Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/08 (Š.E.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Porez
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3235/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3235/08, rješavajući apelaciju Š.E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Š.E. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-93/03 od 15. novembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava – Odbor za rješavanje poreskih žalbi broj 01/0104/452-501/02 od 30. decembra 2002. godine i Rješenja Poreske uprave, Područna jedinica Trebinje broj 08/43/0801-452-323/02 od 29. avgusta 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Š.E. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 10. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-93/03 od 15. novembra 2006. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreska uprava – Odbor za rješavanje poreskih žalbi (u daljnjem tekstu: Odbor) broj 01/0104/452-501/02 od 30. decembra 2002. godine i Rješenja Poreske uprave, Područna jedinica Trebinje (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) broj 08/43/0801-452-323/02 od 29. avgusta 2002. godine.

2. Rješenjem Poreske uprave broj 08/43/0801-452-323/02 od 29. avgusta 2002. godine odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev podnesen radi oslobađanja od plaćanja poreza na prenos nepokretnosti i prava. U obrazloženju rješenja Poreska uprava je navela da je apelant podnio zahtjev kojim je tražio da se ovjeri Ugovor o izgradnji i kupovini stana koji je zaključen 1. juna 1989. godine između SIZ-a Trebinje kao prodavca i apelanta kao kupca i da se apelant oslobodi od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava. Poreska uprava je navela da je odredbama člana 21. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima propisano da se po samom zakonu pravo svojine stiče, između ostalog, stvaranjem nove stvari, kao i u drugim slučajevima propisanim zakonom. U vezi s tim, Poreska uprava je navela da SIZ Trebinje sve poslove u vezi izgradnje stambenog objekta u pravilu obavlja u svoje ime i za svoj račun, dakle, da pravo svojine stiče po samom zakonu. Nadalje, Poreska uprava je navela da je odredbama člana 458. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se prodaja može odnositi i na buduću stvar. U vezi s tim, Poreska uprava je navela da ako udružilac sredstava iz ugovora o zajedničkom ulaganju – udruživanju sredstava radi izgranje stana, ima jedinu obavezu u vezi izgradnje da uplati jednokratno ili u više rata nosiocu prava građenja određenu svotu novca radi finansiranja gradnje, te jedino pravo da na izgrađenom posebnom dijelu zgrade stekne pravo svojine, onda je u pitanju obligacioni odnos iz ugovora o kupoprodaji buduće stvari. Naime, Poreska uprava je istakla da predmetni ugovor o udruživanju sredstava pripada tipu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti kojim se udružiocu sredstava za određenu cijenu prenosi pravo svojine na nepokretnosti nakon završene izgradnje. Imajući u vidu navedeno, Poreska uprava je zaključila da se u konkretnom slučaju nesporno radi o prenosu nepokretnosti i prava uz naknadu koji podliježe plaćanju poreza na prenos nepokretnosti i prava shodno odredbama čl. 15. i 16. Zakona o porezima na imovinu ("Službeni glasnik RS" broj 51/01).

3. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepenog rješenja, Odbor je donio Rješenje broj 01/0104/452-501/02 od 30. decembra 2002. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Odbor je naveo da iz predmetnog spisa proizlazi da su SIZ Trebinje i apelant 1. juna 1989. godine zaključili Ugovor o izgradnji i kupovini stana. Odbor je istakao da se predmetnim ugovorom SIZ Trebinje obavezao da u okviru objekta koji gradi u naselju Bregovi izgradi za apelanta jednosoban stan, a da se apelant, s druge strane, obavezao da će isplatiti ukupan iznos od 140.000,00 DIN. U vezi s tim, Odbor je naveo da iz predmetnog ugovora proizlazi da je jedina obaveza apelanta, kao kupca jednosobnog stana, bila da uplati određena novčana sredstva u korist nosioca prava građenja. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Odbor je zaključio da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev podnesen radi oslobađanja od plaćanja poreza na prenos nepokretnosti i prava. Naime, Odbor je istakao da se određivanje tipa ugovora vrši na osnovu karaktera prava i obaveza (sadržaja obligacije) koje proizlaze iz ugovora za ugovorne strane. U vezi s tim, Odbor je naveo da je u konkretnom slučaju u pitanju obligacioni odnos iz ugovora o kupoprodaji buduće stvari, te da predmetni ugovor pripada tipu ugovora o kupoprodaji nepokretnosti na osnovu kojeg apelant kao kupac stiče pravo svojine na određenoj nepokretnosti nakon izgradnje. S obzirom na to, Odbor je zaključio da je predmet konkretnog ugovora prenos prava na nepokretnosti kao buduće stvari, te da u tom slučaju poreska obaveza nastaje primopredajom te stvari. Takođe, Odbor je istakao da je Zakonom o porezima na imovinu jasno definisano da je poreski obveznik poreza na promet nepokretnosti i prava prodavac, odnosno lice koje prenosi prava, bez obzira na međusobno ugovorene obaveze između prodavca i kupca u pogledu plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava.

4. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj tužbi protiv drugostepenog rješenja, donio Presudu broj U-93/03 od 15. novembra 2006. godine kojom je tužba odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je u konkretnom slučaju drugostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, te da je za svoju odluku dao valjane razloge koje je prihvatio i taj sud. Naime, Vrhovni sud je naveo da iz predmetnog ugovora koji su 1. juna 1989. godine zaključili SIZ Trebinje i apelant proizlazi da se radi o akontaciji iznosa za izgradnju stana, budući da se tačka VIII odnosi na utvrđivanje cijene za kupljeni stan iz člana VI navedenog ugovora, a na način što će SIZ Trebinje ispostaviti apelantu fakturu koju je dužan platiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnoj upravnoj stvari nije odlučivalo ko je obveznik plaćanja poreza na prenos nepokretnosti i prava, te da samim tim predmet obaveze ne može biti nešto što faktički i ne postoji. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je odredbama čl. 15. i 16. Zakona o porezima na imovinu određeno da prenos nepokretnosti i prava uz naknadu podliježe plaćanju poreza na promet nepokretnosti i prava. Međutim, Vrhovni sud je istakao da iz predmetnog spisa proizlazi da investitor više ne postoji, te da je to razlog zbog čega je apelant tražio da se oslobodi od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava po ugovoru od 1. juna 1989. godine. Po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju ne postoje razlozi iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima za poništenje osporenog upravnog akta, te je stoga odlučio kao u izreci presude.

5. Aplelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelant smatra da su upravni organi i Vrhovni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su predmetni obligacioni odnos okarakterisali kao "kupoprodaju buduće stvari", a ne kao "ugovor o građenju". U vezi s tim, apelant ističe da je stanovište sudske prakse da ugovor o izgradnji predstavlja ugovor o građenju na koji se primjenjuju odredbe ugovora o djelu, a ne ugovora o prometu nepokretnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su upravni organi i sud primijenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su upravni organi i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3235/08 (Š.E.) | Sudska praksa | Aktio