Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3369/08 (Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3369/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3369/08, rješavajući apelaciju Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH Arnoldstein, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH Arnoldstein podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001521 od 5.

avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-000 442 od 31. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-47/05 od 31. januara 2006. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH (u daljnjem tekstu: apelant) iz Arnoldsteina (Austrija), kojeg zastupa Esad Hrvačić, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001521 od 5. avgusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000 442 od 31. maja 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-47/05 od 31. januara 2006. godine.

2. Općinski sud je Presudom broj P-47/05 od 31. januara 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se Mesud Ramčić, Enver Alibegović, Adnan Bunjo, Sead Hadžić i Munevera Mlivo (u daljnjem tekstu: tuženi) obavežu da mu solidarno isplate dug u iznosu od 1.114.000,00 KM (715.059,09 eura) na osnovu Ugovora o plaćanju broj: 01-08-2001 od 27. avgusta 2001. godine (u daljnjem tekstu: Ugovor o plaćanju) koji je zaključen između apelanta i ATP „Špedicija“ Bugojno (u daljnjem tekstu: dužnik) i simultanog jemstva od 8. oktobra 2001. godine za ukupan dug od 512.211,13 eura, sa ugovorenim kamatama i troškovima postupka. Osim toga, Općinski sud je obavezao apelanta da tuženim naknadi troškove postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da je apelant sa dužnikom zaključio ugovor o plaćanju radi „zaštite motornih vozila apelanta“ koje je prodao dužniku, te kojim je ugovoreno da će kupoprodajna cijena biti isplaćena na rate. Dalje je sud utvrdio da su se stranke u predmetnom ugovoru sporazumjele da, u slučaju dužnikovog nepravovremenog plaćanja rata, čak i u slučaju jednog neplaćanja, nastupa propust roka i da ukupni zajamčeni ostaci duga odmah dospijevaju na naplatu. U vezi s tim, ugovoreno je „da će se vozila vlasništvo apelanta, u svako doba po pismenom zahtjevu apelanta, parkirati na mjesto koje on odredi i predati mu na čuvanje, te da će nakon isplate svih obaveza koje proizlaze iz ovog ugovora vozila preći u vlasništvo dužnika“. Dalje je sud utvrdio, a to nije ni sporno među strankama, da je apelant isporučio vozila, te da dužnik nije izvršio obavezu plaćanja vozila apelantu.

4. Osim toga, sud je naveo da su tuženi 8. oktobra 2001. godine u Općinskom sudu u Bugojnu ovjerili tzv. simultano jemstvo. Dalje je sud naveo da iz navedenog jemstva proizlazi da su tuženi potvrdili da im je poznat cjelokupni sadržaj Sporazuma o plaćanju broj 01-08-2001 od 9. avgusta 2001. godine sa dužnikom i da preuzimaju osobno solidarno jemstvo za sve obaveze koje proizlaze iz tog ugovora. Općinski sud je istakao da iz navedenih činjenica proizlazi da tuženi nisu preuzeli obaveze dužnika iz Ugovora o plaćanju zaključenim sa apelantom 27. avgusta 2001. godine, kako je on to tvrdio, jer se u potpisanom „simultanom“ jemstvu uopšte ne navodi predmetni ugovor od 27. avgusta 2001. godine, niti se iz simultanog jamstva vidi između kojih ugovornih stranaka je zaključen navedeni sporazum o plaćanju od 9. avgusta 2001. godine, odnosno ko je druga ugovorna strana koja je sa dužnikom zaključila navedeni sporazum, niti se vidi šta je predmet tog sporazuma, odnosno na šta se odnose obaveze i šta je sadržaj sporazuma od 9. avgusta 2001. godine (iznos duga, dospijeće obaveza, za koje obaveze i za koje ugovorne strane tuženi jamče svojim potpisima, odnosno „simultanim jemstvom“). Općinski sud je naveo da je apelant izveo dokaz čitanjem Ugovora o plaćanju i simultanog jemstva, a nije sudu prezentirao spomenuti sporazum o plaćanju od 9. avgusta 2001. godine, koji se spominje u simultanom jemstvu. Sud je zaključio da apelant nije dostavio dokaz da su tuženi jamčili za obaveze iz ugovora o plaćanju koji je on zaključio s dužnikom, te da je na apelantu bio teret dokazivanja da su tuženi potpisivanjem solidarnog jemstva tzv. simultanim jemstvom preuzeli navedeni dug dužnika, te da zbog toga tuženi ne mogu ni biti u obavezi da izmiruju traženi dug. Općinski sud je, također, istakao da izvedenim dokazima nije dokazano da su tuženi, shodno članu 988. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključili ugovor o jemstvu kojim bi se obavezali da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika iz ugovora o plaćanju, te da se oni nisu obavezali prema apelantu da će ispuniti dospjelu punovažnu obavezu dužnika ako to ovaj ne učini.

5. Osim toga, Općinski sud je utvrdio da je, radi obezbjeđenja naplate duga dužnika nastalog zbog neizvršavanja ugovora o plaćanju, na osnovu Rješenja Općinskog suda u Bugojnu broj Ip- 135/04 od 7. aprila 2004. godine, izvršen upis založnog prava-hipoteke na nekretninama u vlasništvu dužnika. Također je sud utvrdio da je Općinski sud u Bugojnu Rješenjem o izvršenju broj Ip-237/04 od 9. septembra 2004. godine djelimično usvojio apelantov prijedlog i obavezao dužnika da u roku od 8 dana po prijemu rješenja namiri apelantovo potraživanje, te da u protivnom sud određuje izvršenje radi naplate apelantove tražbine na imovini dužnika na kojoj je upisano založno pravo na temelju navedenog rješenja, procjenom, prodajom i namirenjem apelanta iz iznosa dobivenog prodajom nekretnina u vlasništvu dužnika. Također, sud je utvrdio da je po apelantovoj tužbi istodobno vođen i postupak pred Općinski sudom pod brojem Ps-1510/04 i da je sud donio presudu kojom je usvojio apelantov tužbeni zahtjev i obavezao dužnika da mu preda u posjed isporučena motorna vozila po ugovoru o plaćanju.

6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 442 od 31. maja 2007. godine kojom je žalbu odbio i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da bi postojalo jemstvo, istome mora prethoditi postojanje ugovora između povjerioca i dužnika, u konkretnom slučaju apelanta i dužnika, u ugovoru mora biti navedeno šta čini predmet ugovora, koja su prava i obaveze ugovornih stranka, posebno rok za ispunjenje obaveze, te način isplate kupoprodajne cijene. Ovo zbog toga što se ugovor o jemstvu zaključuje pod suspenzivnim uvjetom, jer pravni učinci se odgađaju dok ne nastupe neizvjesne činjenice, tj. tek onda kada glavni dužnik ne ispuni svoju obavezu a glavni dužnik je dužan ispuniti svoju obavezu po dospijeću duga. Prema mišljenju Kantonalnog suda, ugovor o plaćanju na koji se pozvao apelant i koji je priložio uz tužbu nije ugovor zaključen u smislu odredbi ZOO bez obzira što su stranke taj „podnesak“ nazvale ugovor o plaćanju i što su ga potpisali apelant kao povjerilac i dužnik. Dalje je Kantonalni sud istakao da se iz ugovora o plaćanju ne vidi šta je predmet ugovora, koja su prava i obaveze ugovornih strana, koji je rok za izvršenje ugovora i koja vrsta ugovora je u pitanju, da li je u pitanju ugovor iz čl. 454. stav 1. ili 542. ZOO. Prema mišljenju Kantonalnog suda, priloženi ugovor o plaćanju više podsjeća na otplatni plan sa dinamikom pojedinačnih isplata, a ne na ugovor po osnovu kojeg je i zaključeno jemstvo. Osim toga, iz samog ugovora o plaćanju se ne vidi kada je obaveza glavnog dužnika dospjela, pa se jemstvo potpisano od tuženih ne može vezati za ovaj ugovor.

7. Kantonalni sud je istakao da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je apelant bio u poslovnom odnosu sa glavnim dužnikom i da je glavni dužnik preuzeo vozila a da nije isplatio kupoprodajnu cijenu, što upućuje na zaključak da postoji ugovor između apelanta i dužnika, ali takav ugovor sa instrumentima obezbjeđenja ugovora apelant nije prezentirao sudu. Kantonalni sud je istakao da apelant nije dokazao da su tuženi potpisali ugovor o jemstvu za ugovor na koji se poziva apelant, niti je apelant sudu predočio glavni ugovor zaključen između apelanta i dužnika iz kojeg bi se vidjelo kada je dospjela obaveza glavnog dužnika, šta je predmet ugovora a posebno kolika je visina kupoprodajne cijene.

8. Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-001521 od 5. avgusta 2008. godine kojom je apelantovu reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da je sud pogrešno primijenio odredbu člana 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i odlučivao mimo razloga žalbe, tako što je utvrđivao valjanost ugovora o plaćanju, a na to se nije ukazivalo u žalbi, niti je to bio protutužbeni zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 214. stav 1. ZPP propisano da se žalba dostavlja (znači mora) na odgovor protivnoj stranci, a odredbom člana 215. stav 1. istog zakona je propisano da se spis sa žalbom i odgovorom na žalbu (ako je dostavljen) dostavlja drugostepenom sudu. Iz sadržine citiranih odredbi proizlazi da drugostepeni sud, kada postupa po žalbi, ocjenjuje razloge žalbe, imajući pri tome u vidu i navode odgovora na žalbu, ako je dat, kakva je konkretna situacija. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da sve i kad bi se prihvatilo da je nepravilno primijenjena navedena odredba ZPP i iz razloga koje apelant navodi, to nije utjecalo na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, pa stoga i nije povreda iz člana 209. ZPP. Također je Vrhovni sud naveo da je Kantonalni sud, u skladu sa odredbom člana 231. ZPP, ocijenio sve žalbene prigovore koji su od odlučnog značaja za donošenje pravilne i zakonite odluke i kod ocjene releventnih žalbenih prigovora dao potpune i jasne razloge zbog čega smatra da su oni neosnovani, a te razloge je Vrhovni sud u cijelosti prihvatio.

9. Vrhovni sud je naglasio da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za primjenu člana 997. ZOO, već se odluka u takvoj situaciji mogla donijeti temeljem procesnih odredbi člana 126. ZPP. Naime, odredbom člana 123. ZPP je propisano da je svaka stanka dužna dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, a članom 126. istog zakona je propisano da, ako sud na osnovu izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

10. Apelant se žali da su osporenim presudama povrijeđena njegova prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant navodi da su se redovni sudovi u svojim odlukama pozvali na odredbe čl. 123. i 126. ZPP prema kojima je bio u obavezi da dokaže činjenice na kojima zasniva tužbeni zahtjev, te da sud o postojanju neke činjenice zaključuje primjenom pravila o teretu dokazivanja. Dalje, apelant ističe da su redovni sudovi naveli da apelant „nije prezentirao ugovor o prodaji motornih vozila sačinjenih“ shodno odredbama ZOO na temelju kojeg je izvršena prodaja motornih vozila i da ocjenjuju da ovaj ugovor nije sačinjen shodno odredbama ZOO, te se jasno ne može zaključiti da li se radi o ugovoru iz čl. 454. stav 1. ili 542. ZOO. Apelant smatra da su mu „ovakvim postupanjem nižestepenih sudova narušena osnovna prava na pristup sudu i pravično suđenje, te pravo na djelotvoran pravni lijek, što je imalo za posljedicu i ugrožavanje prava na imovinu“. Dalje, apelant navodi da je on tokom postupka dokazao da su tuženi u svojstvu osnivača društva – firme u osnivanju ATP „Špedicija“ Bugojno potpisali ugovor o plaćanju kojim su za potrebe navedene firme kupili motorna vozila po računima pobrojanim u ugovoru. Ugovor nosi broj 01-08-2001 i ovjeren je u Općinskom sudu u Bugojnu 8. oktobra 2001. godine. Osim toga, apelant tvrdi da je nesporno i da su tuženi isti dan pred Općinskim sudom u Bugojnu, u sklopu potpisanog ugovora, kao fizička lica potpisali „simultano“ jemstvo kojim su preuzeli osobno solidarno jemstvo za sve obaveze koje proizlaze iz ovog ugovora. Apelant smatra da su stavovi redovnih sudova „apsolutno neosnovani“, jer su slijepo slijedili prigovore tuženih pri tome ne uzimajući u obzir izvedene dokaze i ne ocjenjujući ih pojedinačno i, što je važnije, ne ocjenjujući ih kao cjelinu koja dokazuje da je tužbeni zahtjev osnovan. Apelant smatra da je evidentno i da su sudovi na sasvim pogrešan način primijenili odredbe ZOO prilikom pravne ocjene ugovora o plaćanju koji je predmet datog jemstva. Apelant ističe da je pogotovo neshvatljiv stav Kantonalnog suda koji je iznio tvrdnju da je prodaja izvršena, da su „vjerovatno tužitelji i glavni dužnik zaključili ugovor, ali da taj ugovor nije prezentiran sudu što je apelantov propust“. U vezi s tim, apelant navodi „da je postojao poseban ugovor–apelant bi ga priložio sudu“. Zbog navedenog, apelant traži da Ustavni sud „mora pravilno ocijeniti izneseno i samim tim pravilno ocijeniti volju ugovarača-parničnih stranaka, te usvojiti apelaciju, utvrditi povrede navedenih prava, ukinuti osporene presude i naložiti ponavljanje postupka“.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav o tome da ne postoji povreda prava na pristup sudu u situaciji kada je lice imalo pristup sudu pune jurisdikcije i pred kojim je lice tužbom zahtijevalo zaštitu svojih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 107/03 od 29. septembra 2004. godine, st. 25-28, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 54/04). U konkretnom slučaju, apelant je, nakon što je pokrenuo sudski postupak u ovom predmetu, ostvario pravo da se odlučuje o njegovim pravima pred sudovima pune jurisdikcije u tri stepena. Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi proveli parnični postupak, izveli dokaze i primijenili važeće materijalnopravne propise, te u konačnom ishodu donijeli odluku kojom je odbijena kao neosnovana apelantova tužba da mu tuženi, kao jemci po osnovu ugovora o plaćanju i „simultanog“ jemstva, solidarno isplate traženi dug. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelant, u smislu relevantnih odredbi ZPP, nije dokazao da su tuženi potpisivanjem „simultanog“ jemstva preuzeli obavezu plaćanja duga po osnovu ugovora o plaćanju, te sljedstveno tome da nema ni pravni osnov za naplatu duga od tuženih. Dakle, Ustavni sud smatra da je apelant imao pristup sudu pune jurisdikcije, kako to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije, te da mu pristup sudu ni na koji način nije onemogućen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije o povredi prava na pristup sudu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu, navodeći da su redovni sudovi pogrešno primijenili procesno i materijalno pravo, te što su pogrešno utvrdili činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Što se tiče apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da ova odredba ima supsidijarni karakter i da se primjenjuje samo u vezi sa drugim pravima zaštićenim Evropskom konvencijom. Iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je navodno uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom slučaju apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja propisanih pravnih lijekova, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom koji bi za njega bio pozitivan ne znači da su ti pravni lijekovi nedjelotvorni ili da su apelantu na bilo koji način bili uskraćeni. Stoga, Ustavni sud smatra da je i ovaj apelantov navod očigledno (prima facie) neosnovan.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3369/08 (Nutzfahrzeuge Jelovčan GmbH) | Sudska praksa | Aktio