Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3305/08 (Bemiko d.o.o. Hadžići)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Dokazni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3305/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3305/08, rješavajući apelaciju Bemiko d.o.o. Hadžići, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bemiko d.o.o. Hadžići podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001076 od 14. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj Ps-810/03 od 20. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bemiko d.o.o. Hadžići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Hadžića, koga zastupa Goran Varunek, advokat iz Sarajeva, podnio je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001076 od 14. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-810/03 od 20. januara 2006. godine. Apelant je dopunio apelaciju 2. decembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 009-0-Pž-06-000101 od 28. februara 2007. godine GP «Hercegovina» d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezan je da apelantu isplati iznos od 0,11 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 23. novembra 1995. godine do isplate, u roku od 30 dana. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, a višak apelantovog tužbenog zahtjeva je odbijen.

3. U obrazloženju prvostepene presude se navodi da je nakon ocjene svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno utvrđeno da su apelant i tuženi zaključili ugovore o udruživanju sredstava za finansiranje dva poslovna prostora u Sarajevu. Uvidom u te ugovore utvrđeno je da su predmetom ugovora bili poslovni prostori označeni kao 012 i 022 u ulici Darovalaca krvi-Vojvode Putnika. Istaknuto je da se tuženi kao izvođač obavezao da će izgraditi poslovni prostor kako je opisano u ugovorima, a apelant kao korisnik da će platiti cijenu od 582.617,00 dinara po jednom prostoru, a ta cijena je u članu 4. ugovora označena kao početna fazna cijena koja je utvrđena u martu 1991. godine. Apelant se obavezao da će ovu cijenu platiti u ratama i to 50% utvrđenog iznosa do 5. aprila 1991. godine, 35% do 30. jula 1991. godine i 15% do 30. februara 1992. godine i to na osnovu ispostavljenih faktura. Stranke su ugovorile da će se vršiti izmjena, odnosno valorizacija cijene po utvrđenoj formuli, shodno odredbi člana 363. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da će se konačna cijena utvrditi u roku od 15 dana od dana izvršenog tehničkog pregleda i prijema cjelokupnog objekta, a da će je utvrđivati izvođač, shodno odredbama ovog ugovora. Ugovoren je rok završetka izgradnje za maj 1992. godine.

4. Navedeno je da tuženi nije osporavao a da je apelant u predmetnom postupku dokazao da je on kao ugovorna strana u roku ispunio obavezu plaćanja prve dvije ugovorene rate, a da mu za treću ratu tuženi nikada nije ispostavio fakturu. Istaknuto je da je finansijski vještak u svom nalazu od 10. septembra 2002. godine utvrdio da je apelant na ime svojih obaveza u korist tuženog uplatio ukupno 1.063.859,00 dinara, te da je navedeni iznos pretvoren u valutu konvertibilna marka u iznosu od 0,11 KM s obzirom na izvršene denominacije dinara i uvođenje nove domicilne valute konvertibilne marke. Vještak je naglasio da stranke nisu ugovorile indeksnu klauzulu niti su vrijednost utvrđene cijene vezale za stranu valutu nego su predvidjele izmjenu, odnosno valorizaciju cijene.

5. Istaknuto je da je među strankama nesporno da je apelant ispunio obavezu plaćanja prve dvije rate, te da apelant nije dokazao da je on do 17. jula 1991. godine isplatio tuženom 85% od početne fazne cijene u martu 1991. godine. Općinski sud je naveo da je općepoznata činjenica da je u Sarajevu od aprila 1992. godine do 23. novembra 1995. godine trajalo ratno stanje u toku kojeg nije postojala mogućnost izvođenja građevinskih radova na navedenoj lokaciji.

6. Općinski sud je naveo da je na osnovu provedenog dokaznog postupka utvrđeno da su nakon zaključenja predmetnog ugovora nastale promijenjene okolnosti zbog kojih tuženi nije više mogao ispuniti ugovor, odnosno utvrđeno je da prostor koji je bio predmet prodaje nije izgrađen, a da stranke nisu utvrdile konačnu cijenu niti je apelant u cijelosti ispunio obavezu plaćanja pa je, prema ocjeni suda, apelantov prvi tužbeni zahtjev koji se odnosi na predaju prostora neosnovan.

7. U pogledu apelantovog alternativno postavljenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu iznosa od 53.882,10 KM, sud je utvrdio da zbog nastalih promijenjenih okolnosti ispunjenje ugovora nije moguće. Navedeno je da tuženi kao ugovorna strana koja zbog tih promijenjenih okolnosti ne može ostvariti svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine. S obzirom na to da je činjenica nemogućnosti ispunjenja utvrđena tek u predmetnom postupku, tada je, prema mišljenju Općinskog suda, i dospjelo potraživanje. Pri tome se sud pozvao na odredbu člana 132. ZOO-a kojom je propisano da u slučaju raskida ugovora ona strana koja je izvršila ugovor potpuno ili djelimično ima pravo da joj se vrati ono što je dala. Sud je naveo da je apelant taj zahtjev za vraćanje postavio kada je u toku postupka saznao da prostori čiju je on izgradnju ugovorio ne postoje jer je to utvrdio vještak građevinske struke iako je prvobitni zahtjev glasio na ispunjenje ugovora. Prema mišljenju Općinskog suda, kako je novi zahtjev podnesen sudu 25. jula 2004. godine a nalaz vještaka je dat 2002. godine, apelantovo potraživanje nije zastarjelo jer ga je apelant mogao podnijeti tek kada je saznao da ispunjenje za njega više nema svrhu pa je prigovor zastare koji je istaknuo tuženi našao neosnovanim.

8. U pogledu osporene visine zahtjeva, sud je naveo da je apelant zahtjev za vraćanje novčanog iznosa koji je dao tuženom na ime ispunjenja svojih ugovornih obaveza postavio u skladu sa ponudom tuženog za potpisivanje aneksa ugovora, kada je tuženi obavijestio apelanta o predloženoj konačnoj cijeni. Taj iznos od 53.882,10 KM zapravo predstavlja prijedlog valorizacije uplaćenog iznosa od 1.063.859,00 dinara. Kako stranke nisu postigle saglasnost o konačnoj cijeni i nisu potpisale aneks ugovora, zbog čega ne postoji mogućnost ispunjenja ugovora, prema ocjeni Općinskog suda, taj se obračun ne može koristiti za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva. Općinski sud je napomenuo da je vrijednost uplaćenog novčanog iznosa 0,11 KM. Istaknuto je da je navedeni obračun vještaka prihvatio i Općinski sud zato što u ugovor stranaka nije uključena indeksna klauzula a stranke nisu postigle sporazum o konačnoj cijeni niti je ona utvrđivana u ovom postupku pa se ima primijeniti načelo monetarnog nominalizma. U pogledu navedenog je istaknuto da kada obaveza čije se ispunjenje traži ima za predmet svotu novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obaveza glasi (član 394. ZOO-a). Budući da je vještak finansijske struke utvrdio taj broj novčanih jedinica, Općinski sud je u pogledu visine apelantovog zahtjeva odlučio u skladu sa nalazom vještaka koji je ocijenio kao stručan i objektivan.

9. Na osnovu navedenog, Općinski sud je utvrdio da je apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev koji se odnosi na vraćanje iznosa plaćenog tuženom osnovan u visini utvrđenoj na osnovu izvedenih dokaza u iznosu od 0,11 KM.

10. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Pž-

06-000101 od 28. februara 2007. godine apelantova žalba je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je tuženi obavezan da apelantu isplati iznos od 53.882,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. aprila 2000. godine do isplate i troškove parničnog postupka u iznosu od 5.649,00 KM.

11. U obrazloženju drugostepene presude se navodi da je, prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešne primjene materijalnog prava jer je prema stanju spisa apelant uredno izvršio svoje ugovorne obaveze pa je mogao, u smislu člana 124. ZOO-a, zahtijevati ispunjenje obaveze ili raskinuti ugovor a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete. Kantonalni sud je istaknuo da u situaciji da nije moguće vratiti stvar koja je u izvršenju ugovorne obaveze data, tada se obaveza vraćanja da bi se uspostavila restitucija onog stanja kakvo je bilo u vrijeme izvršenja ugovorne obaveze pretvara u novčanu naknadu.

12. Prema mišljenju Kantonalnog suda, tuženi nije u mogućnosti predati navedene poslovne prostore apelantu jer iz stanja spisa proizlazi da su ti poslovni prostori već prodati trećem licu pa njegova obaveza može glasiti samo na novčanu naknadu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da naknadu, u smislu člana 190. ZOO-a, treba dosuditi u visini tržišne vrijednosti predmetnih poslovnih prostora u vrijeme donošenja prvostepene presude jer se jedino naknadom štete u toj visini apelantova materijalna situacija može dovesti u ono stanje u kakvom bi se nalazila da nije bilo propusta tuženog. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo jer je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu na način što je izvršena denominacija iznosa koje je apelant platio 1991. i 1992. godine u YU dinarima pretvorivši taj iznos u KM valutu, odnosno primjenom člana 394. ZOO-a. Kako je tuženi u prijedlogu aneksa ugovora od 6. aprila 2000. godine sam naveo da je apelant dosadašnjim uplatama izvršio uplatu od po 26.941,00 KM po pojedinom poslovnom prostoru, znači ukupno 53.882,00 KM, što predstavlja 45% vrijednosti navedenih objekata, to je obaveza tuženog da, u smislu člana 190. ZOO-a, isplati ovaj iznos sa kamatama, u smislu člana 277. ZOO-a, od 6. aprila 2000. godine, tj. dana kada je na nesumnjiv način utvrđeno koji iznos je apelant u izvršenju ugovorne obaveze uplatio a tuženi ugovornu obavezu nije ispunio.

13. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 070-0-Rev-07-001076 od 14. augusta 2008. godine uvažio, drugostepenu presudu preinačio tako da je apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

14. Prema mišljenju Vrhovnog suda, osnovan je revizioni prigovor tuženog da aneksi ugovora nikada nisu sačinjeni ni potpisani, da nikada nije utvrđena konačna cijena prostora, te da je došlo do raskida ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja, tako da svaka stranka ima pravo da joj se vrati ono što je dala, a to je iznos utvrđen i dosuđen u prvostepenom postupku sa kamatom i troškovima postupka. Iz obrazloženja Vrhovnog suda proizlazi da se u cijelosti podržavaju razlozi iz presude prvostepenog suda.

15. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da su Općinski i Vrhovni sud proizvoljno utvrdili da poslovni prostor nije izgrađen. Također, smatra da su navedeni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer je iz navedenih presuda nejasno na osnovu čega su Vrhovni i Općinski sud utvrdili da je ugovor između apelanta i tuženog raskinut jer niti jedna strana nije tražila raskidanje ugovora. Smatra da obrazloženja navedenih presuda ne sadrže dovoljne i jasne razloge o načinu primjene materijalnog prava i tumačenju relevantnih odredaba ZOO-a. Mišljenja je da je zbog proizvoljnosti primjene materijalnog prava miješanje u njegovu imovinu nezakonito. U dopuni apelacije apelant izražava sumnju u nepristranost predsjednice vijeća Vrhovnog suda smatrajući da su postojali razlozi za njeno izuzeće. Također, apelant postavlja zahtjev za naknadu parničnih troškova kao i troškova za sastav apelacije.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

18. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

19. Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije , presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

20. U pogledu apelantovog navoda o pristranosti predsjednice vijeća Vrhovnog suda, Ustavni sud naglašava da se nepristranost suda, u smislu prava na pravično suđenje, ispituje s aspekta subjektivne i objektivne nepristranosti suda. Subjektivna ili lična nepristranost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristran u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, apelant osim svojih navoda kojima izražava sumnju u nepristranost predsjednice vijeća Vrhovnog suda ne dostavlja Ustavnom sudu bilo kakve dokaze o tome. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristran. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza na osnovu kojih se može razumno sumnjati da je redovni sud, odnosno Vrhovni sud bio pristran prilikom donošenja odluke.

21. U odnosu na apelantove navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da su Općinski sud i Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

22. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu parničnih troškova i troškova za sastav apelacije, Ustavni sud naglašava da ovaj sud, prema Pravilima Ustavnog suda, nije nadležan dosuđivati strankama troškove parničnog postupka. Također, u skladu sa spomenutim Pravilima, apelanti sami snose troškove za sastav apelacije.

23. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3305/08 (Bemiko d.o.o. Hadžići) | Sudska praksa | Aktio