Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/08 (I. S., J. P., A. Č., A. E., I. M., F. S., M. L., I. J., I. R. i M. R.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3252/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3252/08, rješavajući apelaciju Ivana Stipića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Ivana Stipića, Josipa Perića, Ante Čule, Ane Ereiz, Ilije Malekina, Filipa Sušilovića, Marinka Lukača, Ivana Jerkića, Ivana Radoša i Marka Radoša podnesene protiv presuda:

- Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-

08-001158 od 24. septembra 2009. godine;

- Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-411 od 19. augusta 2008. godine, broj 010-0-Gž-08-000-665 od 7. aprila 2009. godine, broj 010-0-Gž-07-000-580 od 2. aprila 2008. godine, broj 010-

0-Gž-08-000699 od 2. marta 2010. godine, broj 010-0-Gž-08-000 412 od 24. maja 2010. godine, broj 010-0-Gž-08-000 406 od 24. maja 2010. godine, broj 10 0 P 000971 08 Gž od 20. decembra 2010. godine, broj 10 0 P 000968 08 Gz od 14. januara 2011. godine, broj 10 0 P 000907 08 Gž od 17. decembra 2010. godine i broj 10 0 P 000970 08 Gž od 20. decembra 2010. godine;

- Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda u Tomislav-Gradu, broj 068-2-P-07-000 104 od 21. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-

000649 od 30. juna 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 603 od 15. novembra 2007. godine, broj P-654/03 od 4. jula 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 105 od 21. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 106 od 21. aprila 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 643 od 1. jula 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 650 od 30. juna 2008. godine, broj 068-2-P-07-000 647 od 30. oktobra 2008. godine i broj 068-2-P-07-000 644 od 1. jula 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Ivan Stipić, Josip Perić, Ante Čulo, Ana Ereiz, Ilija Malekin, Filip Sušilović, Marinko Lukač, Ivan Jerkić, Ivan Radoš i Marko Radoš (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Tomislav-Grada, koje zastupaju advokati Tomislav Baković i Predrag Kelava iz Tomislav-Grada, podnijeli su u periodu od 17. oktobra 2008. godine do 21. februara 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-001158 od 24. septembra 2009. godine, presuda Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) preciziranih u izreci ove odluke i presuda Općinskog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Odjeljenje u Tomislav-Gradu, preciziranih u izreci ove odluke. Apelant je u predmetu broj AP 95/10 dopunio apelaciju 28. januara 2011. godine, u kojoj je, između ostalog, naveo da povlači punomoć datu advokatu Tomislavu Bakoviću.

2. Budući da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti, koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 3252/08, AP 2003/09, AP 95/10, AP 1601/10, AP 3122/10, AP 3123/10, AP 749/11, AP 750/11, AP 751/11 i AP 752/11 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 3252/08.

3. Apelanti su bivši pripadnici Zajedničkog zapovjedništva Vojske Federacije Bosne i Hercegovine. Na temelju odredbi Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u HVO-a (u daljnjem tekstu: Pravilnik) od 19. novembra 1998. godine, apelanti su pokrenuli postupke pred Općinskim sudom protiv Vlade Federacije BiH (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate na ime razlike i cijelih plaća na način preciziran prvostepenim presudama. Presudama Općinskog suda navedenim u izreci ove odluke tužena je obavezana da apelantima na ime neisplaćenih dijelova i cijele plaće isplati određene iznose pobliže precizirane u izrekama citiranih presuda zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, te naknadu troškova postupka. Višak tužbenog zahtjeva apelanata Josipa Perića, Marinka Lukača, Ivana Jerkića, Ivana Radoša i Marka Radoša preko dosuđenog iznosa je odbijen.

4. U obrazloženjima prvostepenih presuda je istaknuto da je apelantima dosuđena razlika plaća na temelju Pravilnika koji predstavlja valjanu pravnu osnovu za potraživanja apelanata, pa, stoga, nisu prihvaćene primjedbe tužene da je Pravilnik u suprotnosti sa zakonom. Prigovore tužene o neblagovremenosti pojedinih tužbenih zahtjeva sud je jednim dijelom prihvatio u skladu sa odredbom člana 106. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Apelantima je, u skladu sa odredbom člana 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dosuđena i zakonska zatezna kamata od dana podnošenja tužbe (izuzev u predmetu broj AP 95/10 u kojem je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana dospjelosti svakog pojedinog obroka neisplaćene plaće pa do isplate).

5. Postupajući povodom žalbi tužene protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je donio osporene presude iz izreke ove odluke kojima je žalbe tužene djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio na način preciziran u izrekama osporenih presuda, a u preostalom dijelu žalbe tužene je uvažio u cijelosti, te odbio tužbeni zahtjev apelanata, odnosno žalbe tužene u jednom dijelu odbio i potvrdio prvostepene presude. Žalbe apelanata protiv osporenih prvostepenih presuda iz izreke ove odluke Kantonalni sud je u cijelosti odbio kao neosnovane (izuzev u predmetu broj AP 750/11 u kojem je prvostepenu presudu preinačio u odnosu na zakonsku zateznu kamatu, koju je dosudio od dana dospijeća svakog mjesečnog iznosa). U obrazloženjima osporenih presuda je istaknuto da je nesporno da su apelanti bili u vojnoj službi i djelatnici tužene na poslovima u Zajedničkom zapovjedništvu Vojske Federacije BiH, te da apelanti svoja potraživanja temelje na Pravilniku koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti FMO-a u VFBiH za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO-a i VFBiH, hrvatska komponenta od 18. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Međutim, ono što je, prema mišljenju Kantonalnog suda, sporno je to da li je tužena bila obavezna isplatiti apelantima utužene iznose na ime razlike plaće s obzirom na to da, prema tvrdnji tužene, sredstva pristigla iz Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: R Hrvatska) nisu nikada bila dio sredstava budžeta FBiH. Naime, prema Sporazumu Federacije BiH i R Hrvatske o finansijskog pomoći od 6. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: Sporazum) i to odredbom člana 2. određeno je da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon tog datuma mogao se produžiti zavisno od priliva sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu R Hrvatske. Ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta tužene, prema ocjeni ovoga suda, ne postoji obaveza tužene na isplatu plaća prema Pravilniku jer pretpostavka za isplatu plaća u iznosima koje apelanti traže je prethodno dostavljena finansijska pomoć iz R Hrvatske. Prema tome, sredstva za plaće u visini propisanoj navedenim Pravilnikom su zavisila od priliva doniranih sredstava R Hrvatske, pa kako su donirana sredstva izostala, to apelantima i nije isplaćivana plaća po navedenom Pravilniku. Budući da je apelantima iz budžeta tužene osigurana plaća u istoj visini kao i svim drugim pripadnicima VFBiH, primjenom odredaba Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), to tužena nije obavezna apelantima isplatiti tražene iznose neisplaćenog dijela plaće.

6. U predmetu Ustavnog suda broj AP 95/10 Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, preinačio drugostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose koju je dosudio od 9. decembra 2005. godine (kao dan preciziranja tužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu), a u smislu odredbe člana 277. stav 1. ZOO-a, dok je u preostalom dijelu reviziju odbio i potvrdio drugostepenu presudu.

7. Apelanti se žale da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti smatraju da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava i povrede odredaba ZPP. Također, ističu da su osporenim odlukama Kantonalnog suda diskriminirani u odnosu na druge zaposlenike tužene kojima je Općinski sud usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja a te presude je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanata da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovini, a u vezi sa načinom na koji je Kantonalni sud primijenio odredbe materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća na to da je u više svojih odluka razmatrao identično pravno pitanje pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva na obrazloženje iz Odluke Ustavnog suda broj AP 1995/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u obrazloženju citirane odluke zaključio da je Kantonalni sud dao jasno obrazloženje koje je utemeljeno na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, koji je jedini relevantan propis u skladu sa kojim je tužena bila dužna isplaćivati plate vojnim licima kao i odredbama Privremenog Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika FMO koji je u spornom periodu na koji se apelant poziva bio na snazi, i koje se primjenjivao na sve pripadnike oružanih snaga FBiH, kako na pripadnike Armije Bosne i Hercegovine tako i na pripadnike Hrvatskog vijeća obrane.

11. U vezi sa navodima apelanata da su osporenim odlukama diskriminirani zbog različite sudske prakse, Ustavni sud podsjeća na to da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 1356/08 od 14. septembra 2010. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) u kojoj je Ustavni sud zaključio da ukazivanje apelanta na različitu sudsku praksu ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zbog istih razloga smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e) i k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 14. Evropske konvencije ne sadrže elemente koji bi ukazivali na to da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koji bi zahtijevao meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3252/08 (I. S., J. P., A. Č., A. E., I… | Sudska praksa | Aktio