Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3698/08 (R. J.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Državni službenik
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3698/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP-3698/08, rješavajući apelaciju Ranka Jeličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ranka Jeličića podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. Gž-82/07 od 19. septembra 2008. godine i P-480/05 od 25. jula 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Jeličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Dervente, kojeg zastupa Predrag Herbez, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. Gž-82/07 od 19. septembra 2008. godine i P-480/05 od 25. jula 2007. godine.

2. Uprava za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine-Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena ili Uprava) je, u procesu organizacionog restruktuiranja, nakon okončanog postupka po internim oglasima za izbor kandidata za popunjavanje radnih mjesta, donijela Rješenje broj 01-34-

2448-580/05 od 25. februara 2005. godine (u daljnjem tekstu: sporno rješenje) kojim je određeno da apelant ima status zaposlenika na raspolaganju u trajanju od dva mjeseca u periodu od 1. januara do 28. februara 2005. godine. Dalje je određeno da će apelantu, ako za vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, radni odnos prestati 15. marta 2005. godine, uz otkazni rok od 15 dana.

3. Sud BiH je donio Presudu broj P-480/05 od 25. jula 2007. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev da se poništi sporno rješenje i odredi privremena mjera vraćanja apelanta na rad kod tužene i raspoređivanje na poslove na kojima je radio ili druge odgovarajuće poslove do okončanja sudskog spora kao i zahtjev za određivanje privremene mjere. U obrazloženju presude, Sud BiH je naveo da je utvrdio da je apelant bio zaposlen u bivšoj Republičkoj upravi carina Republike Srpske. Nakon organizacionog restruktuiranja entitetskih carinskih uprava i organizovanja Uprave, apelant je učestvovao u postupku po internim oglasima raspisanim 26. oktobra i 1. decembra 2004. godine, prijavom na više pozicija na radno mjesto viši saradnik-carinik. Obzirom da apelant nije izabran na rad kod tužene odnosno nije raspoređen na radno mjesto, apelant je na izvršeni izbor kandidata, izjavio prigovor 29. decembra 2004. godine. Dalje je sud utvrdio da tužena nije donijela odluku o apelantovom prigovoru, ali da je donijela sporno rješenje.

4. Ispitujući zakonitost spornog rješenja, sud je naveo da je tužena postupila u skladu sa odredbama člana 45. Pravilnika o načinu zapošljavanja i odabira državnih službenika i zaposlenika Uprave za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Pravilnik). Prema navedenoj odredbi zaposlenik, koji nakon učešća na internim oglasima ne bude raspoređen u Upravi, sa danom okončanja postupka raspoređivanja zaposlenih u Upravi stavlja se na raspolaganje, u kojem periodu ima pravo na naknadu plate u visini koju bi ostvario kao da radi u Upravi. Ako u vrijeme trajanja raspolaganja ne bude preuzet od drugog poslodavca, prestaje mu radni odnos uz otkazni rok od 15 dana. Osim toga, sud je naveo da je odredbom člana 42. Pravilnika regulisano da nezadovoljni kandidat može podnijeti prigovor na odluku o izvršenom izboru kandidata direktoru Uprave, u roku od 8 dana od dana obavještavanja. Uloženi prigovor ne zadržava izvršenje odluke i zaključivanje ugovora o radu. Prema odredbi člana 43. st. 1. i 2. Pravilnika odluka direktora po uloženom prigovoru je konačna danom dostavljanja iste podnosiocu i može se pobijati pokretanjem spora kod nadležnog suda.

5. Sud BiH je također naveo da je odredbama člana 83. st. 1. do 5. Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH „ br. 26/04, 7/05 i 48/05, u daljnjem tekstu: ZOR) regulisano da zaposlenik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može zahtijevati od poslodavca ostvarivanje tog prava a da je poslodavac obavezan riješiti zahtjev pismeno u roku od 30 dana od dana podnošenja zahtjeva. Također je navedeno da podnošenje zahtjeva iz stava 1. ovog člana ne sprečava zaposlenika da traži zaštitu povrijeđenog prava pred Sudom BiH te da zaposlenik može podnijeti tužbu pred Sudom BiH zbog povrede prava iz radnog odnosa, u slučaju da poslodavac nije riješio zahtjev u roku iz stava 2. ovog člana. Sud BiH je dalje naveo da zastarjelost nastupa u roku od jedne godine od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno pravo odnosno od dana saznanja za povredu iz radnog odnosa. U konkretnom slučaju, sud je utvrdio da apelant nije podnio tužbu protiv odluke o izboru kandidata po internom oglasu, odnosno tužbu zbog nedonošenja odluke po prigovoru od 29. decembra 2004. godine na odluku o izboru kandidata. Zbog toga je, u smislu naprijed citirane odredbe ZOR-a, sud istakao da se može smatrati da je apelant prihvatio odluku tužene o izvršenom izboru kandidata. S obzirom da apelant u zakonskom roku nije tražio zaštitu prava pred Sudom BiH, to je odluka o izboru kandidata po internom oglasu u odnosu na apelanta postala pravosnažna i njena zakonitost se ne može cijeniti u konkretnom postupku. Također je sud naveo da apelant nije osporavo da mu je spornim rješenjem o stavljanju na raspolaganje pravilno utvrđen period raspolaganja i otkazni rok, kao i da mu je isplaćena pripadajuća naknada plate za vrijeme trajanja raspolaganja, zbog čega je zaključio da je tužbeni zahtjev za poništenje spornog rješenja neosnovan.

6. Odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude, drugostepeno vijeće Suda BiH ( u daljnjem tekstu: drugostepeno vijeće) je donijelo Presudu broj Gž-82/07 od 19. septembra 2008. godine kojom je žalbu odbilo i prvostepenu presudu potvrdilo. U obrazloženju presude, drugostepeno vijeće je istaklo da je, shodno odredbi člana 188. Zakona o parničnom postupku pred Sudom BiH („Službeni glasnik BiH“ broj 36/04, u daljnjem tekstu: ZPP) ispitalo prvostepenu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.

7. Drugostepeno vijeće je istaklo da su neprihvatljivi svi prigovori zbog kojih apelant osporava zakonitost i pravilnost pobijane odluke, jer ne postoji nijedan od propusta u prvostepenom postupku na koje apelant neosnovano ukazuje u žalbi. Prema mišljenju drugostepenog vijeća, prvostepeni sud je potpuno i pravilno utvrdio bitne činjenice koje se odnose na tužbeni zahtjev, na iste je pravilno primijenio materijalno pravo pa je donio zakonitu odluku. Navedeno je da je za svoju presudu, prvostepeni sud naveo jasne, potpune i uvjerljive razloge te konkretne norme materijalnog prava na osnovu kojih je odlučio. Sve istaknute činjenične i pravne razloge iz prvostepene presude u cijelosti je prihvatilo i drugostepeno vijeće navodeći da imaju uporište u izvedenim relevantnim dokazima ocijenjenim na način iz odredbe člana 13. ZPP-a, te je istaknuto da je prvostepena odluka donesena uz pravilnu primijenu odredbi člana 83. st. 1. do 5. ZOR-a i čl. 42., 43. stav 1. i 45. Pravilnika.

8. Osim toga, i po shvatanju drugostepenog vijeća sporno rješenje ne može biti nezakonito samo zbog toga što tužena prethodno nije odlučila o prigovoru koji je tužitelj izjavio protiv odluke o izboru kandidata, kako je pravilno utvrdio te zaključio i prvostepeni sud. Apelant nije ni istakao neke druge razloge zbog kojih bi smatrao da je rješenje o stavljanju na raspolaganje doneseno protivno važećim propisima. Osim toga, drugostepeno vijeće je istaklo da se apelant, u situaciji kad nije dobio rješenje o prigovoru, mogao obratiti sudu u zakonskom roku ako je smatrao da su odlukom tužene o izboru kandidata povrijeđena njegova prava, ali prema stanju u spisu on to nije učinio. Što se tiče navoda žalbe da tužena nije ponudila apelantu otkaz ugovora o radu u smislu odredbe člana 105. stav

3. ZOR-a, drugostepeno vijeće je istaklo da u konkretnom slučaju to nije ni moglo biti objektivno učinjeno pošto stranke nisu ni imale zaključen ugovor o radu.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu se osporenim rješenjem priznaje retroaktivno status zaposlenika na raspolaganju i u isto vrijeme odlučuje o prestanku rdanog odnosa, čime su „grubo“ prekršene odredbe čl. 79 stav 2. i 87. ZOR-a. Nadalje, apelant ističe da tužena nije ispoštovala ni odredbu člana 72. stav 2. ZOR-a jer nije poduzela nikakve mjere da ga rasporedi na druge poslove ili ga obrazuje, odnosno osposobi za rad na drugim poslovima. Apelant navodi da mu, nakon donošenja osporenog rješenja, nije omogućeno da ostvari zakonom propisana prava. Apelant je posebno istakao da se bio prijavio na dva interna konkursa te da nije primljen ni na jedno radno mjesto na koje je konkurisao te da je uložio prigovor na izvršeni izbor ali da nikada nije dobio odgovor na prigovor. Osim toga, apelant je naveo da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer su zaključili da je on bio dužan da podnese tužbu zbog nedonošenja odluke tužene po njegovom prigovoru. Apelant smatra da mu je tužena bila dužna dostaviti odluku po prigovoru te da on zbog nedostavljanja ne može da snosi posljedice. Osim toga apelant je istakao da je „uvjerenja da je za zakonito i pravedno rješenje ove pravne stvari odlučna činjenica da mu tužena nije dostavila rješenje o odbijanju prigvora, a sve ostalo smatra irelevantnim“. Također, apelant je naveo da je Uprava prilikom donošenja osporenog rješenja „morala da primijeni sve odredbe ZOR-a, a ne samo one koje joj idu u korist“ .

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima apelanta o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3698/08 (R. J.) | Sudska praksa | Aktio