Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3078/08 (UPI ZZ „Ilidža“ p.o. Ilidža)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3078/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3078/08, rješavajući apelaciju UPI ZZ „Ilidža“ p.o. Ilidža, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija UPI ZZ „Ilidža“ p.o. Ilidža podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000167 od 26. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj Pž-306/05 od 10. avgusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-598/03 od 16. maja 2005. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. UPI ZZ „Ilidža“ p.o. Ilidža (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Milan Malbašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 29. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000167 od 26. juna 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Pž-306/05 od 10. avgusta 2006. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-598/03 od 16. maja 2005. godine. Apelantica je, na zahtjev Ustavnog suda od 5. februara 2009. godine, 16. februara 2009. godine dopunila apelaciju.

2. Apelantica je 23. oktobra 2001. godine Općinskom sudu podnijela tužbu protiv UPI ZZ "Sarajevsko polje" Ilidža-Stup (u daljnjem tekstu: tužena) radi priznavanja prava vlasništva. U tužbi je istakla da je ona pravni sljednik ZZ „Ilidža“ Ilidža, koja je od porodice Tambur kupila zemljište na kojem je sagradila zadružni dom i upravno-poslovnu zgradu. Navedene nekretnine su 29. oktobra 1957. godine uknjižene kao njena imovina. S obzirom na to da je, počev od 1957. godine do podnošenja tužbe, u više navrata došlo do njenih statusnih promjena (pripajanja i podjela) i da je na predmetnim nekretninama, u vrijeme podnošenja tužbe, sa pravom raspolaganja upisana tužena, to je apelantica, smatrajući da je ona pravni sljednik prvobitno upisanog vlasnika nekretnina, tražila da to sud utvrdi i usvoji postavljeni tužbeni zahtjev.

3. Općinski sud je donio Presudu broj Ps-598/03 od 16. maja 2005. godine kojom je odbio apelantičin tužbeni zahtjev da se utvrdi da je ona nosilac prava raspolaganja na nekretninama bliže označenim u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Sljedstveno tome, sud je odbio i apelantičin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženu da trpi da se pravo raspolaganja na spornim nekretninama upiše na apelanticu. Istom presudom apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 4.158,00 KM.

4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je nakon provedenog postupka, na osnovu uvida u zk. izvadak sporne nekretnine, utvrdio da je prije 18. avgusta 1951. godine izvršena fizička dioba kmetskog selišta "Tambur" i da je katastarska parcela na kojoj se nalaze sporne nekretnine pripala ZZ "SOJ" Ilidža. Nakon toga je, na osnovu Rješenja Sreskog suda Sarajevo broj F-

430/53 od 24. avgusta 1957. godine a po Rješenju Dn. 4157/57 od 29. oktobra 1957. godine, u zemljišnim knjigama izvršen upis 1/1 prava vlasništva na spornim nekretninama u korist ZZ "SOJ" Ilidža.

5. Dalje je sud utvrdio da je 1962. godine došlo do spajanja ZZ "SOJ" Ilidža sa ZZ "Vojkovići" i ZZ "Stup" i da je posljedično tome nastala ZZ "Sarajevsko polje" Stup – Ilidža, koja je Rješenjem Okružnog privrednog suda u Sarajevu broj Fi 907-909/62 upisana u Registar zadruga. Navedene zemljoradničke zadruge (tri) su prilikom spajanja u novoosnovanu zadrugu unijele imovinu i prava koje su posjedovale, te su samim tim upisom novoosnovane zadruge prestale da postoje kao pravni subjekti. Dalje je u obrazloženju presude Općinski sud detaljno opisao statusne promjene tužene (spajanja, pripajanja i promjene naziva koje su se dešavale u skladu sa odredbama Zakona o udruživanju radnika, Zakona o zemljoradničkom zadrugarstvu i Zakona o zadrugama) sve do 2000. godine.

6. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je, na osnovu zvanične zabilješke Osnovnog suda udruženog rada Sarajevo od 22. novembra 1990. godine, izvršen upis promjene naziva nosioca prava raspolaganja i korištenja na spornim nekretninama u korist tužene. Također je sud utvrdio da je, zbog upisa navedenih promjena, apelantica izjavila žalbu povodom koje je Viši sud u Sarajevu donio Rješenje broj GŽ 3333/91 od 23. marta 1994. godine kojim je apelantičinu žalbu odbio kao neosnovanu. Naime, Viši sud je u obrazloženju rješenja istakao da je pravilan stav prvostepenog suda da je protivnik predlagača (apelantica) kao pravni subjekt nastala 1990. godine, kada je i upisana u sudski registar, pa to što nosi naziv „Ilidža“, koji je do 1962. godine nosila ZZ „SOJ“ Ilidža, samo za sebe nije dokaz da je ona pravni sljednik ove zadruge. S obzirom na to da je o upisu tužene kao nosioca prava raspolaganja na spornim nekretninama odlučio nadležni sud nakon provedenog postupka, te da je odluka zemljišnoknjižnog suda potvrđena od drugostepenog suda, Općinski sud je istakao da neće i ne može ponovno odlučivati o istom upisu jer je to res iudicata.

7. Osim toga, na osnovu provedenih dokaza sud je utvrdio da je apelantica, na osnovu Odluke o osnivanju od 26. decembra 1989. godine, registrovana kao pravni subjekt 2. aprila 1990. pod brojem U/I-532NO. S obzirom na to da je sud utvrdio da je tužena osnovana 1962. godine spajanjem više zadruga, između ostalih i ZZ „SOJ“ Ilidža, koja je svoju imovinu unijela u ZZ "Sarajevsko Polje" i na taj način prestala postojati kao samostalni pravni subjekt, Općinski sud je zaključio da je tužena pravni sljednik ZZ "SOJ" Ilidža i da je tužbeni apelantičin zahtjev neosnovan.

8. Kantonalni sud je donio Presudu broj Pž-306/05 od 10. avgusta 2006. godine kojom je apelantičinu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je, na osnovu uvida u spis predmeta, utvrdio da je Općinski sud pravilno zaključio da apelantica nije pravni sljednik zemljoradničke zadruge koja je prestala postojati spajanjem sa drugim zadrugama i organizovanjem tužene. Dalje je Kantonalni sud istakao da je pravilan i zaključak Općinskog suda da je Zemljoradnička zadruga „SOJ“ Ilidža, spajanjem sa drugim zadrugama, prestala postojati kao pravni subjekt i da je sva imovina koju je do tada imala postala imovinom novonastale zemljoradničke zadruge. Osim toga, Kantonalni sud je utvrdio da apelantica u provedenom postupku nije sudu pružila dokaze da su spojene zadruge zadržale pravo na svoju imovinu nakon što su po izvršenom spajanju bile brisane iz sudskog registra. Dalje je Kantonalni sud istakao da su neosnovani i apelantičini prigovori da je ona pravni sljednik zemljoradničke zadruge koja je prestala postojati 1962. godine, jer iz dokumentacije koja se nalazi u spisu jasno proizlazi da je ona nastala organizovanjem organizacija kooperanata koje su postojale do donošenja novog Zakona o zemljoradničkom zadrugarstvu. Kantonalni sud je dalje istakao da je Općinski sud u obrazloženju presude dao iscrpne razloge o odlučnim činjenicama za rješenje spora koje je u cijelosti prihvatio žalbeni sud. Također, po mišljenju Kantonalnog suda, ni ostalim žalbenim apelantičinim prigovorima nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost donesene presude zbog čega je Kantonalni sud, na osnovu člana 226. Zakona o parničnom postupku ("Službene novine FBiH" br. 53/03, 73/05 i 19/06, u daljnjem tekstu: ZPP) žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

9. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantičinoj reviziji, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-

000167 od 26. juna 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je utvrdio da je Kantonalni sud ocijenio sve žalbene navode koji su bili od odlučnog značaja, kako je propisano članom 231. ZPP. Osim toga, Vrhovni sud je zaključio, na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja za koje je vezan, da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su odbili apelantičin tužbeni zahtjev kao neosnovan, jer su pravilno utvrdili da apelantica nije pravni sljednik ZZ „SOJ" Ilidža i da je o upisu tužene kao nosioca prava raspolaganja na spornim nekretninama pravomoćno odlučeno Rješenjem broj Gž-3333/91 od 23. marta 1994. godine, jer je utvrđeno da je tužena pravni sljednik ZZ „SOJ“ Ilidža i da je upis tužene kao nosioca prava raspolaganja na spornoj nekretnini bio zakonit. Pored toga, Vrhovni sud je istakao da ostali apelantovi prigovori upućuju na nepravilno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojih razloga se revizija ne može izjaviti (član 240. stav 2. ZPP), pa ih kao takve Vrhovni sud nije ni razmatrao.

10. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica navodi da su sudovi koji su odlučivali o tužbenom zahtjevu i pravnim lijekovima pogrešno primijenili materijalno pravo na njenu štetu. Osim toga, apelantica ističe da sud nije pravilno utvrdio činjenično stanje koje se tiče vremena nastanka nje i tužene kao pravnih subjekata. U vezi s tim, apelantica tvrdi da je pogrešan zaključak Vrhovnog suda da je ona kao pravni subjekt nastala 1990. godine, kada je upisana u sudski registar, a da je tužena osnovana 1962. godine spajanjem više zadruga. U dopuni apelacije koju je 16. februara 2009. godine dostavila Ustavnom sudu, a povodom zahtjeva Ustavnog suda, apelantica je, osim dostave punomoći za zastupanje koja je tražena u smislu člana 19. stav 6. Pravila Ustavnog suda, istakla da smatra da je osporenim presudama povrijeđeno i njeno pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud smatra prvo da je neophodno, vezano za dopunu apelacije od 16. februara 2009. godine, podsjetiti na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16. stav 1. Pravila, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu da je apelantica u dopuni apelacije od 16. februara 2009. godine proširila svoje apelacione navode i na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na isto činjenično i pravno stanje, a da je konačnu odluku koja je predmet osporavanja primila 30. jula 2008. godine, Ustavni sud naglašava da ovi apelacioni navodi ne mogu biti predmet ispitivanja u ovom apelacionom postupku, budući da ih je apelantica prvi put iznijela nakon proteka roka od 60 dana iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Stoga će predmet ocjene u ovom apelacionom postupku biti apelantičini navodi o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju na čiju povredu je apelantica ukazala u prvobitno podnesenoj apelaciji.

13. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine, i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantičino pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3078/08 (UPI ZZ „Ilidža“ p.o. Ilidža) | Sudska praksa | Aktio