Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3502/08 (Z. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Građanski postupak
  • Dokazni postupak
  • Materijalna šteta
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3502/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-3502/08, rješavajući apelaciju Zahida Kurtovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zahida Kurtovića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 015187 07 Rev od 9. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar broj 007-0-Gž-07-001 196 od 7. marta 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar broj P-62/03-CZ od 14. jula 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zahid Kurtović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Faruk Ćupina advokat iz Mostara, podnio je 3. novembra 2008. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 015187 07 Rev od 9. septembra 2008. godine, presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-07-001 196 od 7. marta 2007. godine i presude Općinskog suda Mostar (u daljnejm tekstu: Općinski sud) broj P-62/03-CZ od 14. jula 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P-62/03-CZ od 14. jula 200. godine obavezan je apelant da Habibi Šarić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 21.962,00 KM u roku od 30 dana, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tužiteljice odbijen. U odnosu na prvotuženog Grad Mostar tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti. Općinski sud je u obrazloženju presude istako da je tužiteljica svoj zahtjev za nakandu štete zasnovala na radnjama apelanta zbog kojih joj je pričinjena šteta. Naime, tužiteljica je istakla da je apelant na svom stambenom objektu započeo građevinske radove uz njen porodično-stambeni objekat, bez urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole, pa kako nadležne institucije nisu poduzele odgovarajuće mjere da se provede rješenje o obustavi radova, a apelantov objekat je u međuvremenu sagrađen, zatražila je naknadu materijalne i nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 300.000,00 KM. Općinski sud je u obrazloženju presude istakao da je među strankama bio sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva, odnosno da li je šteta na kući tužiteljice nastala posljedicom rušenja stare i izgradnjom nove kuće apelanta i da li je Grad Mostar solidarno sa apelantom odgovoran za nastalu štetu, budući da nije spriječio gradnju bez urbanističke saglasnosti i građevinske dozvole. U tom cilju, Općinski sud je proveo obiman dokazni postupak (uvidom u pismenu dokumentaciju, saslušanjem tužiteljice i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, saslušanjem svjedoka, uviđajem na licu mjesta) a na okolost nastanka i visine štete proveo dokaz vještačenjem po vještaku građevinske struke Fuadu Habibiji i dopunom nalaza i mišljenja istog vještaka. Općinski sud je cijeneći nalaz vještaka i druge provedene dokaze utvrdio da je zahtjev tužiteljice djelomično osnovan te da su uslovi građansko-pravne odgovornosti za štetu propisani u Zakonu o obligacionim odnosima. Primjenom odredbe iz člana 154. ZOO Općinski sud je utvrdio da je apelant djelomično odgovoran za štetu na kući tužiteljice usljed izgradnje novog objekta i to po principu objektivne odgovornosti. Naime, kako je dalje navedeno, građevina se u savremenim uslovima smatra izvorom opasnosti koja može prouzrokovati štetu drugom usljed izgradnje i za tu štetu odgovara vlasnik građevine, u konkretnom slučaju apelant. Prihvatajući princip objektivne odgovornosti apelanta, prihvaćena je pretpostavka postojanja uzročnosti zbog čega sud nije prihvatio apelantov prigovor koji se odnosi na propuštanje tužiteljice da zaštiti svoj objekat i preduzme mjere radi sprječavanja nastanka štete. Odlučujući o visini štete, Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka i za nastalu štetu na objektu tužiteljice dosudio joj 879,60 KM (član 185. stav 2. ZOO) i za umanjenje vrijednosti imovine dosudio joj iznos od 21.082,80 KM (član

155. ZOO), imajući u vidu procijenjenu vrijednost nekretnine tužiteljice od 70.276,00 KM i umanjenje tržišne vrijednosti u obimu od 30%, prema nalazu i mišljenju vještaka. Odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije, Općinski sud je ocijenio da je osnovan prigovor Grada Mostara kao pravnog lica, jer je Inspekcijska služba kao njegov organ postupala u okviru zakonom propisanih nadležnosti, zbog čega je u odnosu na Grad Mostar tužbeni zahtjev odbijen.

3. Kantonalni sud je presudom broj 007-0-Gž-07-001 196 od 7. marta 2007. godine žalbu tužiteljice djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je solidarno uz apelanta obavezao i Grad Mostar da tužiteljici nakandi štetu u dosuđenom iznosu. U preostalom dijelu žalba tužiteljice i apelantova žalba su odbijene u cijelosti i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je potvrdio pravilnost prvostepene presude u pogledu činjenice da je bespravno izgrađenim objektom apelant uzrokovao štetu tužiteljici, te da se šteta sastoji u naknadi za otklanjanje konkretne štete na objektu tužiteljice i štete koja se sastoji u umanjenju vrijednosti objekta tužiteljice. Međutim, prema ocjeni Kantonalnog suda, osnovano je žalba tužiteljice ukazala da je za nastalu štetu odgovoran i Grad Mostar, jer su nadležna upravna tijela dopustila bespravnu gradnju iako su bila dužna da je spriječe, zbog čega je Grad Mostar solidarno s apelantom obavezan tužiteljici naknaditi štetu. U pogledu apelantovih žalbenih navoda koji se tiču povrede odredaba parničnog postupka jer je greškom suda u izreci presude ispuštena oznaka valute i njegovo ime u uvodu i izreci presude različito navedeno, Kantonalni sud je istakao da ne utiču na zakonitost presude. Naime, kako je dalje navedeno, nema dvojbe da je dosuđena novčana tražbina i da glasi na domaću važeću valutu koja je jedino sredstvo plaćanja. Greška poput navedene, kao i greška u imenu apelanta (Zahir umjesto Zahid) kako je dalje naveo Kantonalni sud, mogu se ispraviti u svako doba na osnovu člana 195. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Vrhovni sud je presudom broj 58 0 P 015187 07 Rev od 9. septembra 2008. godine reviziju Grada Mostara uvažio i drugostepenu presudu u stavu 1. izreke preinačio u odnosu na Grad Mostar tako što je zahtjev tužiteljice odbijen i prvostepena presuda u stavu 3. izreke (u odnosu na Grad Mostar tužbeni zahtjev se odbija u cijelosti) potvrđena. Apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju presude, u odnosu na revizijske prigovore apelanta, istakao da je drugostepeni sud pravilno cijenio i dao razloge zbog kojih su neosnovani, prihvatajući ih kao svoje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povrede navedenih prava apelant obrazlaže pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem, pogrešnom primjenom materijalnog prava i povredama odredaba parničnog postupka učinjenih u postupku pred drugostepenim sudom, budući da nisu dati pravilni i jasni razlozi koji se tiču imena apelanta i nenavođenja valute. Pored navedenog, smatra da je prvostepeni sud svoju odluku pogrešno zasnovao isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, a takav stav su podržali drugostepeni i trećestepeni sud. S tim u vezi istakao je da vještak građevinske struke nije kvalifikovan za utvrđivanje tržišne vrijednosti objekta, pa redovni sudovi u tom dijelu nisu nikako mogli prihvatiti nalaz vještaka.

6. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase: Član 154. st. 1. i 2.

Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obziora na krivicu.

Član 155.

Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njenog povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičjkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta). Uspostavljanje prijašnjeg stanja i naknada u novcu

Član 185. (1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala. (2) Ako uspostavljanje prijašnjeg stanja ne otklanja štetu potpuno, odgovorna osoba dužna je za ostatak štete dati naknadu u novcu. (3) Kad uspostavljanje prijašnjeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorna osoba, sud će odrediti da ona isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete. (4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahtijeva, izuzev ako okolnosti danog slučaja opravdavaju uspostavljanje prijašnjeg stanja.

7. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 16/06) relevantne odredbe glase:

Član 102. stav 1.

Svaka stranka treba u svojim izlaganjima iznijeti sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, ponuditi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda, te se izjasniti o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.

Član 147.

Sud može, na prijedlog stranke, odrediti izvođenje dokaza vještačenjem kada je radi utvrđenja ili razjašnjenja određene činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže.

Član 148. st. 1. i 2.

Stranka koja predlaže vještačenje dužna je u prijedlogu naznačiti predmet i obim vještačenja, te predložiti osobu koja će obaviti vještačenje.

Protivna stranka će se izjasniti o predloženom vještaku, kao i o predmetu i obimu vještačenja.

Član 195. stav 1. Pogreške u imenima i brojevima, i druge očite pogreške u pisanju i računanju, nedostatke u obliku i nesaglasnost prepisa presude s izvornikom ispravit će sud u svako doba.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Apelant se u suštini žali da nije imao pravično suđenje zbog toga što su redovni sudovi, odlučujući o tužbi tužiteljice pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo jer su osporene presude, kako tvrdi, zasnovane isključivo na nalazu i mišljenju vještaka koji nije kvalifikovan da utvrđuje tržišnu vrijednost nekretnine. Također smatra da je drugoistepeni sud povrijedio odredbe parničnog postupka jer nije naveo jasne razloge koje se tiču pogrešno navedenog imena u uvodu i izreci presude. U tom kontekstu, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05). Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je prvostepeni sud nakon provedenog dokaznog postupka i to uvidom u obimnu pismenu dokumentaciju (materijalne dokaze), uviđajem na licu mjesta, saslušanjem svjedoka, saslušanjem tužiteljice i apelanta u svojstvu parničnih stranaka, vještačenjem i dopunom vještačenja po vještaku građevinske struke, vještačenjem po vještaku geometru, cijeneći svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa drugim dokazima, izveo zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, prvostepeni sud je ocijenio da je djelomično osnovan i od traženih 300.000,00 KM tužiteljici dosudio 21.962,00 KM, a preko dosuđenog iznosa zahtjev odbio. Iz obrazloženja osporene prvostepene presude koju je nakon izjavljene revizije potvrdio Vrhovni sud, ne može se zaključiti da je činjenično stanje utvrđeno isključivo na nalazu i mišljenju vještaka, već na osnovu cjelokupnog dokaznog postupka, analize i ocjene svakog dokaza pojedinačno i u vezi s drugim dokazima, kako u pogledu osnova tužbenog zahtjeva tako i njegove visine. U pogledu apelantovog navoda da vještak građevinske struke nije kvalifikovan da utvrđuje tržišnu vrijednost objekta, Ustavni sud napominje da je relevantnim odredbama ZPP-a propisano da svaka stranka, dakle i apelant, ima mogućnost da se izjasni o predloženom vještaku, načinu i obimu vještačenja kao i datom nalazu i mišljenju. Iz navedenog proizilazi da je apelant imao mogućnost prigovore takve vrste istaći u redovnom sudskom postupku. U odnosu na apelacioni navod koji se tiče pogrešnog navođenja imena apelanta u uvodu i izreci osporene prvostepene presude, Ustavni sud primjećuje da su Kantonalni sud i Vrhovni sud, obrazlažući neosnovanost ovog apelantovog prigovora, jasno istakli da očigledne pogreške u pisanju imena i brojeva sud može ispraviti u svako doba (član 195. stav 1. ZPP-a).

12. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3502/08 (Z. K.) | Sudska praksa | Aktio