Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/08 (Srednjoškolski centar Foča)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Otkaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3572/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3572/08, rješavajući apelaciju Srednjoškolskog centra iz Foče, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Srednjoškolskog centra iz Foče podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015- 0-Gž-08-000 091 od 23. septembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Srednjoškolski centar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Vasilije Novović, advokat iz Foče, podnio je 10. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 091 od 23. septembra 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 092-0-P-07-000095 od 20. novembra 2007. godine odbijen je tužbeni zahtjev Radmile Vuković (u daljnjem tekstu: tužiteljica) kojim je tražila da sud poništi otkaz ugovora o radu broj 144/07 od 1. juna 2007. godine kao nezakonit i da naloži apelantu da tužiteljicu vrati na rad i rasporedi je na poslove i radne zadatke koje je obavljala prije otkaza ugovora o radu, ili na druge poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, te da joj naknadi troškove postupka. Osim toga, presudom je tužiteljica obavezana da apelantu naknadi troškove postupka u iznosu od 870,00 KM.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrdio da je tužiteljica, po osnovu Ugovora o radu na neodređeno vrijeme broj 17-1/04 od 30. januara 2004. godine, bila zaposlena kod apelanta počev od 12. januara 2004. godine na poslovima održavanja čistoće. Dalje je utvrđeno da je apelantovim aktom broj 144/07 od 1. juna 2007. godine tužiteljici zbog ekonomskih i organizacionih razloga, na osnovu odredbe člana 113. stav 1. tačka 2. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), otkazan ugovor o radu sa otkaznim rokom od 45 dana. Osim toga, utvrđeno je da je, prije nego što je tužiteljici otkazan ugovor o radu, apelant izmjenom i dopunom Pravilnika o organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta smanjio broj „potrebnih radnih mjesta“ čistačice sa 12 na 10. Apelant je formirao komisiju u skladu sa Pravilnikom o utvrđivanju tehnološkog viška i ta komisija je utvrđivala i razmatrala kriterije za utvrđivanje tehnološkog viška, te je nakon izvršenog bodovanja komisija utvrdila da tužiteljica ima najmanje bodova zbog čega je proglašena “tehnološkim viškom“. Također je sud naveo da je tužiteljica podnijela zahtjev apelantu za obezbjeđenje prava iz radnog odnosa za koje je smatrala da joj je povrijeđeno donesenom apelantovom odlukom. Odluku o otkazu ugovora o radu apelant je poslao tužiteljici 3. jula 2007. godine a tužiteljica je zahtjev za zaštitu podnijela 12. jula 2007. godine predajom pismena preporučenom pošiljkom. Na prijedlog tužiteljice sud je proveo dokaz uvidom u tužiteljičin zahtjev za zaštitu prava. Osnovni sud je kod takvog utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je tužiteljičin tužbeni zahtjev neosnovan, jer je utvrdio da je apelant prilikom utvrđivanja tehnološkog viška vannastavnog osoblja proveo proceduru u skladu sa ZOR-om, Zakonom o srednjoj školi i podzakonskim aktima. Osim toga, sud je naveo da je tužiteljica podnijela zahtjev za zaštitu prava ali da apelant po tom zahtjevu nije ni odlučivao pošto je u međuvremenu, 12. jula 2007. godine, tužiteljica, ne čekajući apelantov odgovor, podnijela tužbu kojom je tražila poništenje odluke o otkazu ugovora o radu. Osnovni sud je zaključio da zbog toga nije povrijeđena procedura zaštite prava tužiteljice, jer je po njenom zahtjevu vođen parnični postupak, i da je definitivno status tužiteljice rješavan u tom postupku.

4. Protiv prvostepene presude tužiteljica je izjavila žalbu u kojoj je istakla da nije pravilan zaključak Osnovnog suda da je procedura u kojoj je utvrđeno da je ona tehnološki višak provedena u skladu sa pozitivnim zakonskim i podzakonskim propisima.

5. Okružni sud je donio Presudu broj 015-0- Gž-08 000 091 od 23. septembra 2008. godine, kojom je žalbu tužiteljice uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojio tužiteljičin tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da joj naknadi troškove postupka u iznosu od 1.305,20 KM. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne stavove Osnovnog suda. Dalje je istakao da je ispitao presudu u skladu sa članom 221. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i utvrdio da je Osnovni sud presudu donio uz pogrešnu primjenu odredbe člana 117. ZOR-a. S tim u vezi, Okružni sud je istakao da činjenica da je tužiteljica podnijela tužbu u vrijeme dok je još trajao rok za internu zaštitu prava tužiteljice kod apelanta, njega kao poslodavca nije oslobađalo obaveze da odluči o podnijetom zahtjevu tužiteljice. Naime, odredbom člana 109. stav 1. Zakona o srednjoj školi je propisano da svoja prava i obaveze radnici u školi ostvaruju u skladu sa odredbama ZOR-a, drugim zakonima i aktima škole.

6. Navedeno je da je članom 117. ZOR-a propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava. Zahtjev se podnosi u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava a najdulje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede. Zahtjev za zaštitu prava radnik može podnijeti poslodavcu u pismenom obliku ili usmeno. Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen. Sud je dalje naveo da je tužiteljica podnijela pismeno zahtjev apelantu u roku iz člana 117. stav 2. ZOR-a i da je apelant bio dužan da o tom zahtjevu odluči u roku od 30 dana, ali da apelant nije uopšte odlučio o zahtjevu tužiteljice za zaštitu prava. Navedeno je da su apelantovim propuštanjem da u zakonom propisanom roku odluči o zahtjevu tužiteljice nastupile posljedice u vidu zakonske pretpostavke da je zahtjev prihvaćen. Okružni sud je istakao da je zbog toga preinačio prvostepenu presudu, jer na pogrešnu primjenu materijalnog prava pazi po službenoj dužnosti bez obzira na to da li je na takvu povredu ukazano u žalbi.

7. Osim toga, Okružni sud je naveo da iz odredbe člana 118. stav 1. ZOR-a proizlazi da pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava. To znači da podnošenje tužbe prije nego što je istekao rok za zaštitu prava iz člana 117. stav 2. ZOR-a ne isključuje pravo radnika da podnese i zahtjev poslodavcu za zaštitu prava, kao i da poslodavac o tom pravu ne mora da odluči. Okružni sud je istakao da se ne može smatrati da je apelant davanjem odgovora na tužbu, makar i dok nije istekao rok za donošenje odluke po zahtjevu za zaštitu prava iz člana 117. stav 5. ZOR-a, odlučio o tom zahtjevu. Odgovor na tužbu ima samostalni pravni značaj i samo u parnici u kojoj se rješava određeni sporni odnos. Zbog toga je Okružni sud prvostepenu preusudu preinačio zbog pogrešne primjene materijalnog prava na osnovu ovlašćenja iz odredbe člana 229. tačka 4. ZPP-a.

8. Apelant se žali da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je Okružni sud svoju presudu zasnovao na primjeni odredbe člana 117. ZOR-a. S tim u vezi, apelant ističe da se radi o krajnje proizvoljnom zaključku Okružnog suda, da on - kao poslodavac, nije uopšte odlučio o podnijetom zahtjevu tužiteljice u zakonskom roku od 30 dana i da je zbog toga nastupila zakonska fikcija da je zahtjev prihvaćen, jer u sudskom spisu ne postoji nijedan dokaz koji bi potvrdio da apelant „nije uopšte odlučivao“ o podnijetom zahtjevu tužiteljice ili da o tom zahtjevu nije odlučio u zakonskom roku. U vezi s tim, apelant navodi da se ovo pitanje (da li je apelant odlučivao o zahtjevu tužiteljice) uopšte nije postavljalo kao sporno u toku postupka niti u tužbi, zbog čega o navedenom nisu ni izvođeni dokazi, niti su se stranke izjašnjavale tim povodom, jer je apelant, u zakonskom roku od 30 dana, tačnije 31. jula 2007. godine, donio odluku kojom je odbio zahtjev tužiteljice za zaštitu prava izjavljenog protiv odluke o otkazu ugovora o radu. Apelant je naveo da je predmetnu odluku, čiju je kopiju dostavio uz apelaciju, isti dan kada je i donio, preporučenom pošiljkom poslao punomoćnici tužiteljice. Osim toga, apelant je naveo da u toku postupka tužiteljica nije tvrdila da apelant nije odlučio o njenom zahtjevu, niti je postavila tužbeni zahtjev da se utvrdi da se njen zahjev za zaštitu prava smatra usvojenim zbog činjenice da o njemu nije odlučeno u roku od 30 dana od dana podnošenja. Dalje je apelant istakao da je sud očigledno proizvoljno primijenio član 117. ZOR-a kada je bez postojanja „bilo kakve dokazne građe u sudskom spisu“ zaključio da je nastupila zakonska pretpostavka da je zahtjev za zaštitu prava tužiteljice usvojen, te da je Okružni sud propustio da obrazloži na osnovu čega je izveo zaključak koji mu je poslužio kao temelj za primjenu člana 117. stav 5. ZOR-a, budući da nijedna strana u postupku nije izvodila bilo kakve dokaze u tom pravcu. Apelant ističe da „nema ni dovoljno garancija koje mogu isključiti opravdane sumnje u pogledu nepristrasnog suđenja u ovom predmetu, a takvo postupanje je bilo od ključnog negativnog uticaja na pravičnost ovog sudskog postupka u cjelini“.

9. U odgovoru na apelaciju tužiteljica je navela da apelant sve vrijeme trajanja postupka nije predložio izvođenje dokaza na koji se poziva u apelaciji, mada je već u pozivu za pripremno ročište upozoren da je dužan najkasnije na pripremnom ročištu da iznese sve činjenice i da predloži dokaze koji želi izvesti u toku postupka. Tužiteljica je na pripremnom ročištu predložila da sud provede dokaz čitanjem zahtjeva za zaštitu prava i sud je usvojio taj prijedlog, te proveo navedeni dokaz na glavnoj raspravi.

10. U Zakonu o radu – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 55/07) relevantne odredbe glase:

Član 117.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može podnijeti zahtjev poslodavcu da mu obezbijedi ostvarivanje tog prava.

Zahtjev iz stava 1. ovog člana može se podnijeti u roku od 30 dana od dana saznanja za povredu prava, a najdalje u roku od tri mjeseca od dana učinjene povrede.

[...] Zahtjev za zaštitu prava radnik može podnijeti poslodavcu u pismenom obliku ili usmeno.

Poslodavac je dužan da odluči po zahtjevu radnika u roku od 30 dana od dana postavljanja zahtjeva, a ako u tom roku ne odluči, smatraće se da je zahtjev prihvaćen. Član 118.

Radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio pravo iz radnog odnosa, može da podnese tužbu nadležnom sudu za zaštitu tog prava. Pravo na podnošenje tužbe nije uslovljeno prethodnim obraćanjem radnika poslodavcu za zaštitu prava.

[...]

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Prije svega, s obzirom na to da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine. U toj odluci je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njom povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, osim navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

13. Dalje, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine). Apelacija je neosnovana i ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. U pogledu apelantovih navoda koji se odnose na pristrasnost suda, Ustavni sud naglašava da se nepristrasnost suda, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koja se može analogno primijeniti na garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ispituje sa aspekta subjektivne i objektivne nepristrasnosti suda. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant, osim tvrdnje da „nema dovoljno garancija koje mogu isključiti opravdane sumnje apelanta u pogledu nepristrasnog suđenja“, ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost suda. S druge strane, objektivna nepristranost se ne pretpostavlja, već se ona utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza, koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice nisu bili nepristrasni. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali i na povredu prava na pravično suđenje, navodeći da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

16. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na odredbama člana 117. stav 5. ZOR-a, obrazlažući da apelant nije odlučio o tužiteljičinom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa u roku predviđenim ZOR-om, te da je nastupila zakonska pretpostavka da je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa usvojen. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih dokaza (zapisnik sa pripremnog ročišta od 16. oktobra 2007. godine) proizlazi da je tužiteljica predložila kao dokaz, između ostalog, i zahtjev za zaštitu prava od 12. jula 2007. godine. Dalje, Ustavni sud zapaža da je na glavnoj raspravi od 20. novembra 2007. godine ovaj dokaz proveden. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se iz navoda apelacije i dostavljene dokumentacije ne može zaključiti da je apelant u parničnom postupku pred redovnim sudovima na bilo koji način osporavao provedeni dokaz, niti se uopšte izjašnjavao na njegovu validnost. S obzirom na to da apelant, dakle, ovaj dokaz nije osporio, niti je sudu ponudio dokaz da je u postupku odlučivanja po zahtjevu tužiteljice donio bilo kakvu odluku, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda:

www.ustavnisud.ba), zaključuje da apelant takve prigovore ne može koristiti prvi put tek u postupku pred Ustavnim sudom, jer su oni, bar u svojoj suštinskoj formi, morali biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, što prema stanju spisa nije učinjeno.

17. S druge strane, Ustavni sud smatra da je Okružni sud dao jasne i precizne razloge zbog kojih je uvažio žalbu tužiteljice, odnosno zbog kojih je preinačio presudu Osnovnog suda i u konačnici usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice uz pozivanje na relevantne odredbe ZOR-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

18. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.

19. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3572/08 (Srednjoškolski centar Foča) | Sudska praksa | Aktio