Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/08 (J. Đ.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3253/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-3253/08, rješavajući apelaciju Joze Đimbera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Joze Đimbera podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-413 od 19. avgusta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Jozo Đimber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislavgrada, podnio je 15. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-413 od 19. avgusta 2008. godine.

2. Općinski sud u Livnu-Odjeljenje suda u Tomislavgradu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je donio presudu broj 068-2-P-07-000 098 od 21. aprila 2008. godine kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao Federaciju BiH-Vladu F BiH (u daljnjem tekstu: tužena), da apelantu na ime dijela i cijelih plaća za period od 1. marta 2000. do 1. maja 2001. godine, isplati ukupan iznos od 5.919,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom od podnošenja tužbe (1. april 2003. godine) do isplate, te troškove postupka u iznosu od 1.372,00 KM.

3. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je ocjenom provedenih dokaza, prvenstveno potvrde tužene od 31. marta 2003. godine i Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe od 1. aprila 2002. godine kao i Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika u službi HVO od 19. novembra 1998. godine (u daljnjem tekstu: Pravilnik za djelatnike HVO), utvrdio da su apelantu isplaćivane umanjene plaće za period koji je apelant naveo u tužbi. Nadalje je navedeno da je Pravilnik za djelatnike HVO, na osnovu kojeg su određeni koeficijenti za plaću prema dužnostima i činu u vojsci FBiH, suprotno navodima tužene, valjan pravni osnov za potraživanje apelanta jer je Pravilnik u skladu sa zakonom sve dok se ne utvrdi suprotno, po zato određenom i propisanom postupku. Sud je naveo se u konkretnom slučaju radi o potraživanjima iz radnog odnosa koja, shodno članu 106. Zakona o radu, zastarijevaju protekom roka od tri godine od dana kad je tužitelj mogao podnijeti tužbu. Budući da je apelant preciziranim tužbenim zahtjevom odustao od dijela tužbenog zahtjeva koji je zastario u smislu navedene zakonske odredbe sud je, s obzirom da je apelant u konkretnoj pravnoj stvari podnio tužbu 1. aprila 2003. godine, udovoljio preciziranom tužbenom zahtjevu. Odluku o kamati sud je zasnovao na odredbi čl. 277. i 279. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Sud je obavezao tuženu da apelantu shodno čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) isplati troškove postupka.

4. Protiv prvostepene presude tuženi je izjavio žalbu. Kantonalni sud je donio presudu broj 010-0-

Gž-08-000-413 od 19. avgusta 2008. godine kojom je žalbu djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plate za period od marta do decembra 2000. godine a odluku o troškovima postupka izmijenio na iznos od 924,00 KM. U preostalom dijelu, prvostepena presuda je potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je ispitujući prvostepenu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP odlučio da prvostepenu presudu preinači. Kantonalni sud je ocijenio da je sporno da li je tužena obavezna isplatiti apelantu utuženi iznos na ime razlike plaća, budući da prema tvrdnji tužene sredstva pristigla iz Republike Hrvatske nisu nikada bila dio sredstava budžeta FBiH. Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 2. Sporazuma FBiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine predviđeno da je pomoć namijenjena FMO-u i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika i dočasnika i vojnika u FMO-u i VFBiH. Ovaj Sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti zavisno od sredstava namijenjenih za provedbu Sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Imajući u vidu navedene odredbe Sporazuma, Kantonalni sud je zaključio da, ukoliko dogovorena finansijska sredstva predviđena za ovu namjenu nisu bila doznačena, niti su bila sastavni dio budžeta FBiH, to nije postojala ni obaveza FBiH za isplatu plaća po Pravilniku za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO-a. Prema tome, Kantonalni sud je zaključio da su sredstva za plaće u visini propisanoj Pravilnikom za djelatnike HVO-a zavisila od priliva doniranih sredstava Republike Hrvatske, pa, kako su ona izostala, to apelantu plaća i nije isplaćena po navedenom Pravilniku. S tim u vezi, sud je naveo da tužena po tom osnovu nema dugovanja prema apelantu i nije obavezna da mu isplati tražene iznose neisplaćenog dijela plaće za sporni period.

6. Kantonalni sud je nadalje zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je obavezao tuženu da apelantu isplati mjesečne plaće u punom iznosu za period januarapril 2001. godine, u ukupnom iznosu od 3.386,60 KM. Sud je, također, zaključio da na dosuđene iznose naknada plaća apelantu pripada i zakonska zatezna kamata prema odredbama člana 277. ZOO-a. Sud je, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici, shodno odredbama čl. 397. stav 2. i 386. stav 2. ZPP, preinačio odluku o troškovima postupka.

7. Apelant se žali da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant je, navodeći hronologiju sudskog postupka, istakao da je u konkretnom slučaju tužena neisplatom zarađenih dijelova plaće za period od 1. marta do 31. decembra 2000. godine povrijedila njegovo pravo na imovinu. Naime, apelant ističe da su zarađene plaće njegova imovina stečena u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine i da ih je tužena priznala pismenim putem. Također, ističe da je osporenom odlukom Kantonalnog suda diskriminiran u odnosu na druge zaposlenike tužene kojima je Općinski sud usvojio tužbene zahtjeve koji se odnose na ista potraživanja, a te presude je u cijelosti potvrdio Kantonalni sud. S tim u vezi apelant je dostavio presude Kantonalnog suda kojim su potvrđene prvostepene presude.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa navodima apelanta, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom i to u odluci broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na web stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju.

11. U vezi sa navodima apelanta na povredu prava zabrane diskriminacije Ustavni sud je u odluci AP-

1356/08 utvrdio da su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer samo ukazivanje na različitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku, s obzirom da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

12. S obzirom da se razlozi navedeni u odluci AP-1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanta nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie) nedopuštena.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3253/08 (J. Đ.) | Sudska praksa | Aktio