Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3685/08 (J. Š.)
Odluka donesena 20. 04. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Vlasničko-pravni odnosi
- Porez
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3685/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 04. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3685/08, rješavajući apelaciju Jadranke Šiljegović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jadranke Šiljegović podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08- 000 034 od 2. oktobra 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 03-952-738/07 od 13. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jadranka Šiljegović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Trebinja podnijela je 25. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-U-08-000 034 od 2. oktobra 2008. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka broj 03-952-738/07 od 13. februara 2008. godine. Od apelantice je 11. juna 2009. godine zatraženo da dopuni apelaciju, što je ona i učinila 25. juna 2009. godine.
2. Apelantica je u svojstvu kupca sa V. D., koju zastupa punomoćnik I. Ć. (u daljnjem tekstu: prodavac), zaključila ugovor o kupoprodaji stana, vlasništvo prodavca, sagrađenog na nekretninama označenim kao k.č. broj 702, upisane u posjedovni list broj 111 KO Police. Članom 5. navedenog ugovora regulisano je da „osnovni porez na promet snosi kupac, a prodavac porez na kapitalnu dobit ukoliko se ne oslobodi ove obveze“.
3. Poreska uprava Republike Srpske, Područni centar Trebinje (u daljnjem tekstu: Poreska uprava), Zahtjevom broj 06/1.08/0702/452-93/05 od 12. aprila 2007. godine obratila se Republičkoj upravi za geodetske i imovinskopravne poslove, Područna jedinica Trebinje, radi uknjižbe zakonske hipoteke na nekretninama prodavca kao poreskog obveznika. U zahtjevu je istaknuto da prodavac-poreski obveznik nije izmirio u zakonom određenom roku poreske obaveze iz Rješenja za plaćanje utvrđenih obaveza broj 08/0801/452-142/05 od 29. marta 2005. godine i Rješenja broj 08/0801/452- 142/05/01 od 29. marta 2005. godine. Poreska uprava je zatražila da se na osnovu navedenih izvršnih rješenja donese rješenje kojim će se utvrditi da je na nekretnini-stanu koji je prema izvodu iz Knjige uloženih ugovora broj 47-952-55-180/07 od 3. aprila 2007. godine vlasništvo prodavca-poreskog obveznika stečena zakonska hipoteka u korist Poreske uprave, a u skladu sa članom 67. stav 1. Zakona o Poreskoj upravi.
4. Republička uprava za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka je Rješenjem broj 03- 952-738/07 od 13. februara 2008. godine odbila kao neosnovanu apelanticinu žalbu na Rješenje Područne jedinice Trebinje broj 47-952-K-1-44/07 od 19. aprila 2007. godine kojim je dozvoljen upis prava zakonske hipoteke u Knjigu uloženih ugovora u listu broj 2674. KO Police i to na stanu prodavca, a u korist Poreske uprave radi obezbjeđivanja potraživanja poreza po osnovu glavnog duga i kamata u označenom iznosu do dana naplate potraživanja. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je nesporno da je apelantica zaključila ugovor o kupoprodaji predmetnog stana sa prodavcem Ov. broj 1241/03 od 21. jula 2003. godine, a što je dokazano ovjerenom fotokopijom ugovora. Konstatovano je da je u postupku utvrđeno da je u Knjizi položenih ugovora kao vlasnik stana uknjižen prodavac, te da Knjiga položenih ugovora ima snagu javne isprave koja dokazuje ono što se u njoj potvrđuje. S obzirom na ovako utvrđeno činjenično stanje, zaključeno je da je prvostepeni organ pravilno primijenio materijalno pravo.
5. Okružni sud je Presudom broj 015-0-U-08-000 034 od 2. oktobra 2008. godine apelanticinu žalbu kojom je pokrenula upravni spor protiv rješenja Područne jedinice Trebinje i Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banja Luka odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je na temelju uvida u spis utvrđeno da je apelantica sa prodavcem zaključila ugovor o kupoprodaji stana, kao i da je u Knjizi položenih ugovora, koja ima snagu javne isprave, stan upisan na ime prodavca. Dalje, ukazano je na to da je članom 29. Zakona o porezu na imovinu („Službeni glasnik RS“ broj 51/01), između ostalog, propisano da se upis prava na nepokretnosti u zemljišnim, katastarskim i drugim knjigama ne može vršiti bez dokaza o plaćenom poreza na prijenos nepokretnosti i prava. Ukazano je i na član 17. stav 1. istog zakona kojim je regulisano da je obveznik poreza na prijenos nepokretnosti i prava lice koje prenosi pravo. Okružni sud je konstatovao da je nesporno da je, u skladu sa članom 17. Zakona o porezu na imovinu, prodavac dužan platiti porez na prihod od kapitalnog dobitka sa kamatom u navedenom iznosu, da to prodavac nije uradio, pa je opravdano donošenje rješenja o dozvoli upisa zakonske hipoteke na stanu u korist Poreske uprave. Najzad, Okružni sud je zaključio da su apelanticini navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i povredama odredaba upravnog postupka neosnovani jer su upravni organi dali potpune i jasne razloge na kojim su zasnovali svoje odluke, a na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a što u cjelini prihvata i ovaj sud.
6. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom i rješenjem povrijeđeni pravo da se ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da je, zaključivanjem ugovora o kupoprodaji po kojem je izmirila sve obaveze i ušla u posjed stana koji je nesmetano koristila više godina, stekla valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva, te da joj je prodavac cedirao i pravo na upis u Knjigu položenih ugovora, a zbog čega je ona nesumnjivo vlasnik stana. Apelantica tvrdi da je platila „porez na promet“, ali o tome uz apelaciju nije predočila niti jedna dokaz, te ističe da ne može utjecati na prodavca da plati porez na kapitalnu dobit, kao i da joj nije bilo poznato da prodavac ima spor sa Poreskom upravom. Apelantica smatra da se zbog proizvoljnog tumačenja propisa prema kojem je za upis prava hipoteke dovoljno da je neko upisan kao vlasnik, te da upis u javne knjige ima apsolutan značaj koji se ne može pobijati, opterećuje njena imovina za tuđi dug. Određivanjem hipoteke i prodajom njene imovine radi namirenja tuđeg duga apelantica smatra da se na nju stavlja pretjeran teret s obzirom na to da je zakoniti i savjesni vlasnik stana.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. Apelanticini navodi o povredi prava na pravično suđenje u suštini se svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u postupcima koje je vodila apelantica pred organom uprave i sudom raspravljano o zakonitosti uspostavljanja hipoteke na stanu koji je bio predmet ugovora o kupoprodaji koji su apelantica i prodavac zaključili. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je utvrđeno da su obaveze prodavca kao poreskog obveznika, a po osnovu ugovora o kupoprodaji, utvrđene sa dva rješenja nadležne Poreske uprave, te da ove obaveze u zakonom ostavljenom roku nisu izmirene, a što apelantica nije osporavala. U konkretnom slučaju, apelantica u postupku pred sudom i organom uprave a ni u apelaciji nije osporavala istinitost i vjerodostojnost izvoda iz Knjige položenih ugovora kao javne isprave prema kojem je prodavac i u trenutku konstituiranja zakonske hipoteke upisan kao vlasnik stana koji je bio predmet kupoprodaje između apelantice i prodavca, a na kojem je hipoteka konstituirana. Najzad, u pogledu apelanticinih navoda da je stekla pravo vlasništva na predmetnom stanu jer je obaveze iz ugovora izmirila i uselila se u stan, odnosno jer ima valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva, pa da je upis u Knjigu položenih ugovora samo deklaratornog karaktera, Ustavni sud primjećuje da je članom 33. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima regulisano da se na osnovu pravnog posla pravo vlasništva na nekretninama stiče upisom u javnu knjigu ili na drugi način određen zakonom, a apelantica ne nudi dokaze koji bi upućivali na zaključak da je pokrenula ili vodila postupak upisa svog prava na nekretnini koju je kupila od prodavca. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da su osporenim odlukama data jasna obrazloženja koja ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava prema apelantici. Stoga, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Dalje, apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na dom i pravo na imovinu. Ustavni sud primjećuje da je u postupcima pred organom uprave i sudom raspravljano o zakonitosti uspostavljanja hipoteke na stanu za koji je, na temelju javne isprave čija istinitost i vjerodostojnost nije osporena, utvrđeno da je vlasništvo prodavca, poreskog obveznika koji nije izmirio svoje obaveze prema Poreskoj upravi. Dakle, u predmetnim postupcima ni na koji način se nije odlučivalo o apelanticinom pravu na dom u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravu na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pa su navodi iz apelacije i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Najzad, apelanticine navode da joj je povrijeđeno pravo da se ne bude podvrgnut mučenju ili nehumanom i ponižavajućem postupku ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
3. Evropske konvencije Ustavni sud je ocijenio paušalnim jer u samoj apelaciji ničim nisu potkrijepljeni, a na drugačiji zaključak ne upućuju ni dokumenti predočeni Ustavnom sudu.
13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović