, rješavajući apelaciju Zvonka Komparija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zvonka Komparija podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000776 od 22. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002785 od 24. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-

202/04-B od 2. marta 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zvonko Kompari (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 23. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-

000776 od 22. maja 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-06-002785 od 24. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-202/04-B od 2. marta 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 5. novembra 2008. godine.

2. Odlukom Ustavnog suda broj AP 391/07 od 13. maja 2008. godine odbačena je kao nedopuštena apelantova apelacija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-06-

002785 od 24. novembra 2006. godine i Presude Općinskog suda broj P-202/04-B od 2. marta 2005. godine zbog toga što je bila preuranjena. Naime, postupak povodom apelantove revizije izjavljene protiv drugostepene presude bio je u toku pred Vrhovnim sudom.

3. Presudom Općinskog suda broj P-202/04-B od 2. marta 2005. godine Stanislava Sielski (u daljnjem tekstu: prvotužena) obavezana je da plati apelantu iznos od 1.165,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 20. januara 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 387,95 KM, u roku od 30 dana, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U odnosu na Fahiru Turković (u daljnjem tekstu: drugotužena) i JU Kantonalni centar za socijalni rad – Služba socijalne zaštite Općine Centar Sarajevo (u daljnjem tekstu: trećetuženi), apelantov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti.

4. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je među parničnim strankama sporno da li su tuženi odgovorni za štetu nastalu na apelantovom stanu, prouzrokovanu curenjem vode i u zatvorenom dijelu stana i na balkonu. Istaknuto je da je sporno i to da li je nastala šteta prouzrokovala novu štetu u vidu izgubljene koristi na ime raskida ugovora o zakupu apelantovog stana.

5. Utvrđeno je da je apelant vlasnik i korisnik stana u Sarajevu u ulici H. Kreševljakovića broj 38, I sprat, dok su prvotužena i drugotužena sustanari na stanu koji se nalazi iznad apelantovog stana. Dalje je utvrđeno da je drugotužena nosilac stanarskog prava u dijelu stana površine 28 m² koji se sastoji od jedne sobe, kuhinje i ostave, uz pravo korištenja zajedničkih prostorija. Prvotužena je nosilac stanarskog prava na preostalom dijelu stana, površine 51 m². Općinski sud je našao da prvotužena nesporno koristi cijeli stan od 1993. godine kada je drugotužena kao staro lice smještena u Dom za smještaj starih u Nedžarićima, Sarajevo.

6. Istaknuto je da je šteta na apelantovom stanu nastala 2001. i 2002. godine, te da je prouzrokovana curenjem vode iz stana prvotužene i drugotužene. To je Općinski sud utvrdio iz nalaza vještaka građevinske struke koji je jasno i vrlo precizno definisao sva oštećenja u stanu i konstatovao da su prouzrokovana curenjem vode i otpadne vode iz stana na spratu. Prvostepeni sud je prihvatio nalaz vještaka jer daje jasne elemente za postojanje logične uzročno-posljedične veze između prodora vode i kanalizacijske odvodne mreže iz instalacija gornje etaže i nastale štete. Na navedeno ukazuju brojne fleke na plafonu i zidovima, oštećenje ventilatora i bojlera, oštećen i opao moleraj i malter oko ventilacijskog otvora kao i tragovi fekalne žute vode koja je procurila sa gornjeg sprata i proširila se u susjedni prostor banje u dijelu plafona i zida. Vještak je utvrdio da su fleke zahvatile i keramičke pločice i pobojile fugu.

7. Općinski sud je ocijenio i činjenicu da je vještak konstatovao stanje u stanu prvotužene i drugotužene, što se posebno odnosi na «nedavnu» intervenciju na vidljivoj vodovodnoj instalaciji u banji, kao i na opažanje da je sa lijeve strane vertikale ugrađen vodovodni čep radi blokiranja lijeve horizontalne instalacije koja je ukinuta s ciljem da se izmjesti raniji položaj kuhinje. Vještak je utvrdio da je radi intervencija na vodovodnoj instalaciji u stanu prvotužene i drugotužene došlo do nekontrolisanog prodora vode u apelantov stan, što je za posljedicu imalo navedena oštećenja. Za fleke u WC-u prvostepeni sud je našao da su posljedica dotrajale sanitarne konekcije WC školjke sa odvodno-kanalizacijskom instalacijom. Općinski sud je prihvatio stanovište vještaka zbog jasno i logično iznesenog stava baziranog na ličnom opažanju i stečenom stručnom znanju.

8. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da apelantu kao vlasniku stana pripada pravo na naknadu štete prouzrokovane curenjem vode, prema odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koja obavezuje štetnika da naknadi štetu izuzev ako dokaže da je ona nastala bez njegove krivice.

9. U odnosu na zahtjev za naknadu štete nastale podlijevanjem vode na apelantovom balkonu, sud smatra da u ovom postupku nisu pruženi dokazi koji bi dali osnov da se udovolji zahtjevu u tom dijelu. Istaknuto je da postoji konstatacija vještaka da se u dijelu plafona na balkonu vide tragovi prokišnjavanja gornje balkonske ploče, što je sanirano, kao i korozivna oštećenja rukohvata metalne ograde i površinska oštećenja balkonske podne keramike koja je nedavno popločana ali je iz podnesaka apelanta i prvotužene vidljivo da je postojao sporazum stranaka da apelant lično svojim sredstvima uredi balkon prvotužene sa donje strane, a da je to učinjeno da bi apelant uredio vlastiti balkon u sklopu renoviranja stana. Apelant nije predočio dokaze da je prvotužena obveznik snošenja troškova uređenja donje ploče balkona prvotužene, kao što u postupku nisu pruženi dokazi o podlijevanju ploče balkona ili bilo kojem drugom uzroku za štetu nastalu na apelantovom balkonu za koju je eventualno odgovorna prvotužena. Upravo suprotno, a imajući u vidu navode prvotužene, koji nisu osporeni, prema mišljenju Općinskog suda radi se o otvorenim balkonima, izloženim vremenskim klimatskim djelovanjima, pa se podlijevanje ili kapanje vode sa balkona prvotužene i ne može spriječiti bez radikalnih radova u smislu zatvaranja balkona.

10. Odlučujući o zahtjevu za naknadu iznosa od 21.600,00 KM na ime izgubljene dobiti zbog raskida ugovora o zakupu stana zaključenog između apelanta i USAID-a, Općinski sud je našao da apelant u predmetnom postupku nije pružio dokaze da je ugovor o zakupu raskinut upravo zbog nastupanja navedene štete. Općinski sud je prihvatio da je postojao ugovor o zakupu, što je vidljivo iz prijave poreza za 2002. godinu, a uvjetno i iz rješenja o registraciji USAID-a (navedena je adresa predmetnog stana), ali nijedan dokaz nije proveden na okolnosti pod kojim je došlo do raskida tog ugovora.

11. Dalje, prema mišljenju Općinskog suda, apelant nije pružio ni dokaze da je nastojao izdati stan i da je preduzimao radnje s tim ciljem niti bilo koji dokaz koji bi potvrdio navod o izgubljenoj dobiti na ime davanja stana u zakup, te je, stoga, u tom dijelu apelantov zahtjev odbijen kao neosnovan imajući u vidu da član 7. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obavezuje apelanta da sam dokaže tvrdnje iz tužbe.

12. Razmatrajući odgovornost tuženih, sud je utvrdio da je za štetu odgovorna prvotužena, a u odnosu na ostale tužene tužba je neosnovana. Prema mišljenju Općinskog suda, odgovornost prvotužene je u činjenici da ona nije koristila stan pažnjom dobrog domaćina, što podrazumijeva korištenje stana na uobičajen način, uz pravo i obavezu da osigurava uvjete za njegovo normalno korištenje, ali i da korištenjem svog stana ne onemogućava druge da nesmetano koriste svoje stanove i uživaju svoja prava na tim stanovima. Stoga je Općinski sud našao da je prvotužena kao korisnica stana odgovorna da nastalu štetu naknadi apelantu uspostavljanjem stanja stana prije nastale štete, u smislu člana 185. stav 1. ZOO-a.

13. Općinski sud nije našao da postoji odgovornost ostalih tuženih u ovoj stvari. U tom pogledu, istaknuto je da drugotužena ne koristi stan već godinama jer je smještena u Dom za stare osobe pa ne može ni biti proglašena odgovornom za nastalu štetu u apelantovom stanu samo zbog činjenice da je sunositeljica stanarskog prava. Istaknuto je da pozitivni propisi poznaju institut objektivne odgovornosti (opasna djelatnost ili opasna stvar, odgovornost roditelja ili staratelja), ali da se ta vrsta odgovornosti ne može primijeniti u konkretnom slučaju. Također je utvrđeno da nema mjesta ni odgovornosti trećetuženog jer su u postupku pruženi dokazi da je drugotužena korisnica usluga trećetuženog, da nije lišena poslovne sposobnosti pa nije osoba pod starateljstvom, te zbog toga nema ni prava ni obaveza trećetuženog da preduzima radnje radi zaštite prava drugotužene.

14. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je obavezao prvotuženu da plati apelantu iznos od 1.165,00 KM ocjenjujući da taj iznos predstavlja potrebna sredstva za sanaciju stana, a koji se dobije kada se troškovi na ime opravke balkona prvotužene odbiju od ukupnog iznosa troškova prema nalazu vještaka.

15. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijeli apelant i prvotužena. Kantonalni sud je Presudom broj 009-0-Gž-06-002785 od 24. novembra 2006. godine žalbe odbio i potvrdio prvostepenu presudu.

16. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da nisu prihvatljivi navodi žalbe prvotužene da je iz nalaza vještaka prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak. U tom pogledu, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, ocjenjujući nalaz vještaka kao objektivan i dat po pravilima struke, sa čim se složio i drugostepeni sud, pravilno zaključio da je šteta nastala u apelantovom stanu uslijed curenja vode iz stana prvotužene, a zbog nestručnih intervencija na vodovodnoj instalaciji u tom stanu.

17. Dalje je navedeno da nisu osnovani ni apelantovi žalbeni navodi da su uz prvotuženu za štetu odgovorni drugotužena i trećetuženi. Naime, u postupku je utvrđeno da drugotužena ne živi u predmetnom stanu od 1993. godine već da boravi u Domu za zaštitu starih lica u Sarajevu, te da nije ni bila upoznata da je prvotužena bespravno zaposjela dio njenog stana. Također, i trećetuženi ne može biti odgovoran za nastalu štetu jer drugotuženoj nije oduzeta poslovna sposobnost i nije osoba pod starateljstvom pa trećetuženi nema ovlaštenja da preduzima posebne pravne radnje radi zaštite prava drugotužene, a kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud. Stoga je i prema mišljenju Kantonalnog suda tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu i trećetuženog valjalo odbiti kako je odlučeno u prvostepenoj presudi.

18. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno primijenio i pravilo o teretu dokazivanja prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na naknadu izgubljene dobiti u iznosu od 21.600,00 KM. Naime, apelant u toku cjelokupnog postupka nije dokazao da je ugovor o zakupu stana sa USAID-om raskinut zbog plavljena vode u njegov stan, tj. zbog nastale štete. Istaknuto je da je apelant u toku postupka pružio dokaze da je postojao ugovor o zakupu stana, ali ne i dokaze zašto je došlo do raskida tog ugovora. Stoga je istaknuto da, u smislu člana 126. ZPP, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dalje, u smislu člana 7. ZPP, stranke su dužne da izvode dokaze kojima se utvrđuju i činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve. U konkretnom slučaju, prema mišljenju Kantonalnog suda, apelant nije pružio dokaze na okolnost da je do raskida ugovora o zakupu stana sa USAID-om došlo uslijed postupanja tuženih, te da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio ovaj dio apelanovog tužbenog zahtjeva.

19. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-000776 od 22. maja 2008. godine odbio kao neosnovanu.

20. U obrazloženju revizione odluke se navodi da je neosnovan apelantov revizioni prigovor da mu je trebalo dosuditi puni iznos od 2.605,00 KM, u koji je uključena i naknada štete zbog apelantovog investiranja za postavljenu novu balkonsku ploču sa izolacijom i to iz razloga koje je, prema mišljenju Vrhovnog suda, pravilno ocijenio drugostepeni sud. Istaknuto je da apelant nije pružio dokaz kojim bi potvrdio da je šteta na balkonu nastala odlijevanjem vode iz stana iznad njegovog nego da se radi o balkonu izloženom vremenskim uvjetima i djelovanju, a da šteta nije nastala odgovornošću prvotužene.

21. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovan je apelantov revizioni prigovor da mu je prvotužena dužna naknaditi izgubljenu dobit jer su mu Amerikanci zbog toga otkazali korištenje stana jer je bio bezuvjetan. Naime, kao što je pravilno ocijenio i drugostepeni sud, apelant u toku cijelog postupka nije dokazao da je ugovor o zakupu stana sa USAID-om raskinut zbog plavljenja vodom u njegovom stanu.

22. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ističe da se redovni sudovi u svojim presudama ne osvrću na apelantove navode i nalaz stalnog sudskog vještaka u kojem je pojašnjen uzrok i način nastanka štete. Dalje, navodi da se Vrhovni sud nije osvrnuo na razloge raskida ugovora o zakupu sa USAID-om od 27. juna 2002. godine i na fotografije zidova stana (u pogledu navedenog, apelant dostavlja fotokopiju dopisa USAID-a od 27. juna 2002. godine upućenog apelantu).

23. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

24. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

25. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

26. Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

27. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva. U odnosu na apelantove navode da Vrhovni sud nije uzeo u obzir razloge otkaza ugovora o zakupu iz dopisa USAID-a od 27. juna 2002. godine, kao i fotografije zidova stana, Ustavni sud nalazi da se iz obrazloženja prvostepene presude ne može zaključiti da je apelant u toku postupka predlagao provođenje dokaza čitanjem i uvidom u navedeni dokument, odnosno uvid u fotografije zidova stana. Apelant nije Ustavnom sudu dokazao da je navedeno bilo i predmet njegove žalbe, pa ni revizije, kako to apelant navodi (apelant nije Ustavnom sudu dostavio fotokopiju žalbe i revizije). Čak i ako se uzme u obzir da je navedeno bilo predmet apelantove revizije, Ustavni sud podsjeća na to da je Vrhovni sud vezan za činjenice utvrđene u nižestepenim postupcima, te da se ne može od tog suda tražiti da kao dokaz uzme u obzir nešto što nije bilo predmet dokaznog postupka pred nižestepenim sudovima. Stoga, Ustavni sud ove apelantove navode smatra neosnovanim.

28. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

29. U odnosu na apelantove navode o povredi prava na dom, Ustavni sud nalazi da se u predmetnom postupku nije odlučivalo o apelantovom pravu na dom već o osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i izgubljene dobiti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

30. Dalje, apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je članom 2. Evropske konvencije propisano da je: «1) pravo na život svakog čovjeka zaštićeno zakonom. Niko neće biti namjerno lišen života, osim izvršenjem smrtne kazne po presudi suda, kojom je proglašen krivim za krivično djelo za koje je ova kazna propisana zakonom. 2) Lišavanje života nije u suprotnosti sa ovim članom ako proizlazi iz upotrebe sile koja je apsolutno neophodna: a) u odbrani svakog pojedinca od nezakonitog nasilja; b) prilikom zakonitog hapšenja ili sprečavanja bijega osobe koja je zakonito lišena slobode; c) u akciji preduzetoj, u skladu sa zakonom, radi gušenja nemira ili pobune». Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja prava na život proizlazi da ovo pravo ne pruža garanciju protiv svih prijetnji životu, niti garantuje pravo na određeni kvalitet i standard življenja, već je navedenim članom zajamčeno pravo na život svakom pojedincu u smislu garancija da pojedinac neće biti arbitrarno lišen života. Stoga, uzimajući u obzir suštinu garancija koju pruža član 2. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije bilo moguće da dođe do kršenja navedenog prava zbog čega su i apelantovi navodi o povredi prava na život iz člana II/3.a) i člana 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

31. Apelant ukazuje i na povredu prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, do povrede ovog prava u pravilu može doći u krivičnom postupku. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku za naknadu štete, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi ovog prava prima facie neosnovani jer apelant nema «opravdan zahtjev» da se poziva na kršenje navedenog prava u konkretnom parničnom postupku.

32. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2917/08 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio