Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3534/09 (G. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
  • Pritvor
  • Habeas corpus – postupak
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3534/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3534/09, rješavajući apelaciju G. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. K. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 002173 09 Kv od 4. novembra 2009. godine i broj 011-0-Kpp-09-000 248 od 2. novembra 2009. godine, u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija G. K. podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 002173 09 Kv od 4. novembra 2009. godine i broj 011-0-Kpp-09-000 248 od 2. novembra 2009. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. G. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Željko Šurlan, advokat iz Banje Luke, podnio je 12. novembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 002173 09 Kv od 4. novembra 2009. godine i broj 011-0-Kpp-09-000 248 od 2. novembra 2009. godine. Istovremeno, apelant je zatražio da Ustavni sud, u skladu sa članom 77. Pravila Ustavnog suda, „donese privremenu mjeru zabrane izvršenja pobijanih rješenja“.

2. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda broj 011-0-Kpp-09-000 248 od 2. novembra 2009. godine, donesenim u krivičnom predmetu protiv apelanta i V. K. kao osumnjičenih, apelantu je određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06; u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju sa krivičnim djelom protivpravnog lišenja slobode iz člana 166. stav 1. KZRS. Navedenim rješenjem apelantu je određen pritvor u trajanju od 1 (jedan) mjesec zbog pritvorskih razloga propisanih članom 189. stav 1. tačke b) i v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07, 68/07, 119/08 i 100/09; u daljnjem tekstu:

ZKPRS).

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je sudiji za prethodni postupak Okružnog suda priveden osumnjičeni apelant, zajedno sa još jednim licem, te da je sudija za prethodni postupak prije donošenja rješenja o određivanju pritvora ispitao osumnjičene u prisustvu njihovih branilaca na okolnosti razloga zbog kojih je Okružno tužilaštvo podnijelo prijedlog za određivanje pritvora. Iz svih provedenih dokaza, Okružni sud je zaključio da je apelant zajedno sa jednim licem 31. oktobra 2009. godine napao oštećenog K. S. ispred restorana „Vrbas“ u Banjoj Luci. Kako je Okružni sud zaključio, iz spisa predmeta proizlazi da okolnosti navedene u prijedlogu Okružnog tužilaštva opravdavaju potrebu za određivanje pritvora prema apelantu. U vezi sa postojanjem posebnih pritvorskih razloga kod apelanta i drugog osumnjičenog propisanih tačkom b) stav 1. člana 189. ZKPRS, sudija za prethodni postupak Okružnog suda je utvrdio postojanje naročitih okolnosti u tome što bi apelant boravkom na slobodi ometao krivični postupak utjecajem na svjedoke i saučesnike, odnosno mogao bi uništiti ili sakriti dokaze i tragove bitne za predmetni postupak. U razmatranju tog pritvorskog osnova Okružni sud je imao u vidu i samu prirodu krivičnog djela, zatim da je u izvršenju djela učestvovalo više lica, te da smatra da postoje razlozi za određivanje pritvora i iz pritvorskih razloga propisanih u članu 189. stav 1. tačka v) ZKPRS. Kako je naveo Okružni sud, osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo proizlazi iz naredbe o provođenju istrage, izjava osumnjičenih, iz mnogobrojnih zapisnika (o prijemu usmene prijave, o uzimanju izjave od osumnjičenih, od oštećenog, od svjedoka, zapisnika o prepoznavanju lica i predmeta, o pretresu stana i vozila), službene zabilješke, izvoda iz krivične evidencije za osumnjičene i drugo. Navedeno je da iz iskaza koji je dao oštećeni proizlazi da su ga apelant i drugi osumnjičeni ugurali u vozilo i držali mu nož ispod vrata, a vozač mu je govorio: „Daj novac, daj sve što imaš kod sebe“.

4. Sudija za prethodni postupak Okružnog suda je zaključio da iz spisa predmeta proizlazi da okolnosti navedene u prijedlogu Okružnog tužilaštva opravdavaju potrebu za određivanje pritvora iz posebnih pritvorskih razloga člana 189. stav 1. tačke b) i v). Naime, kako je navedeno u rješenju, u toku istrage Tužilaštvo ima potrebu da u svojstvu svjedoka sasluša A. K. koji je u trenutku izvršenja ovih krivičnih djela bio u društvu sa apelantom, te da utvrdi identitet lica koje je bilo u društvu sa osumnjičenim pod nadimkom „Nebo“, zatim da ga sasluša u svojstvu svjedoka, kao i M. P. Dakle, to su sve naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant boravkom na slobodi mogao ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, u čemu se stiče osnov za određivanje pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka b) ZKPRS. Osim navedenog, u rješenju je navedeno da su apelant i drugi osumnjičeni izvršili krivično djelo u namjeri pribavljanja sebi protivpravne imovinske koristi, pa ocjenjujući takvu namjeru i činjenicu da su nezaposleni i da nemaju stalan izvor prihoda, a da se za konkretno krivično djelo može izreći kazna zatvora preko 3 (tri) godine ili teža kazna, sudija za prethodni postupak Okružnog suda je zaključio da sve navedene okolnosti predstavljaju okolnosti koje opravdavaju bojazan da će osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, ponoviti krivično djelo, a što predstavlja osnov za određivanje pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka

v) ZKPRS.

5. Rješenjem Vijeća Okružnog suda broj 11 0 K 002173 09 Kv od 4. novembra 2009. godine odbijene su kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i osumnjičenog V. K. izjavljene protiv prvostepenog rješenja. Suprotno tvrdnjama žalbe branioca osumnjičenog apelanta, Vijeće Okružnog suda je zaključilo da su u prvostepenom rješenju dati valjani razlozi za zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant zajedno sa V. K. počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Zbog različitog gledanja Tužilaštva i apelantove odbrane na sam događaj, Vijeće Okružnog suda je navelo da se i provodi istraga kako bi nakon njenog okončanja bila preciznije definirana uloga i apelanta i drugog osumnjičenog u izvršenju krivičnog djela. Osim postojanja osnovane sumnje, u osporenim rješenjima su, prema mišljenju Vijeća Okružnog suda, dati valjani razlozi za zaključak u pogledu postojanja osnovane sumnje da je apelant zajedno sa V. K. počinio krivična djela koja mu se stavljaju na teret Naredbom o provođenju istrage Okružnog tužilaštva broj KT-1209/09 od 2. novembra 2009. godine. Iz dokaza koji su ponuđeni uz prijedlog za provođenje istrage, kako je navelo Vijeće Okružnog suda, sudija za prethodni postupak je pravilno ocijenio da postoji osnovana sumnja kao opšti uslov da bi se nekom licu odredio pritvor. Osim navedenog, Vijeće Okružnog suda je zaključilo da su, također, bez osnova navodi obje žalbe kojim se osporava zaključak pobijanog rješenja u pogledu postojanja posebnih pritvorskih razloga propisanih u tačkama b) i v) stava 1. člana

189. ZKPRS. Vijeće Okružnog suda je dalo razloge u obrazloženju o odlučnim činjenicama, kako za tačku b), tako i za tačku v) stava 1. člana 189. ZKPRS. Navedeno je da su, s obzirom na to da Okružno tužilaštvo ima potrebu da sasluša određeni broj svjedoka, to naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi apelant i drugi osumnjičeni boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak utjecajem na navedene svjedoke, u čemu se i stiče osnov za određivanje pritvora po tački b) stava 1. člana 189. ZKPRS. Osim toga, osumnjičeni su izvršili navedena krivična djela i pribavili protivpravnu imovinsku korist, a imajući u vidu da su nezaposleni i da nemaju stalan izvor prihoda, te da se za navedena djela može izreći kazna zatvora preko tri godine ili teža kazna, to i prema ocjeni Vijeća Okružnog suda ukazuje na okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi osumnjičeni ponovili krivično djelo ukoliko bi se našli na slobodi. I konačno, Vijeće Okružnog suda je zaključilo da se mjera pritvora ukazuje nužnom u ovoj fazi postupka radi osiguranja prisustva osumnjičenih i uspješnog vođenja krivičnog postupka, a mjerama zabrane propisanim odredbama člana 183. ZKPRS ta svrha se ne može postići.

6. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c), st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pritvor određen bez postojanja relevantnih i dovoljnih razloga koji opravdavaju odluku za određivanje pritvora. U prijedlogu Tužilaštva nije navedeno koje su to naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke. Zatim, u prijedlogu za određivanje pritvora nije naveden niti jedan dokaz ili indicija koja ukazuje na to da je apelant učinio neku radnju kojom bi ometao istragu, a pogotovo da bi utjecao na svjedoke. Apelant smatra da ponovno saslušanje svjedoka ne može biti razlog za određivanje pritvora jer bi to značilo da se pritvor može uvijek produžavati ako se procjeni da nekog svjedoka treba ponovo saslušati. Apelant se posebno poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine u kojoj je navedeno da: „Postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije ako je apelantu određen pritvor zbog bojazni da će utječući na svjedoke ometati krivični postupak, a takva bojazan nije opravdana konkretnim i valjanim razlozima, koji bi objektivno ukazivali na to da je apelant pokušao ili da postoji ozbiljan rizik da će pokušati da utječe na svjedoke, već se odluka zasniva samo na pretpostavkama suda zbog prirode i težine djela koje se apelantu stavlja na teret i zbog eventualne istrage protiv saučesnika“. Apelant smatra da u pogledu posebnog osnova za određivanje pritvora iz tačke v) nije naveden nijedan poseban razlog za određivanje pritvora, jer nije kažnjavan, protiv njega se ne vodi bilo koji drugi krivični postupak tako da ne postoji niti jedan dokaz koji ukazuje na to da bi mogao ponoviti navedeno krivično djelo razbojništva. Na osnovu svega navedenog, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji navedenu apelaciju i ukine pobijana rješenja u cijelosti, kao i da donese privremenu mjeru zabrane izvršenja pobijanih rješenja.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1, 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; (…)

Apelacija je očigledno (prima facie) nedopustiva

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U konkretnom slučaju, apelant je lice lišeno slobode i nalazi se u pritvoru na osnovu pobijanih rješenja o produženju pritvora, zbog čega smatra da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud je u više svojih odluka posebno naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da standardi njegove zaštite garantiraju da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtijeva ZKPRS, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

10. Ustavni sud podsjeća na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5. stav 1.c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi sa pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja, koje moraju biti takve da upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, usprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

11. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantu određen pritvor zbog postojanje osnovane sumnje da je apelant sa još jednim osumnjičenim počinio krivično djelo razbojništva iz člana 233. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZRS u sticaju sa krivičnim djelom protivpravnog lišenja slobode iz člana 166. stav 1. KZRS, imajući u vidu visinu zaprijećene kazne za navedeno krivično djelo i okolnosti koje egzistiraju u konkretnom slučaju, kao i zbog posebnih pritvorskih razloga. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi zaključak o postojanju „osnovane sumnje“ kao opšteg uslova za određivanje pritvora zasnovali na ocjeni dokaza koji su ponuđeni uz prijedlog za provođenje istrage. Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju ispunjeni zahtjevi iz člana 5. stav 1.c) Evropske konvencije u pogledu osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.

12. Dalje, Ustavni sud ističe da apelant smatra da razlozi za pritvor u odnosu na njega nisu dovoljno konkretizirani. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantu određen pritvor na osnovu člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS, prema kojem se „pritvor može odrediti, odnosno produžiti ako naročite okolnosti ukazuju da će osumnjičeni ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače“. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, imajući u vidu da je za ispunjenje navedenog zakonskog razloga za pritvor dovoljno postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na mogućnost navedenog utjecaja, odnosno postojanje ozbiljnog rizika da će do zabranjenog utjecaja doći, u pobijanom rješenju obrazložio postojanje ovih posebnih okolnosti u apelantovom slučaju. Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučivanja o određivanju pritvora osim navedenog ocijenio i činjenicu da se mjera pritvora izriče jer se drugom mjerom ne bi mogla ostvariti svrha radi koje se određuje pritvor.

13. Ustavni sud ističe da je u Odluci Ustavnog suda broj AP 6/08 od 13. maja 2008. godine, na koju se apelant poziva, posebno istaknuto da su u navedenom predmetu svi svjedoci bili već saslušani u istrazi, a u odnosu na one koji su osjećali nelagodu i nesigurnost određene su mjere zaštite, na koji način je osigurano nesmetano provođenje dokaznog postupka. Stvarni rizik od pritiska na svjedoke može postojati na početku, ali on se smanjuje i zaista nestaje protekom vremena (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, aplikacija broj 12369/86, stav 39). Imajući u vidu da se predmetni krivični postupak nalazi u početnoj fazi, te da nisu određene mjere zaštite za svjedoke, Ustavni sud smatra da su u osporenim rješenjima utvrđeni dovoljni i relevantni razlozi za postojanje naročitih okolnosti iz člana 189. stav 1. tačka b) ZKPRS za produženje pritvora apelantu. Također, Ustavni sud smatra i da su redovni sudovi u osporenim rješenjima dovoljno konkretizirali razloge zbog kojih su zaključili da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje opravdavaju određivanje pritvora prema apelantu i iz razloga propisanih članom 189. stav 1. tačka v)

ZKPRS.

14. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da Okružni sud relevantne odredbe ZKPRS nije proizvoljno i nepravično primijenio na apelantovu štetu, te da je, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, dao jasne i uvjerljive razloge na kojima je zasnovao svoju odluku, odnosno razloge koji opravdavaju produžavanje pritvora apelantu. Budući da je Okružni sud dao ocjenu neophodnosti ove mjere i razloge zbog kojih apelantovi navodi nisu mogli dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, proizlazi da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi ukazivali na to da je lišavanje slobode, odnosno određivanje pritvora protiv apelanta bilo arbitrarno. To dalje znači da je u smislu garancija iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije sudska vlast preispitala sva pitanja u vezi sa apelantovim pritvorom, te donijela odluku pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom, pri čemu su u osporenim odlukama dati razlozi za zaključak da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog opšteg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca povodom razmatranja prijedloga Okružnog tužilaštva za određivanje pritvora.

15. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Vezano za apelantove navode o povredi prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je tim članom garantirano sljedeće: „Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo na žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje“. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da se u žalbenom postupku preispitaju i procesni i materijalni uslovi neophodni za „zakonitost“ pritvora u smislu domaćeg zakona i Evropske konvencije, te da je žalbeno vijeće Okružnog suda ispitalo sve apelantove žalbene navode i svoje zaključke obrazložilo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim. Dakle, Ustavni sud smatra da ovakvo preispitivanje u cijelosti zadovoljava zahtjeve iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.

17. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud je iz sadržaja apelacije zaključio da apelant kršenje ovog prava ističe u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije. Budući da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelant imao i iskoristio pravo žalbe protiv rješenja o određivanju pritvora o kojoj je odlučilo Vijeće Okružnog suda, Ustavni sud zaključuje da apelant nema „opravdan zahtjev“ u vezi sa kršenjem prava na djelotvoran pravni lijek niti njegovo nezadovoljstvo osporenim rješenjem dovodi u pitanje dostupnost pravnih lijekova. Iz navedenog proizlazi da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na slobodu ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Apelant se žali i na povredu prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost. Apelant smatra da je diskriminiran zato što se prema njemu prilikom određivanja pritvora nakon presude „drugačije postupalo“ u odnosu na druge optužene u drugim predmetima koji se nalaze u identičnoj ili sličnoj pravnoj situaciji. U odnosu na ove apelantove navode, Ustavni sud ističe da prilikom odlučivanja povodom apelacije uzima u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga je Ustavni sud u predmetnoj apelaciji razmatrao samo apelantove navode u odnosu na konkretan postupak. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koju se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

19. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da nema ničega što bi ukazalo na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije i čl. 13. i

14. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani. Apelacija je preuranjena

20. Apelant je u vezi sa rješenjem o određivanju pritvora naveo povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cjelini, te da se odgovor na pitanje da li je neka od ovih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka, mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68; i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 38/03).

21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na to da osporena rješenja ne predstavljaju odluku koja je rezultat cjelokupnog krivičnog postupka protiv apelanta, u smislu utvrđivanja osnovanosti krivične optužbe protiv njega, jer je tim rješenjima riješeno samo jedno proceduralno pitanje, odnosno odlučeno o jednoj fazi postupka. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.

22. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3534/09 (G. K.) | Sudska praksa | Aktio