Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3108/08 («Energopetrol» d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Privatizacija
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Posjed
  • Građevinsko zemljište
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3108/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3108/08, rješavajući apelaciju «Energopetrol» d.d. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Energopetrol» d.d. Sarajevo podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001313 od 15. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Pž-06-000 161 od 5. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Travniku broj Ps. 845/04 od 4. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «Energopetrol» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Varunek, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001313 od 15. jula 2008. godine, presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Pž-06-000 161 od 5. aprila 2007. godine i presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps. 845/04 od 4. septembra 2006. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud, do okončanja apelacionog postupka, zabranio bilo kakvo raspolaganje imovinom koja je bila predmet sudskog postupka.

2. Presudom Općinskog suda broj Ps. 845/04 od 4. septembra 2006. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži «Petrol» d.d. Ljubuški (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu preda u posjed benzinsku stanicu «Skela» u Jajcu pobliže označenu u dispozitivu presude, kao i zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo prvenstva dodjele građevinskog zemljišta radi rekonstrukcije benzinske stanice «Skela». Istom presudom odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem objekta benziske stanice «Vodopad» u Jajcu i posjedom korištenja građevinskog objekta više od 30 godina stekao pravo vlasništva na istom, te da se naloži tuženom da mu preda u posjed navedeni objekat, kao i zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo prvenstva dodjele građevinskog zemljišta ispod objekta benzinske stanice «Vodopad». Također, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se naloži katastru nekretnina Općine Jajce da izbriše tuženog u posjedovnom listu br.1601 i da uspostavi stanje upisa na dan 5. aprila 1992. godine u korist apelanta kao pravnog sljednika RO «Energopetrol» Sarajevo, OOUR «Energopetrol» Banja Luka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka izveo u brojne dokaze, te da je utvrdio da su apelant i pravni prednik tuženog (preduzeće «Energopetrol» Mostar) pravni sljednici bivšeg preduzeća «Energoinvest-Energopetrol» d.d. Sarajevo. Dalje se navodi da je sud utvrdio da je prednik tuženog formiran i registrovan 1993. godine na osnovu tada važećih zakonskih propisa, te da su sporne benzinske pumpe nakon predaje istih od strane Općine Jajce i dodjele zemljišta unesene kao imovina tuženog u sudski registar. Naprijed navedeno proizilazi iz odluke Općine Jajce i rješenja Općinskog vijeća Jajce br. 01-023-148/97 i 01-023-171/97 od 15. septembra 1997. godine, kao i rješenja načelnika Općine Jajce br. 03-31-2011-1/99 i 03-33-2011-2/99 od 2. marta 2000. godine. Sud smatra da su odluke Općine Jajce, kojim su predate sporne benzinske pumpe i dodijeljeno zemljište na trajno korištenje tuženom, vjerodostojne javne isprave koje apelant nije uspio oboriti ni u upravnom postupku i čiju je vjerodostojnost potvrdio Kantonalni sud u Novom Travniku presudom broj U-70/04 od 7. marta 2005. godine i rješenjem broj U-27/03 od 30. juna 2004. godine. Dio tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na utvrđenje prava prvenstva dodjele građevinskog zemljišta na predmetnim benzinskim stanicama sud je odbio kao neosnovan s obzirom da samo općina u smislu odgovarajućih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu može vršiti dodjelu gradskog građevinskog zemljišta. Također, sud je naveo da se apelant, zbog činjenice da je tuženi prilikom privatizacije u svom početnom bilansu iskazao ista prava i isti kapital kao i apelant, trebao obratiti Agenciji za privatizaciju FBiH (u daljnjem tekstu: Agencija) koja je nadležna u konkretnom slučaju, te da se Odluka Visokog predstavnika od 15. maja 2000. godine ne može primijeniti u konkretnom slučaju.

4. Odlučujući o žalbi apelanta protiv navedene presude, Kantonalni sud je donio presudu broj 006-0-Pž-06-000 161 od 5. aprila 2007. godine kojom je odbio kao neosnovanu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio relevantne činjenice i na tako utvrđeno stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Sud navodi da je u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na predaju u posjed benzinske stanice «Skela» prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant u zemljišnoj knjizi samo formalno upisan kao vlasnik bez stvarnog sadržaja prava vlasništva. U prilog navedenom ide i činjenica da je tuženom navedena nekretnina dodijeljena odlukom Općinskog vijeća Jajce protiv koje je apelant tužbom pokrenuo upravni spor. Tužba apelanta je odbačena kao nedopuštena iz razloga što odluka Općinskog vijeća nije upravni akt. Obzirom da aplent nije pokrenuo sudski spor protiv Općine Jajce tuženi je na osnovu pravosnažne odluke Općinskog vijeća stekao vlasništvo i posjed na objektu benzinske stanice «Skela». Kantonalni sud u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta koji se odnosi na benzinsku stanicu «Vodopad» navodi da je prvostepeni sud donio ispravnu odluku kada je zahtjev odbio kao neosnovan. Naime, prvostepeni sud je pravilno zaključio da je tuženi na osnovu rješenja Općinskog načelnika stekao trajno pravo korištenja objekta i zemljišta koje služi za njegovu redovnu upotrebu. Obzirom da apelant protiv navedenog upravnog akta nije iskoristio mogućnost da izjavi žalbu, to je navedeno rješenje postalo pravosnažno. Također, Kantonalni sud navodi da je ispravna odluka prvostepenog suda da nije nadležan da odlučuje o dijelu tužbenog zahtjeva apelanta koji se odnosi na dodjelu gradskog građevinskog zemljišta na objektima benzinskih stanica «Skela» i «Vodopad». Kantonalni sud ističe da je prvostepeni sud ispravno zaključio da samo Općina može vršiti dodjelu gradskog građevinskog zemljišta u smislu relevantnih odredbi Zakona o građevinskom zemljištu.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji protiv drugostepene presude, donio presudu broj 070-0-Rev-07-001313 od 15. jula 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud, suprotno tvrdnjama žalbe koje se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, pri ocjeni žalbenih navoda dao jasne, potpune i obrazložene razloge koje je u cjelosti prihvatio i Vrhovni sud. Također, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi potpuno i pravilno utvrdili relevantne činjenice i pravilno primijenili materijalno pravo. Vrhovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju podnio vlasničku tužbu u smislu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima međutim, u zk.ul. 909 K.O. Pijavice. Apelant je uknjižen sa pravom korištenja na predmetnim nekretninama sa 1/1, iz čega proizilazi da apelant nije vlasnik predmetnih nekretnina koje su upisane kao društvena svojina 1/1 već eventualno objekata sagrađenih na predmetnim nekretninama koje su u posjedu i vlasništvu tuženog na osnovu odluka Općinskog vijeća Općine Jajce. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da su sve odluke koje je donijela Općina Jajce kao i sva rješenja o dodjeli građevinskog zemljišta, odobrenja, upis u zemljišne knjige i katasterski operat postala pravosnažna, te da je apelant ulagao odgovarajuće pravne lijekove ali nije dokazao svoje pravo i odbijen je u redovnoj proceduri sa svojim zahtjevima. U obrazloženju se dalje navodi da samo i isključivo Općina Jajce ima pravo korištenja i raspolaganja društvenom odnosno državnom imovinom prema svojim zakonskim ovlaštenjima, te sa istom može raspolagati kao pravni subjekt i kao predstavnik titulara državne imovine. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se Odluka Visokog predstavnika od 15. maja 2000. godine ne može odnositi i podvesti pod konkretnu pravnu situaciju, te se kratko osvrnuo na osnivanje i registrovanje tuženog odnosno njegovog prednika (preduzeće «Energopetrol» Mostar), koje je nastalo nakon agresije i izbijanja ratnog stanja, tako što je bivše preduzeće «Energoinvest-Energopetrol» d.d. Sarajevo razdvojeno u tri samostalne teritorijalne, gospodarske i pravne cjeline stacionirane u Sarajevu, Mostaru i Banjaluci. Prednik tuženog je formiran i registrovan 1993. godine na osnovu tada važeće zakonske Uredbe o privremenom organizovanju poslovanja gospodarskih subjekata i organizacijskih oblika pravnih osoba na teritoriji HR-HB. Vrhovni sud je posebno istakao da je u dopunama Zakona o Agenciji za privatizaciju Bosne i Hercegovine («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 2/02) predviđeno da u slučaju kada dva preduzeća u svojim početnim bilansima iskazuju ista prava i isti kapital tada Agencija donosi odluku o privatizaciji i statusu sporne imovine. Slijedom navedenog apelant se može obratiti Agenciji koja je nadležna donijeti odluku u tom pravcu posebno imajući u vidu visinu državnog kapitala koji se privatizira (67%). Vrhovni sud je zaključio da je tužba bila pogrešno usmjerena prema tuženom s obzirom da bez odluka Općine tuženi ne bi mogao raspolagati traženim objektima i nekretninama. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je u skladu sa odredbom člana

248. ZPP odlučio kao u dispozitivu presude.

6. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na imovinu apelant vidi u tome što je odlukama Općine Jajce, koje su potvrđene osporenim presudama redovnih sudova, nezakonito lišen svoje imovine, te da su redovni sudovi za svoje odluke dali proizvoljna obrazloženja. Naime, redovni sudovi nisu obrazložili na temelju kojih zakona su utvrdili da je apelant zakonito lišen imovine osim što su se pozvali na činjenicu da je tuženi registrovan u ratu, te ničim nisu obrazložili zašto su zanemarili odredbe člana 21. Zakona o prometu nepokretnosti («Službeni list RBiH» broj 21/92) prema kojoj organizovanjem u ratu i neposrednoj ratnoj opasnosti pravna lica nisu mogla vršiti statusne promjene kojima bi se mijenjali vlasnički odnosi na nekretninama. Apelant dalje navodi da su redovni sudovi zanemarili činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o državnoj imovini, da u upravljanju imovinom apelanta učestvuje Vlada Federacije Bosne i Hercegovine koja je svojim zaključkom broj 20/2000 od 10. januara 2002. godine zatražila pokretanje sudskog postupka za vraćanje oduzete imovine od strane tuženog. U konkretnom slučaju se ne radi o postupku u kojem bi Agencija za privatizaciju odlučivala o statusu spornih nekretnina odnosno, da se ne radi o raspravljanju statusa imovine u postupku privatizacije već da je u konkretnom slučaju riječ o vlasničkoj tužbi vlasnika protiv nezakonitog posjednika zbog čega je nije jasno zašto su sudovi kod odlučivanja težište stavljali na Zakon o privatizaciji. Apelant dalje navodi da je proizvoljno tumačenje redovnih sudova o činjenici upisa apelanta u zemljišne knjige odnosno, proizvoljno tumačenje Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i Zakona o upisu u zemljišne knjige bez odgovarajućeg obrazloženja. Apelant smatra da je «svoje imovine lišen potpuno proizvoljno, odnosno proizvoljnim pozivanjem sudova na propise koji ni na koji način ne omogućavaju tuženom stjecanje imovine apelanta, niti omogućavaju proizvoljno raspolaganje ovom imovinom Općini Jajce. Takvo oduzimanje imovine nije imalo legitiman cilj, pa se ne može govoriti ni o proporcionalnosti». U pogledu povrede prava na pravično suđenje apelant ponavlja da su obrazloženja redovnih sudova proizvoljna, te smatra da Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu odgovorili na značajna pitanja primjene materijalnog prava koje je apelant postavio u žalbi i reviziji. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, ukine pobijane odluke redovnih sudova i predmet vrati na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3108/08 («Energopetrol» d.d. Sarajevo) | Sudska praksa | Aktio