Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3595/08 (O. A.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3595/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3595/08, rješavajući apelaciju Obrada Aleksića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Obrada Aleksića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 530 od 18. avgusta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-37/03 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-1314/02 od 17. oktobra 2002. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Obrad Aleksić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca podnio je 12. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 530 od 18. avgusta 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-

37/03 od 17. oktobra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-1314/02 od 17. oktobra 2002. godine. Od apelanta je zatraženo 20. januara 2009. godine da dopuni apelaciju, a što je on i učinio 4. februara 2009. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj RS-1314/02 od 17. oktobra 2002. godine apelanta obavezao da PP «Progres» iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade štete isplati iznos od 76.431,14 KM, označeno i u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom od 17. oktobra 2002. godine do isplate, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je izvršen uvid u izvod iz registra Osnovnog suda, finansijsko-tehničku dokumentaciju, Statut tužioca, Ugovor o osnivanju tužioca, Ugovor o razdruživanju, te je izvršeno vještačenje vještaka finansijske struke. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je apelant bez osnova za sebe pribavio imovinsku korist naplatom iznosa od «Narodne knjige» Beograd, «Rudi Čajevec» Čelinac, podizanjem gotovog novca sa tužiočevog računa bez pokrića, te gotovog novca sa blagajne, a čime se, saglasno odredbama člana 209. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima, obogatio bez osnova i na taj način sebi pribavio imovinsku korist u iznosu označenom u izreci presude. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da apelant i nije osporavao da je potraživanje koje je tužilac imao prema «Narodnoj knjizi» Beograd, a na temelju sudskog poravnanja koje je on zaključio pred sudom u Beogradu, naplatio u svoju korist i dobijena sredstva prebacio na PP «Lorija» čiji je vlasnik, odnosno da između PP «Lorija» i «Narodne knjige» Beograd nije postojao nikakav poslovni odnos. Također, apelant nije osporavao da su potraživanja prema «R. Čajevec» iz Čelinca u označenom iznosu prebačena na račun PP «Lorija», iako PP «Lorija» nije bila u poslovnom odnosu ni sa tužiocem ni sa «R. Čajevec» Čelinac, a zbog čega je zaključeno da je ništav i ugovor o cesiji zaključen između ova tri subjekta koji je bio osnov za prijenos sredstava. U oba slučaja apelant je jedino isticao da polaže pravo na navedena sredstva s obzirom na to da je on, u svojstvu zamjenika direktora tužioca, ugovorio poslove sa «Narodnom knjigom» Beograd, odnosno «R.Čajevec» Čelinac. Dalje, na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da podizanje novca sa tužiočeve blagajne, a koje je apelant preduzeo, nije pokriveno odgovarajućom dokumentacijom u smislu člana 72. Zakona o računovodstvu koji se primjenjivao u navedenom periodu, zbog čega je zaključeno da je apelant bez osnova prisvojio označeni iznos gotovog novca. Najzad, Osnovni sud je, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji je potvrdio da nedostaje zakonom propisana dokumentacija, te uvida o ugovore o radu koje je potpisao apelant, a iz kojih nije bilo moguće zaključiti kakve usluge su izvršene, u kojem obimu i kada, zaključio da je apelant bez pokrića podigao i gotov novac u navedenom iznosu sa tužiočevog računa. Osnovni sud je pri odlučivanju u cijelosti poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka M. B. koji je bio identičan sa prvobitnim nalazom vještaka M. Z. u dijelu koji se zasnivao na raspoloživoj dokumentaciji, s obzirom na to da je vještak M. B. pri izradi svog nalaza i mišljenja na raspolaganju imao cjelokupnu materijalno-finansijsku dokumentaciju. Također je istaknuto da je nalaz vještaka M. B. sačinjen u skladu sa pravilima struke, da detaljno opisuje i daje prikaz spornog poslovanja. Ocijenjen je i nalaz istog vještaka iz 1997. i 1998. godine, kao i iz 2002. godine kada je izvršeno usklađivanje sa važećim sredstvom plaćanja. Apelantove navode u pogledu nalaza vještaka M. B. Osnovni sud je ocijenio paušalnim, neodređenim i neargumentovanim, te istakao da ne sadrže konkretan osvrt na nalaz, već na samog vještaka i apelantovo viđenje spora, a zbog čega ne dovode u sumnju nalaz i mišljenje ovog vještaka. Najzad, Osnovni sud je zaključio da apelantovi navodi da je novčana sredstva prisvojio za sebe kako bi nadoknadio ono što je uložio u tužioca prilikom osnivanja ukazuju na njegovo nezakonito postupanje, posebno imajući u vidu ugovor o razdruživanju iz 1991. godine iz kojeg proizlazi da su apelant i njegova kćerka izdvojili svu svoju imovinu koju su unijeli kao osnivački ulog u tužioca.

3. Okružni sud je Presudom broj Ž-37/03 od 17. oktobra 2005. godine djelimično uvažio apelantovu tužbu tako što ga je obavezao da tužiocu nadoknadi iznos od 52.040,84 KM, te da mu za period od 21. marta 1991. do 19. maja 2001. godine na iznos od 52.040,84 DEM plati zakonsku zateznu kamatu po stopi koja se plaćala na neoročene štedne uloge, koju su isplaćivale komercijalne banke, a za period od 19. maja 2001. godine do isplate na iznos 52.040,84 KM zakonsku zateznu kamatu po stopi utvrđenoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, kao i da je pravilno pravno shvatanje da je apelant svojim postupanjem nanio štetu tužiocu, odnosno da se neosnovano obogatio, jer je protivno odredbama Statuta tužioca, Ugovora o osnivanju, Ugovora o izmjenama i dopunama Ugovora o osnivanju dio tužiočeve imovine bez osnova prešao u apelantovu imovinu. Međutim, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo prilikom odlučivanja o visini glavnog duga i zakonskoj kamati. S tim u vezi, ukazano je na apelantovo nesavjesno postupanje s obzirom na to da je kao ekonomist znao i morao znati da postupa protivno Zakonu, Statutu i Ugovoru o osnivanju, odnosno njegovim izmjenama i dopunama, a čime je pribavio imovinsku korist za sebe, a oštetio tužioca. Na temelju navedenog, a primjenom člana 210. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, apelant je obavezan da vrati primljene iznose tužiocu, odnosno primjenom člana 214. Zakona o obligacionim odnosima, s obzirom na to da se radi o vraćanju stečenog bez osnova, obavezan je i na vraćanje plodova i plaćanje zateznih kamata. Na temelju konvertovanja dinarskog iznosa u konvertibilnu valutu DEM od 21. marta 1991. godine, kada je dogovoreno da iz tužioca istupaju apelant i njegova kćerka, tužiočeva potraživanja iznosila su 52.040,84 DEM, odnosno u skladu sa Zakonom o Centralnoj banci BiH, a kojim je od 1. jula 1997. godine kao sredstvo plaćanja uvedena KM, utvrđeno je da je apelant dužan tužiocu isplatiti iznos od 52.040,84 KM, a prema utvrđenom paritetu KM u odnosu na DM 1:1. Pri određivanju apelantove obaveze u pogledu plaćanja zakonske zatezne kamate, Okružni sud je istakao da se rukovodio pravnim stanovištem Vrhovnog suda u predmetu Rev-91/03 od 10. juna 2005. godine.

4. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 530 od 18. avgusta 2008. godine apelantovu reviziju na presudu Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da su neosnovani apelantovi revizioni navodi da su presude zasnovane na lažnim podacima vještaka, da apelant nije imao drugu mogućnost već da tužiočeva sredstva prebaci na svoje preduzeće PP «Lorija», kao i da je nalaz vještaka u suprotnosti sa inspekcijskim zapisnikom iz septembra 1990. godine, te da je apelant osnovao PP «Progres» i bio većinski vlasnik. U vezi s tim, ukazano je na to da potraživanja preduzeća predstavljaju imovinu preduzeća, a da osnivač učestvuje u raspodjeli dobiti shodno svom ulogu, pa da apelant neosnovano ističe da je imao pravo prisvojiti tužiočeva sredstva i prebaciti ih na svoje preduzeće s obzirom na to da je on ugovorio poslove iz kojih ta sredstva potiču, kao i da je bio većinski vlasnik. Vrhovni sud je zaključio da iz nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke M. B. i M. Z. proizlazi da su sačinjeni na osnovu tačno određene dokumentacije čiji sadržaj apelant nije uspio dovesti u sumnju, te da je neprihvatljiv apelantov navoda da je nalaz i mišljenje trebalo sačiniti na osnovu diobnog bilansa koji je sačinio apelant, a nije prihvatio tužilac. Neosnovanim je ocijenjen i revizioni navod da je nalaz i mišljenje vještaka u suprotnosti sa zapisnikom o inspekcijskom pregledu s obzirom na to da je nalaz vještaka imao u vidu finansijsku dokumentaciju zaključno sa 31. decembrom 1990. godine, a zapisnik o inspekcijskom pregledu je sačinjen u septembru 1990. godine. Vrhovni sud je istakao da je bez značaja i apelantova tvrdnja da je novac sa blagajne, odnosno računa tužioca podigao za trgovačke putnike, odnosno plaćanje krojača koji su šili za tužioca, odnosno da je bez značaja za koga je novac podignut, te koliko je tužilac zaradio od tuđeg rada, s obzirom na to da je utvrđeno da ni u jednom ni u drugom slučaju nije postojala valjana finansijska dokumentacija za podizanje novca koje je apelant preduzeo, a za što su nižestepeni sudovi dali valjane razloge. Vrhovni sud je istakao i da su nižestepeni sudovi pri donošenju odluka imali u vidu Ugovor o osnivanju tužioca, njegove izmjene i dopune, te Statut tužioca, konkretno član 39. kojim je regulisana podjela dobiti, pa je neosnovanim ocijenio apelantove navode da su odluke nižestepenih sudova donijete mimo ovih akata i zakona. Također, Vrhovni sud je ocijenio da razlozi nižestepenih odluka nisu dovedeni u pitanje ni apelantovim prigovorom da vještak finansijske struke, na temelju čijeg nalaza su donesene nižestepene presude, nije saslušan, te zaključio da, imajući u vidu iznesene razloge, ovo ne utječe na pravilnost i zakonitost nižestepenih presuda. Vrhovni sud je zaključio da se u konkretnom slučaju nisu stekli ni uslovi iz člana 188. Zakona o preduzećima koji je bio na snazi u vrijeme nastanka spornog odnosa, kao ni uslovi iz člana 96. Zakona o preduzećima («Službeni glasnik RS» broj 24/98) koji je sad na snazi, pa je neosnovanim ocijenio apelantov revizioni navod da je tužilac prestao postojati samo zato što ne izmiruje svoje obaveze prema društvu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.

k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Te navode apelant zasniva na tvrdnji da se osporene presude zasnivaju na «lažnim nalazima i mišljenjima korumpiranih vještaka», te posebno ističe da je u više navrata tražio da se oba vještaka pozovu na ročište i obrazlože svoj nalaz i mišljenje, ali da to sudovi nisu dozvolili. Dalje, apelant ističe da nije prihvaćen diobni bilans, Statut tužioca, Ugovor o osnivanju, odnosno njegove izmjene i dopune, zapisnik o inspekcijskom pregledu, kao i da mu je naloženo da vrati navodno neosnovano stečeno nepostojećem subjektu. U vezi sa povredom prava na slobodu i sigurnost ličnosti, apelant ističe da su njegova porodica i on od 1991. godine izloženi prijetnjama direktora tužioca S. D. da će ih likvidirati, da se zbog toga pismeno obraćao MUP-u, ali da prijetnje nisu prestale, zbog čega su njegovoj porodici i njemu uskraćena prava na slobodu i sigurnost ličnosti.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, a koji se u suštini svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, Ustavni sud primjećuje da se u postupku pred redovnim sudovima odlučivalo o osnovanosti tužiočevog tužbenog zahtjeva za naknadu štete koju mu je apelant svojim postupanjem nanio i time se neosnovano obogatio jer je protivno odredbama Statuta tužioca, Ugovora o osnivanju, Ugovora o izmjenama i dopunama Ugovora o osnivanju dio tužiočeve imovine bez osnova prešao u apelantovu imovinu. Dalje, odlukama redovnih sudova koje su predmet osporavanja apelacijom apelant je obavezan da tužiocu nadoknadi štetu koju mu je prouzrokovao isplatom označenog novčanog iznosa na ime naknade štete. Iz osporenih odluka i iz same apelacije ne može se zaključiti na koji način se njima dovode u pitanje garancije ustanovljene pravom na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pa Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu paušalni i ničim pokrijepljeni.

11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3595/08 (O. A.) | Sudska praksa | Aktio