Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2994/08 (S. J.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Stanarsko pravo
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 1
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o stambenim odnosima · čl. 11
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2994/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. travnja 2011. godine, u predmetu broj AP 2994/08, rješavajući apelaciju Slavka Janjušića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Janjušića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001615 od 17. srpnja 2008. godine zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Janjušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja podnio je 24. rujna 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070- 0-Rev-07-001615 od 17. srpnja 2008. godine. Apelant je 7. veljače 2011. godine dopunio apelaciju.
2. Apelant je 10. lipnja 2004. godine podnio tužbeni zahtjev protiv Željezare „Zenica“ d.o.o. Zenica kao prvotužene (u daljnjem tekstu: prvotužena) i Federacije Bosne i Hercegovine, Federalnog ministarstva obrane Sarajevo, kao drugotužene (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi utvrđenja statusa nositelja stanarskog prava na dvosobnom stanu broj 99, Bulevar bratstva i jedinstva broj 6 u Zenici (u daljnjem tekstu: sporni stan).
3. Presudom Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-702/04 od 14. prosinca 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz Rješenja Komande Garnizona Zenica od 27. ožujka 1992. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Komande) slijedi da je apelantu dodijeljen sporni stan, da iz rješenja od 19. kolovoza 2002. godine slijedi da je odbijen apelantov zahtjev za vraćanje u posjed spornog stana, jer apelant nema zaključen ugovor o korištenju stana, da iz više zahtjeva proizlazi da je apelant tražio zaključenje ugovora, da iz ugovora o prijenosu prava davanja stanova na korištenje od 16. prosinca 1996. godine slijedi da je prvotužena prenijela pravo davanja spornog stana na pravnog prednika drugotužene, da iz ugovora o zamjeni stanova od 13. svibnja 1982. godine slijedi da je prvotužena prenijela trajno pravo zamjene spornog stana, da iz spisa broj P-170/03 (raniji postupak koji je vodio apelant) proizlazi da se apelant uselio u sporni stan 27. ožujka 1992. godine na temelju rješenja Komande u kojem je stanovao do početka studenog 1992. godine, te da je plaćao račune za stanarinu, električnu energiju i grijanje.
4. Općinski sud je naveo da je odredbama članka 11. Zakona o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87, 36/89, „Službeni list RBiH“ broj 2/93, te „Službene novine FBiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99) propisano da se stanarsko pravo stječe danom zakonitog useljenja u stan, koje se smatra zakonitim ako je izvršeno na temelju ugovora o korištenju stana zaključenog na temelju odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. Dakle, pošto je apelant imao rješenje Komande, odnosno pravni osnov za useljenje, te pošto sporni stan nije nikada predat fondu stanovanja, te pošto apelanta niko nije uznemiravao u korištenju spornog stana, to se apelantov status treba izjednačiti sa statusom nositelja stanarskog prava.
5. Odlučujući o žalbama prvotužene i drugotužene, Kantonalni sud u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) donio je Presudu broj 004-0-Gž-07-000 833 od 8. kolovoza 2007. godine kojom je žalbe odbio i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je prvostupanjski sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio Zakon o stambenim odnosima, te da apelant nije dostavio odgovor na žalbe.
6. Odlučujući o reviziji prvotužene, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07- 001615 od 17. srpnja 2008. godine kojom je reviziju uvažio, preinačio drugostupanjsku odluku tako da je žalbu prvotužene uvažio i odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na utvrđenje da je apelant stekao status nositelja stanarskog prava na spornom stanu.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da apelant nije dostavio odgovor na reviziju. Dalje, navedeno je da iz činjenica proizlazi da se apelant 27. ožujka 1992. godine uselio u sporni stan na temelju rješenja Komande, da je sporni stan bio ranije vlasništvo prvotužene, ali je ugovorom o zamjeni od 13. svibnja 1982. godine zamijenjen za drugi stan, vlasništvo Stambenog fonda SSNO. Navedeno je i da je apelant napustio sporni stan u studenom 1992. godine zbog ratnih okolnosti, a da je u rujnu 1992. godine podnio zahtjev za zaključivanje ugovora o korištenju spornog stana kod nadležne općinske službe, koji nikada nije zaključen.
8. Vrhovni sud je istakao da nižestupanjski sudovi nalaze utvrđenim da je prednik drugotužene imao pravni osnov za raspolaganje spornim stanom i 1992. godine, kada je sporni stan dodijelio apelantu na korištenje.
9. Vrhovni sud je dalje naveo da prvotužena utemeljeno ističe da je u postupku pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, budući da je u postupku utvrđeno postojanje pravnog osnova za prijenos prava raspolaganja na spornom stanu između prvotužene i pravnog prednika drugotužene, nije ispravan stav u primjeni materijalnog prava u odluci drugostupanjskog suda kada je udovoljeno tužbenom zahtjevu u odnosu na prvotuženu zato što je prvotužena prenošenjem prava raspolaganja na drugotuženu prestala biti pasivno legitimirana u materijalnopravnom odnosu prema apelantu kao osobi koja ima pravni interes da se utvrdi neko pravo na spornom stanu, koje apelant može ostvarivati samo u odnosu na one subjekte na koje je preneseno pravo raspolaganja, a to je drugotužena. Vrhovni sud je zaključio da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odluci drugostupanjskog suda u odnosu na prvotuženu.
10. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na djelotvorni pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant ističe da, iako je Vrhovni sud u obrazloženju naveo da je prvotužena prestala biti pasivno legitimirana prenošenjem prava raspolaganja na drugotuženu, pogrešno je sačinio izreku presude. Naime, Vrhovni sud je trebalo jasno da naznači da je drugostupanjska presuda pravosnažna u odnosu na drugotuženu i time da dâ jasno do znanja da on nije izgubio osnovno pravo na sporni stan.
11. U dopuni apelacije apelant ističe da je u spornom stanu živio, te da nije bilo rata, i dalje bi u njemu živio, te traži da mu „Ustavni sud omogući otkup spornog stana kako bi se prema odredbama članka 1. točka 1. pravnog odjeljka Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH mogao vratiti u svoj dom“.
12. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05) relevantne odredbe glase:
Članak 250.
(1)Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Članak 362.
(1)Više osoba mogu jednom tužbom tužiti, odnosno biti tuženi (suparničari):
Članak 365.
Svaki je suparničar u parnici samostalna stranka i njegove radnje ili propuštanja niti koriste niti štete drugim suparničarima.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očito (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje
15. Navode o kršenju prava na pravično suđenje apelant zasniva isključivo na tvrdnji da je Vrhovni sud pogrešno sačinio izreku presude, odnosno da, iako je u obrazloženju konstatirao da prvotužena nije pasivno legitimirana, jer je prenijela pravo raspolaganja na drugotuženu, navedeno nije precizirao u izreci presude.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Europske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
17. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je jedino prvotužena izjavila reviziju o kojoj je Vrhovni sud jedino mogao odlučivati i o kojoj je odlučio tako što je uvažio i preinačio drugostupanjsku presudu u odnosu na prvotuženu. Ako se imaju u vidu navedene odredbe članka
365. Zakona o parničnom postupku, koje propisuju samostalnost suparničara (više osoba na strani tužitelja, odnosno tuženog) u postupku u pogledu poduzimanja radnji, a samim tim i odlučivanje sudova u odnosu na pojedinačno poduzete radnje, Ustavni sud ne može naći da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio pravo time što je izrekom presude koja prati obrazloženje odlučivao samo o reviziji prvotužene koja je izjavila reviziju, te pravosnažnu drugostupanjsku presudu preinačio samo u odnosu na prvotuženu.
18. Ustavni sud, također, zapaža da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje. Sukladno navedenom, Ustavni sud smatra da u svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije očito (prima facie) neutemeljeni.
Pravo na djelotvorni pravni lijek
19. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud zapaža da apelant samo paušalno navodi povredu tog prava, te da uz apelaciju nije dostavio niti jedan dokaz koji bi mogao, prima facie, učiniti mogućim navode o kršenju tog prava. Naime, apelant je kao tužitelj tužbom pokrenuo postupak koji je prvostupanjskom odlukom u cijelosti okončan u njegovu korist, nakon izjavljivanja žalbi prvotužene i drugotužene imao je mogućnost dati odgovor na žalbe, kao i na reviziju koju je uložila prvotužena. Međutim, iz predočenog nije vidljivo da je koristio ova prava. Sama činjenica da je revizija uvažena u odnosu na prvotuženu ne može ukazivati na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
20. U pogledu apelantovih navoda iz dopune apelacije, Ustavni sud ukazuje na svoju dosadašnju praksu, odnosno na članak 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda koji kao uvjet dopustivosti apelacije propisuje obvezu da se apelacija podnese u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem efektivnom pravnom lijeku koji je koristio. Ovaj rok od 60 dana nužno se odnosi i na podnošenje dopune apelacije, te se samo izuzetno može prihvatiti dopuna apelacije podnesena izvan toga roka ukoliko se odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenoga roka. S obzirom na to da je predmetna dopuna apelacije podnesena nakon proteka propisanog roka, a ne odnosi se na nove pravne okolnosti, nego se tiče istog činjeničnog stanja i osporene odluke, Ustavni sud se neće upuštati u razmatranje ovih apelantovih navoda.
21. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović