Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3361/08 (V. V.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3361/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3361/08, rješavajući apelaciju Verice Vukašinović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Verice Vukašinović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000 392 od 31. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj Gž-1284/04 od 27. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj P-91/02 od 8. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Verica Vukašinović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Beograda, koju zastupa Drago Reljić, advokat iz Tuzle, podnijela je 20. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000 392 od 31. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj Gž-1284/04 od 27. jula 2006. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-91/02 od 8. jula 2004. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj P-91/02 od 8. jula 2004. godine utvrđeno je da su tužitelji Miodrag Jovanović i drugi (u daljnjem tekstu: tužitelji) na osnovu diobe i dosjelosti postali vlasnici i nosioci trajnog prava korištenja na nekretninama, pobliže označenim u izreci presude, slijedom čega su obavezani apelantica i ostali tuženi (pored apelantice još osam lica) da to priznaju, te da trpe da se njihovi prednici brišu kao suvlasnici na predmetnim nekretninama, a da se tužitelji uknjiže na predmetnim nekretninama i to kao vlasnici kuće i kao korisnici zemljišta sa dijelovima 1/3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je Odlukom o nasljeđivanju Sreskog suda u Tuzli broj O-327/49 od 6. septembra 1949. godine raspravljena zaostavšine iza umrlog Leopolda Kolenca, koju čine nekretnine upisane u zk. ul. broj 1893 k.o. Tuzla, te da su za njegove nasljednike proglašeni prednici tužitelja i tuženih. Takođe, Općinski sud je naveo da je utvrđeno da je Marija Jovanović, kao jedan od nasljednika Leopolda Kolenca, umrla 1993. godine, te da je Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda broj O-114/97 od 2. februara 1998. godine raspravljena njena zaostavština i da su za njene nasljednike proglašeni tužitelji. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da iz predmetnog rješenje o nasljeđivanju proizlazi da su zaostavštinu iza umrle Marije Jovanović činile nekretnine upisane u zk. ul. broj 1893 k. O. Tuzla, označene kao k.č. broj 1903/6 (kuća i dvorište) sa pravom svojine 15/64 i k.č. broj 1903/05 (zemljište) sa pravom korištenja 11/64, te nekretnine upisane u p.l. broj 549 k.o. Tuzla IV (kuća, dvorište, voćnjak i njiva) sa dijelom 1/1.
3. Odlučujući o zahtjevu tužitelja za utvrđivanje prava vlasništva na kući i prava korištenja na predmetnom zemljištu, Općinski sud je naveo da je u toku postupka proveo dokaz uviđajem na licu mjesta, vještačenje sa vještakom geometrom, te saslušanje stranaka i svjedoka. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještak geometar u svom nalazu i mišljenju, na koje stranke nisu imale primjedbi, naveo da je 1956. godine izvršena dioba k.č. broj 1903 iz zk. ul. broj 1893 k.o. Tuzla, ali da nije sačinjen ugovor o diobi, tako da su svi vlasnici u zemljišnoj knjizi upisani sa idealnim dijelovima. Takođe, vještak geometar je naveo da je prilikom avio-snimanja 1966. godine Marija Jovanović upisana kao posjenik na nekretninama iz p.l. broj 549 k.o. Tuzla IV sa dijelom 1/1, te da tom prilikom nije bilo primjedbi na izvršeni upis. Općinski sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je prednica tužitelja koristila predmetne nekretnine od 1951. do 1993. godine, s tim da je 1956. godine izvršena i usmena dioba nekretnina kojom prilikom su predmetne nekretnine dodijeljene prednici tužitelja. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je prednica tužitelja dosjelošću stekla pravo vlasništva na predmetnim nekretninama u smislu odredaba čl. 32 i 35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, te da su tužitelji stekli savjestan posjed na tim nekretninama otvaranjem nasljeđa u smislu odredaba člana 34. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Pored navedenog, Općinski sud je istakao da se na stvarima na društvenoj svojini ne može steći pravo svojine, ali da se može steći trajno pravo korištenja na gradskom građevinskom zemljištu, te je stoga odlučio na način kako je to navedeno u izreci presude.
4. Odlučujući o žalbi apelantice i ostalih tuženih protiv prvostepene presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj Gž-1284/04 od 27. jula 2006. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presuda potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da između tužitelja i tuženih ne postoji suvlasnička zajednica, budući da je 1956. godine izvršena vansudska dioba svih nekretnina između nasljednika umrlog Leopolda Kolenca. Takođe, Kantonalni sud je naveo da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je od izvršene diobe svako bio u posjedu nekretnina koje su im prilikom diobe pripale, s tim što su neki od njih otuđili svoje nepokretnosti. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je prednica tužitelja, na osnovu avio-snimanja, te po valjanom pravnom osnovu – usmena fizička dioba nekretnina, upisana u p.l. broj 549 k.o. Tuzla IV (po starom premjeru k.č. broj 1903/5 i k.č. broj 1903/06) kao posjednik predmetnih nekretnina shodno odredbama čana 48. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima i čl. 116, 117, 118. i 119. Zakona o premjeru i katastru nekretnina. S obzirom na to, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je prednica tužitelja bila savjestan i zakonit posjednik predmetnih nekretnina, te da je dosjelošću stekla pravo vlasništva, odnosno pravo korištenja na predmetnim nekretninama. Imajući u vidu da je prednica tužitelja na predmetnim nekretninama stekla pravo pretpostavljenog vlasništva i pravo korištenja, Kantonalni sud je zaključio da su tužitelji kao njeni zakonski nasljednici stekli onoliko prava koliko je imala i njihova prednica.
5. Vrhovni sud je, odlučujući o revizija apelantice i ostalih tuženih protiv drugostepene presude, donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000 392 od 31. jula 2008. godine kojom je revizija odbijena. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo, te da su za svoje odluke naveli razloge koje u cjelosti prihvata i taj sud. Vrhovni sud je istakao da iz utvrđenog činjeničnog stanja, za koje je taj sud vezan, proilazi da je prednica tužitelja na osnovu valjanog pravnog osnova stekla pravo vlasništva, onosno korištenja na predmetnim nekretninama. Vrhovni sud je naveo da je odredbama čl. 23, 32. i
35. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima propisano da se pravo vlasništava, između ostalog, stiče nasljeđem, kao i dosjelošću. S obzirom da je prednica tužitelja nasljeđem stekla suvlaništvo, te da je fizičkom diobom postala posjednik tačno određenog suvlasničkog dijela nekretnina, koje su bile u njenom posjedu neprekidno do njene smrti 1993. godine, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno postupili kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja na način kako je to navedeno u izreci prvostepene presude.
6. Apelantica se žali da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su redovni sudovi pogrešno zaključili da je prednik tužitelja na osnovu fizičke diobe nekretnina i dosjelošću stekla pravo vlasništa na predmetnim nekretninama. Naime, apelantica smatra da prednik tužitelja, kao i tužitelji, nisu bili savjesni posjednici predmetnih nekretnina, te da stoga nisu stekli pravo vlasništava na predmetnoj kući, niti pravo korištenja na predmetnom zemljištu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud takođe ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović