Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/08 (Ž. B.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3581/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3581/08, rješavajući apelaciju Živka Budića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Živka Budića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kž-08-000 147 od 16. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj K-10/08 od 27. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Živko Budić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, trenutno na izdržavanju kazne u KPZ Banja Luka, kojeg zastupa Branko Gudalo, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kž-08-000 147 od 16. oktobra 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj K-10/08 od 27. juna 2008. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 25. marta 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 2. aprila 2009. godine.

2. Presudom Okružnog suda broj K-10/08 od 27. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Kž-08-000 147 od 16. oktobra 2008. godine, apelant je proglašen krivim za krivično djelo izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav 6. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine. Apelantu je u kaznu uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru, a izrečena mu je i mjera bezbjednosti i oduzeti su mu pištolj i municija. Nakon provođenja dokaznog postupka, Okružni sud je utvrdio da je apelant, u alkoholisanom stanju, uzeo pištolj i da je tokom raspravljanja sa drugim licima na seoskom putu taj pištolj dva puta potegao i usmjeravao prema drugim licima, nakon čega je «došlo do opaljenja metka» kojim je usmrćen apelantov rođak Ljubomir Budić (u daljnjem tekstu: oštećeni). Iz provedenih dokaza, a naročito iz iskaza saslušanih svjedoka, sud je utvrdio da apelant ni s kim od prisutnih tom kritičnom događaju nije bio u sukobu, već je objašnjavao «kako bi se obračunao sa lopovima» zato što je prethodno saznao da mu je neko ukrao drva.

3. Na osnovu nalaza vještaka, Okružni sud je utvrdio da je apelant bio «u stanju prepitosti sa 3,34 promila alkohola u krvi», ali da se radi «o osobi sa subjektivnim karakteristikama koji ima veliku toleranciju na alkohol». Vještak je, također, zaključio da je pucanj iz pištolja posljedica nepažnje uzrokovane stanjem alkoholisanosti «koja normalno utiče na spretnost u radnjama [apelanta]». U odnosu na pitanje da li je apelant bio svjestan svojih radnji, vještak je iscrpno obrazložio, a prvostepeni sud je tu ocjenu u cijelosti prihvatio, da je u odnosu na ključnu radnju u konkretnom slučaju «potezanje, vađenje i usmjeravanje pištolja prema drugim licima» kao opšteopasnu radnju, apelant bio u stanju «narušene sposobnosti rasuđivanja i upravljanja postupcima, ali ne do bitnog elementa». Na osnovu toga, Okružni sud je zaključio da je u odnosu na ovu radnju apelant postupao sa eventualnim umišljajem, dok je u odnosu na «opaljenje pištolja» apelant postupao sa nehatom.

4. Okružni sud je odbio apelantov prigovor koji se odnosio na valjanost nalaza i mišljenja Kriminalističko-tehničkog centra Banja Luka (u daljnjem tekstu: KTC) koji se odnose na vještačenje barutnih čestica, vještačenje alkohola u krvi i vještačenje pištolja iz kojeg je pucano. Naime, apelant je prigovorio da KTC nije imao naredbe ovlaštenog tužioca za ova vještačenja, zbog čega su ti dokazi, kako je tvrdio, pravno nevaljani. Međutim, Okružni sud je obrazložio da je ovaj apelantov prigovor neosnovan zato što je Okružno tužilaštvo u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) na glavnom pretresu predalo u spis naredbu nadležnog tužioca od 19. marta 2008. godine za provođenje tih vještačenja. Osim toga, Okružni sud je ukazao na to da, čak i da nije bilo takve naredbe, nadležna ovlaštena službena lica mogu preduzeti vještačenja i o tome naknadno obavijestiti tužioca ako to nalažu razlozi hitnosti u postupanju.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju drugostepene presude naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi koji se tiču nezakonitog pribavljanja dokaza. Naime, Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 221. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) propisano u kojim situacijama ovlaštena službena lica mogu izvršiti uviđaj i odrediti potrebna vještačenja, te kako i u kojoj formi se dokumentuju radnje preduzete tokom uviđaja. Istim članom su, kako je dalje naveo Vrhovni sud, propisana i ovlaštenja tužioca ako je prisutan na licu mjesta u toku vršenja uviđaja. Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud utvrdio, uvidom u zapisnik sa uviđaja od 14. marta 2008. godine, da su ovlaštena službena lica, po saznanju za kritični događaj, izašla na lice mjesta i obavijestila nadležnog tužioca, te da su u njegovom prisustvu izvršili uviđaj. Tom prilikom su, kako je utvrđeno, sa lica mjesta «izuzeti mikro i makrotragovi radi vještačenja», a nadležni tužilac je 19. marta 2008. godine «u formi koju propisuje član 160. stav 1. ZKP, uz navođenje činjenica u pogledu kojih se vrši vještačenje, naredio vještačenja». Vrhovni sud je istakao da činjenica da se u pojedinim nalazima i mišljenjima navodi da su vještačenja izvršena po zahtjevu PS Kneževo ne čini ove dokaze nezakonitim.

6. Dalje, Vrhovni sud je odbio kao neosnovan i apelantov žalbeni prigovor da se kritični događaj desio «na potpuno različit način» od onoga koji je naveden u izreci prvostepene presude, budući da obrazloženje prvostepene presude sadrži razloge u pogledu odlučnih činjenica «s aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanta, te činjenica odlučnih za pravilnu primjenu krivičnog prava». Vrhovni sud je zaključio da je u prvostepenom postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelant kritičnog dana preduzeo radnje kako je to činjenično opisano u izreci prvostepene presude, usljed čega je jedno lice poginulo. U tom smislu, Vrhovni sud je ukazao na to da apelantovi navodi o tome da je izvadio pištolj u namjeri da ga «preda oštećenom» nisu potkrijepljeni bilo kojim izvedenim dokazom i direktno su suprotni iskazima saslušanih svjedoka i drugim provedenim dokazima. U odnosu na apelantove žalbene navode da je krivično djelo trebalo kvalifikovati kao ubistvo iz nehata iz člana 152. KZRS ili kao ubistvo iz člana 148. stav 2. KZRS (ubistvo pod osobito olakšavajućim okolnostima), Vrhovni sud je obrazložio da u konkretnom slučaju nema elemenata ni jednog ni drugog krivičnog djela, već da je nesporno i pravilno utvrđeno da se radi o kvalifikovanom obliku krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti, a za koje je apelant i proglašen krivim i kažnjen.

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U obrazloženju ovih svojih navoda apelant u cijelosti iznosi iste žalbene navode koje je iznio i u žalbi protiv prvostepene presude, tj. da su dokazi pribavljeni nezakonito jer za određena vještačenja nije bilo naredbe nadležnog tužioca, da je pištolj izvadio zato što ga je želio predati oštećenom pa je «slučajno opalio i pogodio [oštećenog]», te da je sporna pravna kvalifikacija djela jer apelant smatra «da se radi o školskom primjeru krivičnog djela ubistva iz nehata iz člana 152. KZ RS ili o krivičnom djelu ubistva iz člana 148. stav 2. KZ RS». Naime, apelant je naveo da «ne spori da je iz pištolja kojeg je [on] pružio oštećenom [...] ispaljen metak koji je usmrtio oštećenog», ali smatra da je djelo trebalo drugačije kvalifikovati, kako je to već navedeno.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. U vezi sa apelantovim navodima koji se tiču zakonitosti pribavljanja dokaza, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda koji je istakao da član 6. Evropske konvencije ne sadrži niti jedno pravilo koje reguliše pitanje prihvatljivosti dokaza nego da je to pitanje u isključivoj nadležnosti domaćeg zakonodavstva. U skladu s tim, Evropski sud je ukazao na to da prihvatanje nezakonitih dokaza ne znači samo po sebi povredu člana 6. Evropske konvencije, već se u okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje ispituje postupak kao cjelina, odnosno ispituje se da li su domaći sudovi korištenjem nezakonitog dokaza lice lišili prava na pravično suđenje, pri čemu se posebno ocjenjuje da li je taj nezakoniti dokaz bio jedini dokaz na kojem su sudovi zasnivali svoju odluku (vidi Evropski sud, Schenk protiv Švicarske, presuda od 12. jula 1988. godine, broj predstavke 1086/84, serija A-140, stav 49; i Ustavni sud, Odluka broj AP 3225/07 od 14. aprila 2010. godine, stav 31, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 95/10). U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelant i ne osporava sadržaj i suštinu dokaza čiju pravnu valjanost osporava, niti osporava da je imao mogućnost da te dokaze ispita i ospori, već samo osporava postojanje naredbe ovlaštenog tužioca za prikupljanje tih dokaza. To je, međutim, prigovor koji su ispitali i prvostepeni i drugostepeni sud, pa su taj prigovor odbili, između ostalog, i zato što su nesporno utvrdili da postoji naredba ovlaštenog tužioca koja je predata u spis, o čemu su dali zadovoljavajuće obrazloženje. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o tome da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno zato što se presude zasnivaju na nezakonitim dokazima očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Što se tiče navoda o tome da je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog toga što je djelo koje je apelant počinio trebalo drugačije kvalifikovati, Ustavni sud ukazuje na to da pravna kvalifikacija djela ne pokreće sama po sebi pitanje prava na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud ovo pitanje raspravljao isključivo u okviru prava iz člana 6. stav

3. Evropske konvencije, odnosno prava aplikanta da bude detaljno obaviješten o optužbama protiv njega i da mu u vezi s tim bude dato dovoljno vremena i mogućnosti da pripremi odbranu. Prema stavu Evropskog suda, ono što je bitno je da djelo za koje je neka osoba osuđena bude isto ono djelo za koje je i optužena, odnosno da se radi o istim elementima djela (vidi Evropski sud, Pélissier i Sassi protiv Francuske, presuda od 25. marta 1999. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1999-II, st. 52. i dalje). U konkretnom slučaju, apelant nije ni osporio da je osuđen za isto krivično djelo za koje je bio optužen, već se njegov prigovor odnosi isključivo na njegovo tumačenje prirode i kvalifikacije djela. Ovaj prigovor su ispitala oba suda i o svojim zaključcima su dali detaljna obrazloženja koja Ustavni sud smatra zadovoljavajućim u smislu člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Ostali apelantovi navodi se tiču načina na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda u odnosu na pitanje zakonitosti pribavljanja dokaza i pravne kvalifikacije krivičnog djela, te stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Što se tiče prava iz člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelant samo pozvao na navedeni član, ali da u tom smislu nije dao bilo kakvo obrazloženje. Stoga, Ustavni sud neće ispitivati navodno kršenje prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3581/08 (Ž. B.) | Sudska praksa | Aktio