Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3610/08 (L. K.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Dionice
  • Dioničar
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3610/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3610/08, rješavajući apelaciju Lazara Kljajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Lazara Kljajića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-

R0-Rev-06-000 289 od 13. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-154/03 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj Rs-35/02 od 27. februara 2003. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Lazar Kljajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 17. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-R0-Rev-06-000 289 od 13. oktobra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-154/03 od 14. septembra 2005. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Rs-35/02 od 27. februara 2003. godine. Kako apelacija nije ispunjavala uslove propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelanta je 23. februara 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je apelant učinio 26. februara 2009. godine. Apelant je 3. februara 2010. godine dostavio još jednu dopunu apelacije.

2. Presudom Osnovnog suda broj Rs-35/02 od 27. februara 2003. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj Ž-154/03 od 14. septembra 2005. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu AD «Autotransport» Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) isplati iznos od 4.246,24 KM na ime internih dionica koje je kupio od tuženog, sa kamatama i troškovima postupka. U obrazloženjima navedenih presuda je istaknuto da je nesporno utvrđeno da je apelant kao radnik tuženog kupio interne dionice koje je tuženi emitovao u smislu tada važećeg zakona, te da je 30. juna 1998. godine kao dioničar imao učešće u privatnom kapitalu tuženog u nominalnoj vrijednosti od 4.246,24. KM. Dalje je kao nesporno utvrđeno i to da je tuženi organizovan kao akcionarsko društvo na osnovu izvršene privatizacije državnog kapitala po Zakonu o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima («Službeni glasnik RS» broj 24/98). Sudovi su, dalje, naveli da je na osnovu Zakona o hartijama od vrijednosti («Službeni glasnik RS» broj 24/98) predviđeno da se prijenos i registracija prava vlasništva na osnovu zaključenog posla, prodaje, kupovine i dr. vrši na osnovu odredaba tog zakona, a da se hartije od vrijednosti registruju u Centralnom registru u kojem vlasnik hartija od vrijednosti ima račun i u kojem se čuvaju svi podaci uključujući i podatke o prometu tih hartija.

3. Dalje, sudovi su obrazložili da je Direkcija za privatizaciju završila postupak raspodjele internih dionica i izvršila njihov obračun i pretvaranje u akcije, pa da, stoga, interne dionice u prvobitnom obliku više ne postoje, već su dobile svoj novčani izraz u akcijama. Dakle, kako su dalje naveli sudovi, interne dionice koje je apelant kupio smatraju se hartijama od vrijednosti u smislu Zakona o hartijama od vrijednosti, pa apelant ne može od tuženog tražiti novčanu vrijednost koju su interne dionice dobile kao akcije, već se može koristiti svojim pravom da, u smislu navedenog zakona, raspolaže svojim akcijama preko ovlaštenih učesnika na tržištu hartija od vrijednosti.

4. Također, sudovi su ocijenili irelevantnim apelantovo pozivanje na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) broj RS 9/95 od 19. juna 1995. godine kojom je Ustavni sud RS utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom RS odredba člana 3. Zakona o prenosu sredstava društvene u državnu svojinu, u dijelu teksta koji glasi da sredstva koja su postala privatna svojina internim dionicama postaju državna svojina. Naime, sudovi su obrazložili da je članom 5. Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima regulisano da uplaćeni privatni kapital, na osnovu relevantnih propisa koji su detaljno nabrojani u obrazloženju prvostepene presude a na osnovu kojih je apelant i stekao interne dionice, nije predmet privatizacije. Dakle, kako su sudovi obrazložili, privatni kapital nije na bilo koji način oduzet ili ograničen i vlasnici s njim mogu slobodno raspolagati u skladu sa zakonom.

5. Vrhovni sud je Presudom broj 118-R0-Rev-06-000 289 od 13. oktobra 2008. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke zaključivši da je materijalno pravo pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je naročito istakao da je, prema odredbama člana 2. st. 3. i 11. Zakona o hartijama od vrijednosti, vlasnik hartije od vrijednosti pravno ili fizičko lice «po osnovu vlasničkog prava (vlasnik) ili po osnovu ugovora (nominirani vlasnik)», a da trgovina hartijama od vrijednosti podrazumijeva prijenos i registraciju prava vlasništva na hartijama od vrijednosti na osnovu nekog zaključenog pravnog posla koji je naveden u ovoj odredbi. Dalje, članom 5. stav 2. navedenog zakona je propisano da Centralni registar obavlja poslove registracije, čuvanja podataka, prijenosa, deponovanja i poravnanja u prometu hartija od vrijednosti, a prema članu 27. stav 1. istog zakona učesnici na tržištu hartija od vrijednosti su pravna i fizička lica koja imaju posebno ovlaštenje za poslovanje hartijama od vrijednosti pod uslovima i na način propisan tim zakonom. Dalje, Vrhovni sud je ukazao i na odredbu člana 27. Statuta tuženog kojom je propisano da akcionari u društvu imaju lična i imovinska prava, a jedno od tih prava je i pravo na prodaju akcija. S obzirom na sve navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili da apelantu nije oduzeto njegovo vlasništvo koje je «materijalizovano kroz dionice u akcije kao hartije od vrijednosti koje su registrovane u Centralnom registru», već da apelant kao vlasnik može svojim akcijama slobodno raspolagati u skladu sa Zakonom o hartijama od vrijednosti.

6. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suština apelantovih navoda se odnosi na prigovor o tome da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, jer smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Zakona o hartijama od vrijednosti. Također, apelant navodi da on jeste podnio tužbu protiv tuženog za isplatu iznosa od 4.246,24 KM, ali da «ne postoji presuda donijeta po toj tužbi», jer se presude «odnose na akcije» koje su, prema njegovom mišljenju, bezvrijedne, a što je «izmišljeno» zato da bi sudovi «mogli da primijene Zakon o hartijama od vrijednosti».

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

11. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije «žrtva» kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3610/08 (L. K.) | Sudska praksa | Aktio