Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3359/08 (M. M.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3359/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3359/08, rješavajući apelaciju Muharema Mulabdića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Mulabdića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-

07-002 182 od 25. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 039-0-P-06-000 490 od 7. septembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Muharem Mulabdić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tešnja-Raduša, kojeg zastupa Arif Mularifović iz Tešnja, podnio je 23. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-002 182 od 25. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 039-0-P-06-000 490 od 7. septembra 2007. godine. Apelant je istovremeno podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud «naložio Općinskom sudu da ne poduzima bilo kakve radnje u izvršnom postupku broj 39-0-I-000052 081, koje bi bile upravljene na to da se provede postupak izvršenja na osnovu osporenih odluka». Apelant je dopunio apelaciju 3. novembra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 039-0-06-000 490 od 7. septembra 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužiteljice Božice Nedić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), te je apelant kao tuženi obavezan da tužiteljici na ime duga za posječena stabla isplati iznos od 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 15. marta 2006. godine pa do konačne isplate, te da joj nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.854,20 KM, sve u roku od trideset dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Višak tužiteljicinog tužbenog zahtjeva u odnosu na kamate i troškove postupka je odbijen.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da su tokom postupka, s ciljem utvrđivanja činjeničnog stanja, provedeni dokazi saslušanjem parničnih stranaka kao i svjedoka koje su predložile parnične stranke, izvršen je uvid u prijepis posjedovnog lista označenog u presudi i uvid u povratnicu kojom je apelantu dostavljena opomena. Općinski sud je, imajući u vidu član 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i provedene dokaze, tj. utvrđeno činjenično stanje, tužiteljicin tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim. Općinski sud je obrazložio da među strankama nije bilo sporno da je zaključen usmeni kupoprodajni ugovor o kupoprodaji drva i da je ugovorena cijena 7.000,00 KM, ali je bilo sporno da li je došlo do realizacije istog ugovora i da li je isplaćena cijena. Općinski sud je naveo da je iz apelantove izjave i izjava svjedoka, koje je predložio apelant, utvrdio niz nelogičnosti i protivrječnosti tih izjava. Dalje, Općinski sud je istakao da je sam apelant naveo da je: «…umrlom punomoćniku tužiteljice isplatio 7000,00 KM na ime kupljenih drva u prisustvu svjedoka Osmana Mularifovića (u daljnjem tekstu: O.M.) i Halida Artukovića (u daljnjem tekstu: H. A.) kada su počeli sječu, izvukli samo jednu prikolicu drva, a odmah sutradan punomoćnik tužiteljice ih je zaustavio, tj. nije dopustio da se dalje vrši sječa, ali mu nije vratio ni drva, te nakon tog prvog dana više nije ulazio u šumu niti je išta sjekao».

4. Općinski sud je apelantov iskaz i iskaze svjedoka koje je predložio apelant, vezane za isplatu ugovorene cijene i sječu stabala, ocijenio neusklađenim, te ih kao takve nije prihvatio tačnim. Općinski sud je obrazložio da je apelant tvrdio da je u prisustvu navedena dva svjedoka isplatio 7.000,00 KM, te da su odmah izvukli jednu prikolicu drva, dok je svjedok H. A. tvrdio da je plaćeno u dva dijela i da je radio pet dana na izvlačenju drva, a svjedok O. M. je tvrdio da je plaćeno 3.500,00 KM, a da mu nije ništa poznato u vezi sa izvlačenjem drva. Iskaze svjedoka koje je predložila tužiteljica Općinski sud je prihvatio tačnim ocjenjujući ih usklađenim u odnosu na činjenice koje su bitne za odlučenje u konkretnom predmetu. Imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje, Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, naglašavajući da sve i da je apelant isplatio tako veliki novčani iznos «teško je prihvatiti da ni do nastupanja smrti punomoćnika tužiteljice kojem je dao novac, a ni poslije njegove smrti, čak ni kada je primio opomenu kojom se traži novac, nije ni na kakav način reagirao niti je tražio povrat novca, niti sječu stabala».

5. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-07-002 182 od 25. augusta 2008. godine, odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude Općinskog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u cijelosti pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje vezano za zaključenje usmenog ugovora o prodaji i sječi stabala između tužiteljice i apelanta, ugovorenoj cijeni i isplati. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti podržava odluku prvostepenog suda koji je nakon provedenog dokaznog postupka zaključio da je tužiteljica dokazala navode iz tužbe da je apelant izvršio sječu stabala na njenoj parceli, u dogovoru sa njenim punomoćnikom, ali da joj za tako izvršenu sječu nije isplatio ugovoreni iznos. Kantonalni sud je istakao da je apelant svoju izjavu, koju je dao u odgovoru na tužbu kao i na glavnoj raspravi, više puta mijenjao, u pogledu činjenice da li je uopće izvršio sječu stabala ili ne, te da li je ili ne isplatio cijeli ili dio duga. Kantonalni sud je naveo da se apelantova žalba u pretežnom dijelu zasnivala na tvrdnji da je on u cijelosti isplatio iznos duga od 7.000,00 KM, ali da drva nije izvezao, a svoju tvrdnju zasnovao je na izjavi dva svjedoka. Kantonalni sud je naveo da u spisu postoje dokazi koji su potpuno suprotni apelantovim dokazima (izjave dva svjedoka nisu saglasne sa apelantovim izjavama), smatrajući da bi bilo logično da su njihove izjave u cijelosti saglasne, budući da je apelant tvrdio da su svjedoci bili prisutni kada je on sav dug isplatio tužiteljicinom punomoćniku.

6. Kantonalni sud je, dalje, naglasio bitnu činjenicu, tj. da je apelantov punomoćnik: «…na pripremnom ročištu, izlažući odgovor na tužbu, jasno izjavio da je nesporno da je tuženi sa punomoćnikom tužiteljice zaključio usmeni ugovor o izvozu i sječi dijela stabala za iznos od 7.000,00 KM, da je takav ugovor zaključio sa Urošem Nedićem-pomoćnikom tužiteljice, da je prethodno posjekao sva stabla na navedenim parcelama, te nakon što su ugovor zaključili punomoćniku tužiteljice je isplaćen sav novčani iznos, a nakon toga apelant je odvezao sva posječena stabla na svoj posjed». Kantonalni sud je istakao da je apelant bio dužan dokazati svoju tvrdnju da je dug izmirio u cijelosti, ali to nije učinio, odnosno nije ponudio dovoljno uvjerljive dokaze da je dug u cijelosti izmirio, a kako je to ispravno zaključio prvostepeni sud. Kantonalni sud je ukazao da je članom 125. st. 1. i 2. ZPP određeno da ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom, a ukoliko je tuženi u nastavku postupka i osporio ranije dato priznanje, sud ima pravo da donese odluku o datom priznanju. Imajući u vidu da je apelant tokom postupka davao različite izjave na okolnost izmirenja duga (od tvrdnje da je dug izmirio u cijelosti pred svjedocima do tvrdnje da je dug izmirio u više dijelova), Kantonalni sud je istakao da je apelant kao tuženi prema članu 123. stav 1. ZPP bio dužan da dokaže svoju tvrdnju da je dug isplatio, te u situaciji kada se na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neka činjenica, o postojanju te činjenice sud će zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP), odnosno slobodnom ocjenom dokaza prema članu 123. stav 2. ZPP.

7. Kantonalni sud je u svom zaključku naveo da je: «…apelant bio dužan dokazati da je dug prema tužiteljici isplatio, a s obzirom da i po stavu ovog suda on to nije dokazao, prvostepeni sud je ispravno postupio kada ga je obavezao na isplatu utuženog iznosa. Sama činjenica da apelant, ako je tačan njegov navod da drva nije isjekao a da je cjelokupan dug isplatio, nije tražio bilo putem suda bilo van suda povrat novca, sama za sebe govori da dug nije plaćen». Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda, odnosno njegov zaključak da su tužiteljicin punomoćnik i apelant zaključili ugovor o sječi stabala sa tužiteljicinog posjeda u apelantovu korist, da je apelant izvršio sječu i odvoz stabala, za što tužiteljici nije isplatio ugovoreni iznos od 7.000,00 KM, te je obavezan na isplatu utuženog iznosa.

8. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je naveo redoslijed događaja u konkretnom slučaju, a povredu navedenih prava vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je istakao da je zaključio usmeni ugovor o kupovini stabala šume sa Urošem Nedićem, a naknadno je saznao da navedeno lice nije vlasnik parcele već da je tužiteljicin punomoćnik, a ona je vlasnica nekretnine. Punomoćnik je primio novac, ali o čemu vjerovatno nije obavijestio vlastodavca, tj. tužiteljicu. Apelant tvrdi da je ispoštovao svoju obavezu tako što je realizirao isplatu cijene, dok s druge strane nije dobio predmet ugovora. Također, smatra da je u postupku dokazao da je isplatio sav dogovoreni iznos na ime kupoprodajne cijene, za koji je dobio samo dvije prikolice drva, naglašavajući da u konkretnom slučaju ne postoji jednakost uzajamnih davanja. Apelant je, budući da je protiv njega pokrenut izvršni postupak na temelju osporenih presuda, radi sprečavanja nastanka štete, zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se Općinskom sudu naložilo da ne poduzima bilo kakve radnje u izvršnom postupku.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3359/08 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio