Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3294/08 (R. O.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član porodičnog domaćinstva
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3294/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3294/08, rješavajući apelaciju Raze Omeragić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Raze Omeragić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-U-
06-001456 od 13. augusta 2008. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23-9174/06 od 4. decembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23-04/II-23-95/05 od 28. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Raza Omeragić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupaju Amir Salihagić i Armin Mušija, advokati iz Sarajeva, podnijela je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-U-06-001456 od 13. augusta 2008. godine, Rješenja Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 27/02-23-
9174/06 od 4. decembra 2006. godine i Rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) broj 23-04/II-23-95/05 od 28. septembra 2006. godine.
2. Federalno ministarstvo odbrane, Zajednička komanda Vojske Federacije (u daljnjem tekstu: FMO), donijelo je Rješenje broj 27-18-17-34-9-1583-1/05 od 11. novembra 2005. godine kojim je utvrđeno da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana zaključenog 22. septembra 1997. godine za stan u ul. Grbavička 44/10 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), jer se smatra višestrukim korisnikom, u smislu člana 11. stav 4. tačka 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), te je poništeno rješenje FMO-a, Generalštaba Armije BiH, od 19. septembra 1997. godine kojim joj je predmetni stan dodijeljen na korištenje.
3. Odlučujući o zahtjevu FMO-a, Uprava je donijela Rješenje broj 23-04/II-23-95/05 od 28. septembra 2006. godine kojim je utvrdila da apelantici prestaje pravo korištenja stana u Sarajevu. Rješenjem je apelantici naloženo da predmetni stan napusti i da ga preda Upravi. Dalje, utvrđeno je da apelantica nema pravo na alternativni smještaj.
4. U obrazloženju rješenja Uprava je navela da je zahtjev za apelanticino iseljenje pokrenulo Federalno ministarstvo odbrane. U toku postupka Uprava je utvrdila da je prijeratni nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu pokrenuo postupak radi povrata stana, koji je obustavljen. Također je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da apelantica koristi predmetni stan po osnovu rješenja FMO-a, sa još tri člana (sin i dvije kćerke), te se, u skladu sa članom 2. stav 2. Zakona o prestanku primjene, smatra privremenim korisnikom. Dalje, utvrđeno je da je prije rata apelantica bila član porodičnog domaćinstva svog oca u kući u Rogatici, koja je neuslovna za stanovanje. Međutim, Uprava je utvrdila da je apelanticina kćerka (koja je navedena kao član njenog porodičnog domaćinstva u rješenju FMO-a o dodjeli stana) naslijedila kuću koju je obnovila humanitarna organizacija, te je FMO donijelo rješenje kojim apelantici prestaje pravo na obnovu ugovora o korištenju stana (od 11. novembra 2005. godine). Imajući u vidu sve činjenice, Uprava je zaključila da je apelantica višestruki korisnik iz člana 11. stav 4. tačka 5. Zakona o prestanku primjene, te je odlučila da apelantici prestaje pravo korištenja predmetnog stana.
5. Protiv prvostepenog rješenja apelantica je izjavila žalbu. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 27/02-23-9174/06 od 4. decembra 2006. godine kojim je žalbu odbilo. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica višestruki korisnik u smislu člana 11. Zakona o prestanku primjene.
6. Apelantica je pokrenula upravni spor tužbom protiv drugostepenog rješenja.
7. Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-U-06-001456 od 13. augusta 2008. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su upravni organi utvrdili da je apelanticina kćerka preuzela ključeve obnovljene kuće, zbog čega je FMO utvrdilo da apelantica nema pravo na obnovu ugovora o korištenju stana i da se apelantica ima smatrati višestrukim korisnikom iz člana 11. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je naveo da je apelantici i članovima njenog domaćinstva kao šehidskoj porodici dodijeljen predmetni stan na korištenje. Dalje, utvrđeno je da je Komisija za imovinske zahtjeve izbjeglica i raseljenih lica utvrdila da je Šućrija Omeragić (apelanticin suprug) bio vlasnik nekretnine u Rogatici i da je ona obnovljena, te su ključevi nekretnine dodijeljeni apelanticinoj kćerki kao nasljednici. Kantonalni sud se pozvao na odredbe Zakona o prestanku primjene, član 2. stav 3 (kojim je određeno da prestaju da važe svi ugovori o korištenju stana zaključeni od 1. aprila 1992. godine do 7. februara 1998. godine) i član 11. stav 4. tačka 5. istog zakona, kojim je utvrđeno da je višestruki korisnik i lice koje ima člana svog porodičnog domaćinstva koji ima smještaj na teritoriji Federacije BiH ili u mjestu u kojem je stanovao 1991. godine.
8. Kantonalni sud je naveo da iz spisa proizlazi da je apelanticina kćerka bila član njenog porodičnog domaćinstva u stanu koji su koristile, da je apelanticinoj kćerki obnovljena kuća u Rogatici, dakle u opštini gdje je i apelantica živjela 1991. godine, iz čega proizlazi da je apelantica višestruki korisnik, u smislu člana 11. stav 4. tačka 5. Zakona o prestanku primjene. Kantonalni sud je, također, naveo da je irelevantna činjenica da se apelanticina kćerka 2007. godine prijavila na drugu adresu u Sarajevu. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani apelanticini prigovori o uslovnosti obnovljene kuće.
9. Apelantica se žali da su povrijeđeni član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), član II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i član 8. Evropske konvencije. Apelantica navodi da su upravni organi i sud pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice. Ističe da je prije rata živjela u Žepi, u kući svog oca, a njena kćerka je prije rata živjela kod amidže u selu Seljani, Rogatica, i samo u ratu jedan vremenski period, kao izbjeglica, živjela u njenom porodičnom domaćinstvu. Osim toga, apelanticina kćerka se u međuvremenu udala i zasnovala svoju porodicu. Apelantica se žali da rješenje Zajedničke komande kojim je utvrđeno da apelantica nema pravo na obnovu ugovora nikada nije postalo pravosnažno, a Vojno-stambeni organ je pokrenuo postupak za njeno iseljenje. S obzirom na činjenicu da dugo koristi predmetni stan, apelantica je navela da taj stan „doživljava kao svoj dom“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje 12. Apelantica smatra da nije imala pravično suđenje zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, upravni organ i sud su utvrdili da apelantica potpada u grupu lica, tzv. „višestruki korisnici“, koja su obavezna da napuste stanove koje koriste zbog toga što je utvrđeno da imaju osiguran drugi smještaj. U konkretnom slučaju, u postupku je utvrđeno da je apelanticinoj kćerki (koja je bila član apelanticinog porodičnog domaćinstva u predmetnom stanu) obnovljena kuća. Ustavni sud smatra da su organi uprave i sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujuću odredbe relevantnog materijalnog prava a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na dom, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Također, Ustavni sud primjećuje da je irelevantna činjenica da rješenje Federalnog ministarstva odbrane od 11. novembra 2005. godine nije postalo pravosnažno prije pokretanja postupka za njeno iseljenje, jer su se u okviru navedenog postupka ispitale sve relevantne činjenice u vezi sa apelanticinim pravom da nastavi koristiti stan. Osim toga, apelantica ovu činjenicu prvi put ističe u postupku pred Ustavnim sudom. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelantica nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na dom
14. Apelantica se žali na povredu prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
8. Evropske konvencije. U suštini, apelanticini navodi u odnosu na povredu prava na dom odnose se na tvrdnju da su sudovi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili pravo, te nisu ispitali sve relevantne okolnosti vezane za slučaj kada su utvrdili da apelantici prestaje pravo korištenja stana. Imajući u vidu navedeno, a naročito stav naveden u ovoj odluci, tj. da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud zaključuje da je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović