Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2974/08 (N. C.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2974/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 2974/08, rješavajući apelaciju Nenada Cvijetića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nenada Cvijetića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U- 08-000 283 od 22. jula 2008. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 05-476- 40/2007 od 6. februara 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, broj 07/1-476-14-1/78 od 24. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nenad Cvijetić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Simo Tošić, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-U-08-000 283 od 22. jula 2008. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 05-476-40/2007 od 6. februara 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, broj 07/1- 476-14-1/78 od 24. jula 2007. godine.
2. Republička uprava za imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, rješavajući po službenoj dužnosti, Rješenjem broj 07/1-476-14-1/78 od 24. jula 2007. godine proglasila je djelimično ništavim Rješenje Opštinske uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Opštine Prnjavor (u daljnjem tekstu. Opštinska uprava) broj 07/1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine, u dijelu kojim je na zemljištu označenom kao k.č. broj 1095/19 put «Lišića brdo» površine 498 m², upisana u zk. ulošku broj 98 k.o. Srpska Mravica (novi premjer k.č. broj 194/2 k.o. Gornja Mravica), i uknjižena društvena svojina, putno zemljište, javno dobro u opštoj upotrebi, Iskaz I. Navedenim rješenjem je, takođe, utvrđeno da će po pravosnažnosti ovog rješenja na navedenom zemljištu Republička uprava za imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, i Zemljišnoknjižni ured Osnovnog suda Prnjavor izvršiti povrat zemljišta iz sadašnjeg zk. uloška i posjedovnog lista u zk. uložak i posjedovni list prije provođenja spomenutog rješenja sa upisom vlasnika i posjednika koji su bili upisani u tom zk. ulošku i posjedovnom listu.
3. U obrazloženju rješenja Republičke uprave za imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, navedeno je da je ovaj organ u konkretnom slučaju rješavao po službenoj dužnosti, po nalogu inspektora Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka od 18. jula 2007. godine, kojim mu je naloženo da postupi u skladu sa odredbom člana 252. stav 1. u vezi sa članom 253. st. 1. i 3. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) i provede postupak proglašavanja ništavim Rješenja Opštinske uprave broj 07/1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine. Uvidom u spis predmeta broj 07/1-476-14/78 utvrđeno je da je Opštinska uprava prvostepeni postupak vodila po zahtjevu Mjesne zajednice Gornja Mravica broj 02-26-41 od 10. oktobra 1978. godine, a na temelju izjave vlasnice predmetnih nekretnina Jeke Cvijetić-Kuzmanović (majke Milana Cvijetića, Save Cvijetića i Svete Cvijetića), koja se na javnoj raspravi održanoj na licu mjesta 18. oktobra 1978. godine odrekla prava svojine na zemljištu u korist društvene zajednice. Zapisnikom sa javne rasprave je konstatovano da je vlasnica predmetnog zemljišta izjavila da navedene nekretnine daje bez ikakve naknade s ciljem izgradnje i uplanjenja puta, nakon čega je Opštinska uprava donijela Rješenje broj 07/1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine, koje se odnosi na sporno zemljište, i rješenja br. 07/1-476-15/78, br. 07/1-476-8/78 od 5. decembra 1978. godine. Dakle, utvrđeno je da je riječ o zemljištu na kome se vlasnica predmetnih nekretnina odrekla prava svojine u korist društvene zajednice, a koje, prema ocjeni ovog organa, vještak geometar u raspravnom zapisniku nije detaljno definisao, zbog čega je Savo Cvijetić (apelantov otac) pred prvostepenim organom podnio zahtjev za obnovu predmetnog postupka tvrdeći da je Rješenjem prvostepenog organa broj 07/1-46-8/78 doveden u zabludu, jer se predmetno rješenje ne odnosi na zemljište na kojem se odrekao prava svojine u korist društvene zajednice. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove, Republički sekretarijat za finansije, UP/II-broj 10-476-23/83 od 16. oktobra 1985. godine poništeno je Rješenje Opštinske uprave broj 07/1-46-8/78 o uknjižbi nekretnina u društvenoj svojini. Na temelju tog rješenja apelantov otac je uz stručnu pomoć vještaka geometra izvršio izmještanje putne trase i vratio izvršeni upis na ranije uspostavljenoj trasi u katastarskom operatu sa Direkcijom puteva na svoje ime kao posjed. Republička uprava za imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, postupajući po nalogu inspektorata, te nakon provedenog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja, odlučila je kao u dispozitivu ovog rješenja zaključivši da je riječ o nezakonito donesenom upravnom aktu Republičkog sekretarijata za finansije, Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove, kojim je poništeno Rješenje Opštinske uprave broj 07-476-8/78, budući da se u konkretnom slučaju radilo o upisu društvene svojine na osnovu izjave o odricanju u smislu člana 3. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenoj svojini («Službeni list SRBiH» broj 28/77), pa kako ta izjava ne predstavlja upravni akt, to nije bilo osnova za donošenje navedenog rješenja na osnovu člana 252. stav 1. ZOUP-a. U postupku donošenja rješenja o djelimičnom poništavanju rješenja Opštinske uprave ovaj organ je takođe ocijenio pristanak stranaka koje nisu osporavale nekretnine-putnu trasu označenu kao k.č. broj 194/4.
4. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka je, rješavajući povodom apelantove žalbe, donijela Rješenje broj 05-476-40/2007 od 6. februara 2008. godine kojim je poništila Rješenje Republičke uprave za imovinskopravne poslove, Područna jedinica Prnjavor, broj 07/1-476-14-1/78 od 24. jula 2007. godine, te proglasila u cijelosti ništavim Rješenje Opštinske uprave broj 07/1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da ovaj organ smatra da u konkretnom slučaju nije bilo mjesta da se primjenom odredbe člana 252. stav 1. ZOUP-a djelimično proglasi ništavim Rješenje Opštinske uprave broj 07-1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine u dijelu k.č. broj 1059/19, a pri tome se pozivajući na razloge da stranke ne spore putnu trasu broj 1095/21, tj. broj 194/4, iako je obrazloženo da se u konkretnom slučaju nije radilo o upravnoj stvari već o upisu društvene svojine na osnovu izjave o odricanju u smislu člana 3. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenoj svojini. Pri činjenici da izjava o odricanju prava svojine na predmetnom zemljištu ne predstavlja upravni akt već izjavu datu u skladu sa odredbama člana 21. Zakona o prometu nepokretnosti, u takvoj situaciji, prema ocjeni ovog organa, nije bilo osnova za donošenje Rješenja broj 07/1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine, zbog čega je zaključeno da je iz navedenog razloga takvo rješenje primjenom odredbi ZOUP-a apsolutno ništavo na osnovu člana 252. stav 1, bez obzira na to što strane ne spore dio parcele, k.č. broj 1095/21. Imajući u vidu odredbu člana
253. ZOUP-a kojom je propisano da se rješenje može u svako doba proglasiti ništavim po službenoj dužnosti, po prijedlogu stranke ili javnog tužioca, te primjenom člana 253. stav 3. a u vezi sa članom 252. stav 1, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja.
6. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je, odlučujući u upravnom sporu povodom apelantove tužbe podnesene protiv Rješenja tuženog, Republičke uprave za imovinskopravne poslove Banja Luka, broj 05-476-40/07 od 6. februara 2008. godine, donio Presudu broj 011-0-U-08-000 283 od 22. jula 2008. godine kojom je apelantovu tužbu odbio kao neosnovanu. Okružni sud je, razmotrivši tužbu i osporeni akt i uvidom u spis predmeta ove upravne stvari, te postupajući u skladu sa članom 30. Zakona o upravnim sporovima («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 109/05) utvrdio da se u konkretnom slučaju nije radilo o upravnoj stvari nego upisu društvene svojine na osnovu izjave o odricanju vlasnice predmetnih nekretnina u smislu člana 3. Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenoj svojini. Prema tome, Okružni sud je zaključio da je tuženi pravilno postupio kada je utvrdio da nije bilo osnova za donošenje rješenja prvostepenog organa od 6. decembra 1978. godine, i kada je sam riješio predmetnu upravnu stvar i proglasio ništavim Rješenje Opštinske uprave broj 07/1-476-14/78 od 6. decembra 1978. godine. Ovaj sud je odbio kao neosnovane apelantove navode da tuženi nije bio nadležan za donošenje osporenog akta ukazujući na odredbu člana 253. ZOUP-a kojom je propisano da se rješenje može u svako doba oglasiti ništavim po službenoj dužnosti po prijedlogu stranke ili javnog tužioca, a da rješenje o oglašavanju ništavim može donijeti organ koji je donio rješenje koje se oglašava ništavim ili drugostepeni organ, zaključivši da je tuženi pravilno odlučio primjenom citirane odredbe zakona.
7. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama organa uprave i Okružnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni ZOUP-a jer se, kako navodi, postavlja pitanje nadležnosti i blagovremenosti donošenja rješenja od strane Područne jedinice Prnjavor, da li je uopšte ista nadležna da može poništiti rješenje koje je egzistiralo 30 godina i koje je proizvelo pravno dejstvo, jer je na osnovu rješenja Opštinske uprave od 6. decembra 1978. godine došlo do upisa prava posjeda i prava vlasništva na predmetnim nekretninama. Apelant tvrdi da, ukoliko je u navedenom rješenju i bilo grešaka, prema odredbama ZOUP-a, izmjene istog rješenja mogao je učiniti samo nadležni sud.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Okružni sud primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
11. Ustavni sud zapaža da su sud i organ uprave u konkretnom slučaju za svoje odluke dali jasne i argumentovane razloge, a takva obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, iz obrazloženja osporenih odluka se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, kako to apelant tvrdi. Ustavni sud, takođe, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović