Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3096/08 (S. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Stečaj
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3096/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3096/08, rješavajući apelaciju Slobodana Mučibabića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Mučibabića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-

08-000 021 od 10. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje Nevesinje, broj 095-1-I-07-000 156 od 25. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Mučibabić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gacka, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 29. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 021 od 10. septembra 2008. godine i Rješenja Osnovnog suda u Trebinju, Odjeljenje Nevesinje (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-I-07-000 156 od 25. decembra 2007. godine.

2. Apelant je 29. maja 2007. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje Presude istog suda broj P-410/04 od 26. maja 2006. godine kojom su GAT «Invest» AD Gacko i GAT «Inžinjering» AD Gacko obavezani da apelantu po osnovu potraživanja iz radnog odnosa isplate ukupan iznos od 2.490,37 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 21. decembra 2004. godine i troškovima postupka.

3. Osnovni sud je Rješenjem broj 095-1-I-07-000 156 od 25. decembra 2007. godine obustavio izvršni postupak protiv GAT «Invest» AD Gacko i GAT «Inžinjering» AD Gacko, te ukinuo sve provedene radnje (stav prvi izreke rješenja). Istim rješenjem Osnovni sud je odbacio apelantov prijedlog za izvršenje pokrenut protiv DOO «Safir» i «PGM» DOO Gacko (drugi stav izreke).

4. Osnovni sud je u obrazloženju, između ostalog, naveo da su GAT «Invest» AD Gacko i GAT «Inžinjering» AD Gacko dostavili rješenja Osnovnog suda broj 095-0-St-06-000-021 od 25. decembra 2006. godine i broj 095-0-St-07-000-022 od 16. aprila 2007. godine kojima je nad njima otvoren stečajni postupak, te je sud primjenom člana 55. Zakona o stečajnom postupku kao i člana 63. u vezi sa članom 21. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) odlučio da protiv njih obustavi izvršni postupak. Dalje, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka rješenjem suda od 14. novembra 2007. godine pozvao apelanta da uredi-ispravi prijedlog za izvršenje na način da označi izvršenike na kojima se na osnovu pravosnažne presude Osnovnog suda broj P 410/04 od 26. maja 2006. godine može provesti izvršenje. Osnovni sud je istakao da je apelant podneskom od 10. decembra 2007. godine, ne postupajući po nalogu suda, ponovo naznačio pored izvršenika GAT «Invest» AD Gacko i GAT «Inžinjering» AD Gacko, kao izvršenike DOO «Safir» i PGM DOO Gacko, «kao dužnike izvršenika pod 1. i 2.». Osnovni sud je, imajući u vidu da DOO «Safir» i «PGM» DOO Gacko nisu bili stranke u parničnom postupku, što proizlazi iz izvršne isprave-pravosnažne presude na osnovu koje je apelant tražio izvršenje, u skladu sa članom 67. stav 1. tačka 8. ZIP-a u vezi sa članom 21. ZIP-a, odlučio da prijedlog protiv njih odbaci.

5. Apelant je 15. januara 2008. godine podnio žalbu protiv rješenja Osnovnog suda.

6. Okružni sud je Rješenjem broj 015-0-Gž-08-000 021 od 10. septembra 2008. godine odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepeno rješenje potvrdio. Okružni sud je ocijenio da je odluka prvostepenog suda pravilna, te da je prihvata. Dalje je naglašeno da iz stanja spisa proizlazi da je apelant prijedlog za izvršenje podnio 29. maja 2007. godine, a stečaj nad GAT «Invest» AD Gacko je otvoren 16. aprila 2007. godine, a nad dužnikom GAT «Inžinjering» AD Gacko 25. decembra 2006. godine, odnosno da je apelant kao tražitelj izvršenja svoj prijedlog podnio nakon otvaranja stečajnog postupka. Okružni sud je obrazložio da je članom 58. stav 1. Zakona o stečajnom postupku propisano da nakon otvaranja stečajnog postupka povjerioci ne mogu protiv stečajnog dužnika tražiti prinudno izvršenje, nego svoja potraživanja mogu ostvariti samo u stečajnom postupku u skladu sa članom 56. Zakona o stečajnom postupku. Okružni sud je naglasio da, upravo zbog navedenog razloga, apelantova žalba u odnosu na izvršenike GAT «Invest» i GAT «Inžinjering» AD Gacko nije osnovana. Okružni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno odbacio apelantov prijedlog da se provede postupak izvršenja nad izvršenicima DOO «Safir» i «PGM» DOO, budući da u odnosu na navedene izvršenike apelant nije imao valjan izvršni naslov na koji se pozivao. Također, apelantov žalbeni navod da su izvršenici GAT «Invest» i GAT «Inžinjering» svoju imovinu spojili sa imovinom preduzeća «Safir» i «PGM» DOO Gacko, Okružni sud je ocijenio neosnovanim obrazlažući da iz izvoda sudskog registra koji je izdao Osnovni sud 30. maja 2007. godine proizlazi da su preduzeća GAT «Inžinjering» AD Gacko i GAT «Invest» AD Gacko i preduzeće «Safir» DOO Gacko osnovali preduzeće «PGM» DOO Gacko. Imajući u vidu istaknutu činjenicu, Okružni sud je zaključio da su navedeni izvršenici bili samo osnivači predmetnog preduzeća, ali da nisu udružili svoju imovinu, kako je to u apelantovoj žalbi navedeno.

7. Apelant je naveo da mu je osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda u postupku izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda broj P 410/04 od 26. maja 2006. godine, kojim je obustavljen postupak izvršenja zbog otvaranja stečajnog postupka nad izvršenicima, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporena rješenja nezakonita zato što je imovina tuženih, GAT «Invest» AD Gacko, GAT «Inžinjering» AD Gacko, prije otvaranja stečaja nad njima prenijeta u preduzeće «PGM» DOO Gacko, čime je ono postalo obavezno izmiriti dug u smislu člana 151. ZIP-a u vezi sa članom 420. stav 3. Zakona o preduzećima. Također, smatra da mu je osporenim odlukama uskraćeno pravo na isplatu iznosa utvrđenog pravosnažnom presudom Osnovnog suda sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i troškovima izvršnog postupka. Apelant je «ubijeđen da mu tužena strana treba da isplati navedene iznose kao i iznos od 3.000,00 KM zbog povrede prava na pravično suđenje koje se ogleda u dužini spora, pristrasnosti suda prema tuženim», te gubljenju nade za isplatu stečene imovine.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

11. Ustavni sud prvenstveno naglašava da je identična činjenična i pravna pitanja razmatrao u svojoj Odluci AP 1705/08 od 27. oktobra 2010. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), te je zaključio da su očigledno (prima facie) neosnovani apelantovi navodi u toj apelaciji o kršenju prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi i u apelantovom slučaju, kao i u odlukama koje su bile predmet ocjene Ustavnog suda u predmetu AP 1705/08, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Ustavni sud ističe da nije mogao ispitati žalbene navode u pogledu «dužine spora» budući da apelant osim navođenja «dužine spora» i zatražene naknade od izvršenika u iznosu od 3.000,00 KM zbog «dužine spora, pristrasnosti suda prema tuženim» nije naveo činjenice i dokaze na kojima zasniva ove navode kako bi ih Ustavni sud mogao ispitati (op. cit, AP 1705/08, tačka 10).

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3096/08 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio