Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3082/08 („Eikom“ d.o.o. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Ništavost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3082/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3082/08, rješavajući apelaciju „Eikoma“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Eikoma“ d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000568 od 22. jula 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-PŽ-06-000 391 od 18. oktobra 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. „Eikom“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati iz Sarajeva, podnio je 29. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000568 od 22. jula 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-PŽ-06-

000 391 od 18. oktobra 2006. godine. Na zahtjev Ustavnog suda od 6. marta 2009. godine apelant je 19. marta 2009. godine dopunio apelaciju.

2. Općinski sud u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio Presudu broj PS-

224/04 IV od 20. oktobra 2005. godine kojom je djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora koji se nalazi u Ulici Tina Ujevića u Sarajevu, bliže opisanog u dispozitivu presude (u daljnjem tekstu: sporni poslovni prostor), koji je zaključen u Sarajevu 15. avgusta 2000. godine i aneks ugovora zaključen 16. oktobra 2002. godine između EI-SM “Vrbas-servis“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: I-tuženi) kao prodavca, s jedne strane, i drugih šest poimenično navedenih lica kao kupaca (u daljnjem tekstu: tuženi od II do VII), s druge strane, tako da ne proizvodi pravno djejstvo. Sljedstveno tome, Općinski sud je usvojio i tužbeni zahtjev da naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da izvrši brisanje upisa prenosa prava vlasništva na spornom poslovnom prostoru u korist tuženih od II do VII. Osim toga, Općinski sud je odbio kao neosnovan preostali apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene od II do VII da mu sporni poslovni prostor predaju u posjed i na raspolaganje, slobodan od lica i stvari, te da mu naknade štetu u iznosu od 715.351,00 KM. Dalje je sud presudom obavezao sve tužene da apelantu solidarno naknade troškove postupka u iznosu od 16.870,00 KM.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je provedenim dokazima utvrdio da je apelant na osnovu ugovora o kupoprodaji državnog kapitala od 1. juna 2000. godine, zaključenog sa Agencijom za privatizaciju Kantona Sarajevo, izvršio kupovinu državnog kapitala preduzeća EIKOM d.o.o. sa po. Sarajevo, te da je 12. jula 2000. godine u sudskom registru izvršio upis usklađivanja statusa ovog preduzeća. Također je sud utvrdio da je apelant 18. avgusta 2000. godine sa Kantonom Sarajevo - Ministarstvo privrede, Direkcija za posredovanje u investicionim ulaganjima i iznajmljivanju nekretnina (u daljnjem tekstu: Kanton Sarajevo), zaključio ugovor o korištenju imovine kojim je apelant dobio na privremeno korištenje sporni poslovni prostor, „vlasništvo EI Niš, Republika Srbija“, uz ugovorenu mjesečnu naknadu od 2.000,00 KM, do potpisivanja međudržavnih ugovora o zaštiti imovinskih prava.

4. Općinski sud je dalje utvrdio da je sporni poslovni prostor vlasništvo preduzeća EI „Servisna mreža“ Beograd, koje je u toku 1993. godine, kao jedan od osnivača, učestvovalo u osnivanju prvotuženog. Također je utvrđeno da je odlukom od 28. februara 2000. godine EI "Servisna mreža" Beograd prenijela pravo svojine spornog poslovnog prostora na prvotuženog. U istoj odluci je navedeno da se prodaja spornog poslovnog prostora ne može izvršiti bez odluke Upravnog odbora EI "Servisna mreža" Beograd. Nakon toga je 11. avgusta 2000. godine Upravni odbor EI "Servisna mreža" Beograd donio odluku kojom je prihvatio ponudu kupaca (tuženih od II do VII) za kupovinu predmetnog poslovnog prostora za cijenu od 190.000,00 DM, koju su kupci dužni uplatiti El "Servisna mreža" Beograd, te je istovremeno dato ovlaštenje Nenadu Milovanoviću, direktoru prvotuženog, da nakon uplate kupoprodajne cijene može sa kupcima zaključiti i sudski ovjeriti kupoprodajni ugovor kod nadležnog suda u Sarajevu. Potom su, 15. avgusta 2000. godine, prvotuženi, kao prodavac, zastupan po direktoru Nenadu Milovanoviću, i tuženi od II do VII, kao kupci, zaključili ugovor o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, koji je ovjeren od nadležnog suda. Tuženi od II do VII su potom stupili u posjed spornog poslovnog prostora i uknjižili se kao njegovi vlasnici, odnosno suvlasnici. Sud je dalje zaključio da, zbog navedenih okolnosti, apelant nije mogao realizovati svoj ugovor o korištenju imovine i stupiti u posjed spornog poslovnog prostora. Na osnovu utvrđenih činjenica, Općinski sud je zaključio da je kupoprodajni ugovor od 15. avgusta 2000. godine ništav u smislu odredbe člana 103. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), jer je zaključen suprotno odredbi člana 3. Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, prenosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95, u daljnjem tekstu: Zakon o zabrani rapolaganja imovinom), te je slijedom toga naložio brisanje upisa prenosa prava vlasništva izvršenog po osnovu tog ugovora.

5. Osim toga, Općinski sud je istakao da apelant nije dokazao osnovanim zahtjev za uvođenje u posjed u sporni poslovni prostor, kao ni zahtjev za naknadu štete koja se sastoji od obične štete i izmakle dobiti, jer nije dokazao da mu pripada sporni poslovni prostor ni po obligacionom, ni po stvarnopravnom osnovu, niti je sudu pružio bilo kakav dokaz da je pretrpio štetu koju bi, prema redovnom toku stvari ili prema posebnim okolnostima slučaja, ostvario da je „dužnik-tuženi“ ispunio svoju obavezu. Navedeno je da se traženi vid štete koju apelant potražuje nije mogao utvrditi na apstraktan način, kako je to tražio apelant, zbog čega je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan.

6. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-PŽ-06-000391 od 18. oktobra 2006. godine kojom je apelantovu žalbu odbio i prvostepenu presuda povrdio u odbijajućem dijelu. Osim toga, Kantonalni sud je presudom žalbu tuženih djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora i brisanje upisa prenosa prava vlasništva (zahtjev bliže naveden u dispozitivu prvostepene presude), te je istovremeno odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude Kantonalni sud je zaključio da je Općinski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u konkretnom sporu ali da je na njega pogrešno primijenio materijalno pravo. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je na osnovu spisa predmeta zaključio da je kupoprodajni ugovor prvotuženi zaključio sa tuženim od II do VII na osnovu ovlaštenja vlasnika spornog poslovnog prostora i odluke da se on proda, te prihvatanja ponude tuženih od II do VII a čije je prebivalište u Sarajevu. Po mišljenju Kantonalnog suda, zaključeni ugovor nije ništav jer nije u suprotnosti sa odredbom člana 2. Zakona o zabrani raspolaganja imovinom, pošto se ne radi o pravnom poslu sa licima čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorije BiH, zbog čega je prvostepenu presudu preinačio i apelantov tužbeni zahtjev odbio. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je pravilan stav Općinskog suda da apelant nije dokazao osnovanim zahtjev za uvođenje u posjed u sporni poslovni prostor, kao ni zahtjev za naknadu štete jer se ugovorom o korištenju imovine Kanton Sarajevo nije obavezao da će apelanta uvesti u posjed spornog poslovnog prostora, iako je zaključio ugovor o njegovom izdavanju. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da, ukoliko je apelant zaista pretrpio štetu povodom zaključivanja ugovora o korištenju imovine, nju može potraživati od lica sa kojima je zaključio ugovor.

7. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000568 od 22. jula 2008. godine kojom je apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je utvrdio da je Kantonalni sud za svoj pravni zaključak, kroz obrazloženje pobijane odluke, dao potpune i pravilne razloge koje je u svemu prihvatio i Vrhovni sud, ističući da nema potrebe za njihovim ponavljanjem. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da je neprihvatljiv i apelantov prigovor da EI "Servisna mreža" Beograd nikada nije bila upisana kao vlasnik predmetnog poslovnog prostora, jer suprotno proizlazi iz sadržaja zemljišnoknjižnog izvatka iz spisa predmeta. Navedeno je da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je EI Niš - OOUR „Servisna mreža“ Beograd bila upisana kao nosilac prava raspolaganja na predmetnom poslovnom prostoru sa dijelom 1/1. Dalje, sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da prvotuženi nije mogao u svojstvu prodavca zaključiti sporni kupoprodajni ugovor jer nije pravnim poslom stekao pravo vlasništva na tom poslovnom prostoru, niti je bio upisan kao njegov zemljišnoknjižni vlasnik. Navedeno je da je EI "Servisna mreža" Beograd, kao prethodni zemljišnoknjižni vlasnik poslovnog prostora, odlukom od 28. februara 2000. godine prenio na prvotuženog pravo vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru, te nakon toga, odlukom svog Upravnog odbora od 11. avgusta 2000. godine odobrio zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora, koje odobrenje je zemljišnoknjižni ured Općinskog suda, između ostalog, i naveo kao osnov za provođenje spornog kupoprodajnog ugovora. Naročito je Vrhovni sud istakao da je neprihvatljivo apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o privatizaciji preduzeća, jer sporni poslovni prostor nije predstavljao vlasništvo preduzeća čiji je državni kapital kupio apelant. Navedeno je da je drugostepeni sud, imajući u vidu zaključak o pravnoj valjanosti ugovora o kupoprodaji spornog poslovnog prostora, pravilno zaključio da je neosnovan apelantov zahtjev za predaju u posjed predmetnog poslovnog prostora i naknadu štete, za koji zaključak su u pobijanoj odluci dati razlozi koje je kao pravilne prihvatio i Vrhovni sud. S obzirom na to da je utvrdio da su revizijski navodi neosnovani, te nakon što je utvrdio da ne stoje ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, to je apelantovu reviziju primjenom odredbe člana 248. ZPP odbio.

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi, pri donošenju svojih odluka, pogrešno ocijenili izvedene dokaze i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da su samim tim „uskratili apelantu prava na imovinu koju je stekao kao pravna osoba kupovinom državnog kapitala [...] preduzeća „Eikom“ d.o.o. [...] i ugovora o korišćenju imovine zaključenim sa Kantonom Sarajevo“. Naime, apelant ističe da su nižestepeni sudovi na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno zaključili da je prvotuženi postao vlasnikom spornog poslovnog prostora na način što mu je navedeno vlasništvo prenio jedan od njegovih osnivača, kao prethodni zemljišnoknjižni vlasnik, s tim što ga je ograničio da sporni poslovni prostor ne može prodati bez odluke njegovog Upravnog odbora. Prema navodima apelacije, u konkretnom slučaju se radi o „zaobilaženju legalnog puta prodaje državnog kapitala“ protivno imperativnoj normi člana 3. Zakona o zabrani raspolaganja imovinom. U vezi s tim, apelant navodi da se u konkretnoj situaciji događa da „beogradska firma“ kao vlasnik spornog poslovnog prostora prostor prodaje kupcima iz BiH, i to direktnom pogodbom, a ugovorne strane u kupoprodaji spornog poslovnog prostora su prvotuženi kao prodavac i II-VII tuženi kao kupci. Prema navodima apelacije, prodavac iz ugovora nije ni bio zemljošnoknjižni vlasnik da bi se mogao pojaviti kao prodavac uknjižene nekretnine. Osim toga, kupci su kupoprodajnu cijenu uplatili firmi u Beogradu, kako je to i zaključio revizijski sud. U konkretnom slučaju, prema apelantovom mišljenju, redoslijed radnji i postupaka zemljišnoknjižnog ureda nije bio u skladu sa principima zemljišnoknjižnog prava a takvu „apsurdnu situaciju svojim ocjenama i odlukama podržavaju nižestepeni sudovi.“

Relevantni propisi

9. U Zakonu o zabrani raspolaganja imovinom, prenosom sredstava i statusnih promjena pravnih lica na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine iz drugih država („Službeni list RBiH“ br. 4/95 i 37/95) relevantne odredbe glase:

Član 2. st. 1. i 2.

Ništavi su pravni poslovi i akti internog poslovanja kojim pravna lica sa sjedištem u drugim republikama raspolažu ili opterećuju nekretnine i sredstva poslovnih jedinica i drugih organizacijskih oblika, sa ili bez svojstva pravnog lica, uključujući i dionice i udjele u drugim preduzećima na teritoriji Republike na način da ih prenesu licima čije je sjedište ili prebivalište izvan teritorije Republike.

Odredbe stava 1. ovog člana odnose se i na organizacijske oblike sa svojstvom pravnog lica na teritoriji Republike pravnih lica iz drugih republika. Član 3. Poslovne jedinice i drugi organizacioni oblici bez svojstva pravnog lica (u daljnjem tekstu: poslovne jedinice) na teritoriji Republike, pravnih lica iz drugih republika mogu se odlukom općine, odnosno grada Sarajeva, a na inicijativu zaposlenih, organizovati kao preduzeće–društvo sa ograničenom odgovornošću (u daljnjem tekstu: preduzeće).

Do zaključenja međudržavnog ugovora o zaštiti imovinskih prava sa određenom državom, imovinom pravnih lica iz drugih republika upravlja općina, odnosno grad Sarajevo.

Imovina pravnog lica iz druge republike privremeno se upisuje u sudski registar kao osnivački ulog općine, odnosno grada Sarajeva u preduzeću. Nakon zaključenja međudržavnog ugovora iz stava 2. ovog člana, a saglasno odredbama tog ugovora, izvršit će se odgovarajuće promjene u sudskom registru.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a ta obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Takođe, Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3082/08 („Eikom“ d.o.o. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio