Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3203/08 (A. Š.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Posjed
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Smetanje posjeda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3203/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3203/08, rješavajući apelaciju Ale Šakanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ale Šakanovića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-Gž-07-001 617 od 21. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj 023-0-P-06 000 636 od 29. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ale Šakanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Velike Kladuše, koga zastupa Fikret Čelebić, advokat iz Novog Grada, podnio je 13. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-Gž-07-001 617 od 21. augusta 2008. godine i Rješenja Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-06 000 636 od 29. oktobra 2007. godine.

2. Apelant je 7. augusta 2006. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Ismete Ružnić (u daljnjem tekstu: tužena) zbog smetanja posjeda učinjenog 26. jula 2006. godine. U tužbi i tokom postupka apelant je naveo da je vlasnik i posjednik nekretnina označenih kao k.č. br. 1153/6 upisanih u zk.ul.broj 269 k.o Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Dalje, apelant je naveo da je kao prodavac sa tuženom kao kupcem zaključio kupoprodajni ugovor broj 023-0-OVI-06-000 713, te da je nakon zaključenja ovog ugovora tužena pojačala pritisak i maltretiranje i fizičke napade na njega, pa je prisiljen da 27. juna 2007. godine napusti kuću i sada luta bez stalnog smještaja. Kako je naveo u tužbi, i nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, koji je zaključen bez njegove volje u pitanju i koji, prema apelantovom mišljenju, predstavlja zelenaški ugovor, on je i dalje bio posjednik nekretnina sve do izvršenog čina smetanja od tužene.

3. Općinski sud je donio Rješenje broj 023-0-P-06-000 636 od 29. oktobra 2007. godine, kojim je odbio apelantov zahtjev da utvrdi da ga je tužena, kao posljednjeg mirnog i savjesnog posjednika sporne nekretnine (zemljišta bliže označenog u rješenju), 26. juna 2007. godine smetala tako što ga je neovlašteno i bez njegove saglasnosti, fizičkom silom istjerala iz kuće, te mu oduzela lične stvari. Općinski sud, na osnovu provedenih dokaza i nespornih činjenica među strankama, utvrdio je da je apelant suposjednik sporne nekretnine i da je zajedno sa tuženom koristio prizemlje i jednu sobu na gornjem spratu. Zaključeno je da su parnične stranke, dakle, suposjednici sporne kuće koju je apelant prestao koristiti 26. jula 2006. godine zbog smetanja posjeda od tužene učinjene ozbiljnim verbalnim pretnjama koje su apelanta onemogućile i pokolebale u korištenju i stanovanju u kući. Apelant, kako je utvrdio sud, nije jedini isključivi faktički posjednik sporne kuće, već se i tužena nalazi u njenom posjedu, pa sud nije mogao udovoljiti tužbenom zahtjevu, jer apelant nije isključivi faktički posjednik predmetne kuće, pa je ovako postavljen tužbeni zahtjev proglasio neosnovanim. Kako je naveo Općinski sud, apelant je mogao i trebalo da traži da se utvrdi smetanje suposjeda korištenja kuće i tačno navede kojeg dijela kuće, te da traži da mu tužena vrati oduzeti dio posjeda, odnosno suposjeda, i da se okani ubuduće takvog ili sličnog smetanja. Navedeno je da sud nije mogao disponirati sa apelantovim tužbenim zahtjevom i mijenjati ga, a na temelju ovako postavljenog tužbenog zahtjeva nije mogao pružiti zaštitu apelantu, jer je njegov zahtjev neosnovan.

4. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-07-001 617 od 21. augusta 2008. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, a prvostepeno rješenje potvrđeno. Navedeno je da se apelantov tužbeni zahtjev odnosio na smetanje posjeda kuće, te da je apelant tvrdio da ga je tužena 26. jula 2006. godine fizičkom silom istjerala iz kuće i da mu je oduzela kuću i lične stvari, pa da je apelant tražio da tužena napusti kuću i preda je apelantu i da se okani daljnjeg sličnog smetanja. Kantonalni sud je dalje naveo da je prvostepeni sud na temelju provedenih dokaza utvrdio da je tužena navedenog datuma izvršila čin smetanja ozbiljnim verbalnim prijetnjama „da će se napiti nečije krvi“ koje su onemogućile i pokolebale apelanta u korištenju sprata kuće na kojoj je apelant bio suposjednik sa tuženom (apelant je koristio sprat kuće bez jedne sobe, a tužena prizemlje kuće i jednu sobu na spratu). Navedeno je da je prvostepeni sud, polazeći od zaključka da su stranke suposjednici kuće, a imajući u vidu tužbeni zahtjev koji se odnosi na smetanje posjeda kuće i uspostavljanje prijašnjeg stanja predajom kuće apelantu, odbio apelantov tužbeni zahtjev sa obrazloženjem da nije mogao tražiti zaštitu i vraćanje posjeda cijele kuće, nego samo dijela kuće. Kako je Kantonalni sud zaključio, ovakav stav prvostepenog suda je pogrešan, jer je u većem zahtjevu sadržan manji. Međutim, to, kako je zaključio Kantonalni sud, nije razlog za ukidanje ili preinačavanje prvostepenog rješenja stoga što je apelant tvrdio da je smetanje posjeda izvršeno fizičkom silom, a prvostepeni sud je našao da je smetanje izvršeno ozbiljnom verbalnom prijetnjom. Navedeno je da apelant, budući da nije dokazao da je smetanje izvršeno fizičkom silom, nije dokazao čin smetanja iz tužbenog zahtjeva zbog čega je žalbeni sud zaključio da apelantov zahtjev za pružanje sudske zaštite u ovoj pravnoj stvari nije osnovan. Kantonalni sud je zaključio da utvrđeno činjenično stanje, koje žalba ne dovodi u sumnju, daje osnova za odbijanje tužbenog zahtjeva iz navedenih razloga, pa je stoga žalbu kao neosnovanu valjalo odbiti, a prvostepeno rješenje potvrditi u skladu sa članom 235. stav 1. tačka 2. ZKPFBiH.

5. Apelant je u apelaciji naveo da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava BiH i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava BiH i člana 8. Evropske konvencije. Apelant povredu ovih prava obrazlaže time što su Općinski i Kantonalni sud, prema njegovom mišljenju, nepravilno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Sudovi su, kako navodi apelant, potpuno pogrešno zaključili da se radi o suposjedu nekretnina, te da se ne radi o posljednjem apelantovom mirnom posjedu. Obje osporene odluke su, stoga, kako zaključuje apelant, suprotne odredbama čl. 80, 82. i 83. Zakona o vlasničkopravnim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju, te o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi za svoje odluke dali jasne i precizne razloge zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za pružanje posjedovne zaštite u odnosu na sporne nekretnine, utvrdivši da apelant nije bio posljednji mirni posjednik te nekretnine, niti je navodno smetanje posjeda tužena izvršila fizičkim radnjama, nego verbalnom prijetnjom. Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da je činjenično stanje proizvoljno utvrđeno, niti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna, kako to apelant tvrdi.

10. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Apelant se, također, žali da je osporenim rješenjima povrijeđeno i njegovo pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Kršenje ovog prava apelant posebno ne obrazlaže, već se njegovi navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na tvrdnjama o nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Ustavni sud je, međutim, razmatrajući ove navode u okviru člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već zaključio da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da nema ništa što u konkretnom slučaju ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pa su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3203/08 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio