Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3333/08 (Z. K.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 2. EK i član II/3.a) Ustava BiH (Pravo na život)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 350
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 173
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3333/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3333/08, rješavajući apelaciju Zufera Kadrića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zufera Kadrića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Kž- 08-000252 od 27. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj Kp. 537/05 od 27. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zufer Kadrić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle podnio je 22. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Kž-08-000252 od 27. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Kp. 537/05 27. marta 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj Kp. 537/05 od 27. marta 2008. godine apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca, a koja se neće izvršiti ako apelant u roku od 2 (dvije) godine ne počini novo krivično djelo. Općinski sud je utvrdio da je apelant 13. marta 2005. godine, u mjestu Simin han kod Tuzle, nakon verbalnog kontakta sa S. M., dotičnu S. M. pogodio ciglom u desnu natkoljenicu, a potom uzeo metalnu šipku udarivši je u predio desne nadlaktice, od kojih udaraca je oštećena zadobila laku tjelesnu ozljedu u vidu krvnog podliva. Na taj način je, kako je zaključio Općinski sud, apelant lako tjelesno ozlijedio drugo lice, čime je počinio krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05; u daljnjem tekstu: KZFBiH).
3. U obrazloženju presude je navedeno da je Kantonalno tužilaštvo Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) protiv apelanta podnijelo Optužnicu t. broj 687/05 od 11. jula 2005. godine i stavilo mu na teret izvršenje krivičnog djela «laka tjelesna povreda» iz člana 173. stav 1. KZFBiH. Istom optužnicom Kantonalno tužilaštvo je predložilo da sud na osnovu člana
350. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07; u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) izda krivični nalog i apelantu izrekne uvjetnu osudu kojom će mu utvrditi kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca sa rokom provjere od jedne godine. Nakon toga, Općinski sud je proveo krivični postupak koji je obuhvatao saslušanje oštećene S. M., svjedoka optužbe B. M. i P. S, zatim uvid u nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine dr. Z. C. Osim toga, sud je izvršio uvid u materijalne dokaze koje je priložio tužilac: Zapisnik o saslušanju M. S. broj kt. 687/05 od 18. maja 2005. godine, Zapisnik o saslušanju B. M. broj kt. 687/05 od 18. maja 2005. godine, Zapisnik o prikupljanu izjave PS od 24. marta 2005. godine. Sud je, također, izvršio uvid u izvod iz krivične evidencije na apelantovo ime, te uvid u popis troškova isplaćenih iz predračunskih sredstava Tužilaštva. Na prijedlog odbrane, saslušani su svjedoci K. Š. i K. S., te je izvršen uvid u materijalne dokaze, ljekarsko uvjerenje na apelantovo ime, nalaz i mišljenje ljekara specijaliste od 13. marta 2005. godine.
4. Općinski sud je ocjenom provedenih dokaza utvrdio da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela lake tjelesne ozljede iz člana 173. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je zaključio da je apelant učinio krivično djelo sa eventualnim umišljajem znajući da su cigla i metalna šipka podobna sredstva za nanošenje lakih tjelesnih povreda i svjestan da udarajući oštećenu ciglom može prouzročiti zabranjenu posljedicu u vidu nanošenja lakih tjelesnih povreda, na šta je apelant pristao. Sud je naveo da je kod apelanta postojala svijest o tome i njegovo pristajanje u tom pogledu, te je zaključio da su se u njegovim radnjama ostvarila sva obilježja predmetnog krivičnog djela, a kako tokom postupka nije bilo okolnosti koje bi dovele u sumnju apelantovu uračunljivost u vrijeme izvršenja ovog krivičnog djela, Općinski sud ga je za počinjeno djelo proglasio krivim. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije koju će izreći apelantu, Općinski sud je, shodno odredbi člana 49. KZFBiH, ocijenio sve okolnosti koje su od značaja prilikom odmjeravanja kazne. Od olakšavajućih okolnosti kod apelanta sud je ocijenio korektno držanje prilikom suđenja, raniju neosuđivanost, dok otežavajuće okolnosti sud nije našao. Općinski sud je, dalje, utvrdio da u konkretnom krivičnopravnom slučaju, imajući u vidu okolnosti izvršenog krivičnog djela i apelantovu ličnost, te nastale posljedice, primjena kazne nije nužna radi ostvarivanja krivičnopravne zaštite i da se osnovano može očekivati da će i samo upozorenje uz prijetnju kazne dovoljno utjecati na apelanta da ubuduće ne čini ovakva krivična djela. I konačno, Općinski sud je zaključio da će uvjetna osuda imati preventivan utjecaj na ostale eventualne počinioce ove vrste krivičnih djela, pa je apelantu primjenom odredbi člana 62. KZFBiH izrekao uvjetnu osudu u trajanju od tri mjeseca i rokom provjere od dvije godine.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Kž-08-000252 od 27. augusta 2008. godine, koju je apelant primio 6. septembra 2008. godine, apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Pobijajući prvostepenu presudu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH, apelantov branilac je u žalbi naveo da je prvostepeni sud prekoračio optužbu time što je prihvatio optužnicu, koju je kantonalni tužilac na glavnom pretresu održanom 24. marta 2008. godine promijenio u činjeničnom dijelu tako što je unio subjektivna obilježja krivičnog djela u vidu eventualnog umišljaja. Međutim, Kantonalni sud je zaključio da ovi navodi apelantovog branioca nisu osnovani, budući da po zaključku suda kantonalni tužilac na glavnom pretresu postojećem činjeničnom stanju može dodati izvjesne okolnosti koje se odnose na bliža svojstva krivičnog djela koja ga konkretiziraju, čime je postupio u skladu sa članom 290. ZKPFBiH. Stoga je sud zaključio da je žalba apelantovog branioca u pogledu postojanja bitne povrede odredaba krivičnog postupka neosnovana. Također, kako je zaključio Kantonalni sud, neosnovano se žalbom ukazuje na to da je činjenično stanje u ovom predmetu pogrešno i nepotpuno utvrđeno. To činjenično stanje je, kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud pravilno utvrdio i ono proizlazi iz svih neposredno izvedenih dokaza, radi čega je Kantonalni sud zaključio da nije neophodno provođenje novih dokaza, uključujući i saslušanje novih svjedoka. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno primijenio Krivični zakon kada je optuženog proglasio za krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZFBiH.
6. Apelant se žali da su mu presudama redovnih sudova povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešnoj primjeni materijalnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza. Apelant tvrdi da su sudovi odbili njegov prijedlog da bude saslušan na licu mjesta i da je ovaj krivični postupak rezultat neraščišćenih imovinskih odnosa sa komšijama, koji navodno žele njegovu imovinu. Apelant smatra da sud nije prihvatio njegovu odbranu kojom je tražio izvođenje nekih dokaza s ciljem utvrđivanja istine, a prihvaćeni su svi dokazi koje je ponudilo Kantonalno tužilaštvo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant u konkretnom predmetu žali i na pogrešnu ocjenu dokaza koji su izvedeni u toku krivičnog postupka, a koja je, prema apelantovom mišljenju, u suprotnosti sa drugim dokazima. U vezi sa ovim apelantovim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da se Ustavni sud neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procijene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U vezi sa pitanjem kako su redovni sudovi ocijenili dokaze i kojim su dokazima poklonili vjeru, Ustavni sud zapaža da su svi dokazi na kojima se temelje osporene odluke izvedeni na javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz braniočevu pomoć. Iz osporenih odluka je vidljivo da je prvostepeni sud proveo, kako dokaze koje je predložilo Kantonalno tužilaštvo, tako i dokaze koje je predložio apelant (saslušao oštećenu i svjedoke, te proveo vještačenje posredstvom vještaka medicinske struke i izvršio uvid u materijalne dokaze koje su predložile stranke), pa je provedene dokaze ocijenio i analizirao pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je odbrana imala mogućnost unakrsno ispitati svjedoke kao i vještaka i eventualno dovesti u pitanje i njihov kredibilitet, odnosno stručnost, suprotstavljajući tim iskazima i nalazu i mišljenju svoje argumente.
11. Ustavni sud ukazuje na to da je redovni sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice slobodno. Ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine).
12. Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza, suprotno apelantovim navodima, nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Konkretno, sud je analizirajući sve provedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio a druge ne i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja i dokaza utvrdio da je apelant iz eventualnog umišljaja počinio krivično djelo lake tjelesne povrede, pa je ocjenjujući sve olakšavajuće okolnosti apelantu izrekao uvjetnu osudu smatrajući da se i sa tom mjerom može postići svrha kažnjavanja. Redovni sud je omogućio odbrani, jednako kao i optužbi, da izvede sve dokaze, a zatim je te dokaze ocijenio po načelu slobodne ocjene dokaza, a Ustavni sud ne nalazi u takvoj ocjeni elemente proizvoljnosti. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelacionim navodima, ocijenili i dokaze optužbe i dokaze koje je predložio apelant, te da su dali jasne i nedvojbene razloge zašto ti dokazi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne krivičnopravne stvari, odnosno zašto su neosnovani navodi apelantove žalbe.
13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje presude, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant, također, smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i pravo na pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud konstatira da apelant osim svojih paušalnih navoda u pogledu navedenih prava nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao prima faciee ukazati mogućim i vjerovatnim navode o kršenju navedenih ustavnih prava u predmetnom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije i prava na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, očigledno (prima facie) neosnovani.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović