Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3839/08 (S. B.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3839/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 3839/08, rješavajući apelaciju Slobodana Berendike, na temelju člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. tačka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Berendike podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-000 790 od 12. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Ž-348/05 od 17. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj RS-272/01 od 1. aprila 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Berendika (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 790 od 12. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Ž-348/05 od 17. aprila 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS-272/01 od 1. aprila 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS-272/01 od 1. aprila 2005. godine u cijelosti je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže tužene ODP «Elmont» Banja Luka i «Termoelektro Enel» a.d. Beograd da mu solidarno isplate iznos od 59.788 KM sa zateznom zakonskom kamatom od 25. decembra 2004. godine pa do isplate, kao i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznom zakonskom kamatom počevši od presuđenja pa do isplate. Istom presudom utvrđeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. U obrazloženju prvostepene presude navedeno je da je apelant 27. februara 2001. godine podnio tužbu protiv tuženih ODP «Elmont» Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i «Termoelektro Enel» a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate ličnog dohotka. U tužbi je naveo da je kao radnik prvotuženog rješenjem upućen na privremeni rad u Moskvu gdje je kod drugotuženog radio od augusta 1997. godine do aprila 1998. godine. Prema podacima drugotuženog, apelant navodi da je po osnovu zarade trebao dobiti 7.736 USD, ali da mu taj iznos nije isplaćen. U maju mu je navodno isplaćen iznos od 1.500 USD, nešto ranije (za što nema tačan datum) 1.630 USD, i u dinarima protivvrijednost 200 USD. Tvrdi da mu je drugotuženi bio dužan mjesečno isplaćivati po 400 USD za puni fond sati, što sa zbirom plaća i naknadama umanjenim za isplaćeni iznos od 3.330 USD iznosi 7.953 USD. Podneskom od 25. januara 2005. godine apelant je postavio konačan tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže prvotuženog i drugotuženog da su dužni da mu solidarno isplate iznos od 59.788 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 25. decembra 2004. godine, kao i naknadu troškova postupka. Nakon provedenog dokaznog postupka, izvršenog uvida u Ugovor broj EK 048/97 od 4. juna 1997. godine, Rješenje prvotuženog o privremenom ustupanju radnika drugom poslodavcu broj 261/97 od 8. augusta 1997. godine, dopis drugotuženog broj 1644 od 15. septembra 2000. godine, uvjerenje Fonda PIORS, Bijeljina, od 17. novembra 2004. godine, Odluku prvotuženog broj 229/97 od 1. augusta 1997. godine, dopise prvotuženog upućene drugotuženom 11. aprila 2001. godine i 8. novembra 2004. godine, i nalaz vještaka finansijske struke Đure Srdića, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

4. Osnovni sud je utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelant odlukom prvotuženog privremeno upućen na rad u inostranstvo u Rusku Federaciju gdje je radio od augusta 1997. godine do aprila 1998. godine, ali da je sporno da li su apelantu isplaćene zarade i u kojim iznosima, te da li su tuženi dužni solidarno isplatiti apelantu utuženi iznos. Iz Odluke prvotuženog broj 229/97 od 1. augusta 1997. godine utvrđeno je da je apelant upućen na privremeni rad u inostranstvo i da je raspoređen na poslove VKV elektromontera u periodu od 1. augusta 1997. godine do 1. augusta 1998. godine, pa po ocjeni ovog suda nije sporno da apelant, iako je imao pravo da podnese zahtjev za zaštitu svojih prava, nije pobijao ovu odluku direktora prvotuženog. Iz Rješenja o privremenom ustupanju radnika drugom poslodavcu broj 261/97 od 8. augusta 1997. godine također je utvrđeno da je navedeno rješenje doneseno na osnovu odredbe člana 17. Zakona o radnim odnosima («Službeni glasnik RS» br. od 25/93 do 10/98; u daljnjem tekstu: ZRO), prema kojem je apelant privremeno ustupljen drugotuženom radi izvođenja elektroinstalaterskih radova u Rusiji u trajanju od jedne godine. Tačkom 3. navedenog rješenja definisano je da je firma u koju se apelant upućuje na privremeni rad dužna apelantu obezbijediti plaću, smještaj, ishranu, putne troškove i ostalo predviđeno Opštim kolektivnim ugovorom kao i ugovorom zaključenim između prvotuženog i drugotuženog. Istim rješenjem je regulisano da će se obračun ličnog dohotka apelantu vršiti u USD i to u iznosu od 3,25 USD po satu na osnovu Sporazuma, s tim što je apelant zadržao pravo po osnovu radnog odnosa kod prvotuženog. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je zaključio da je apelant i protiv ovog rješenja imao pravo da uloži prigovor, što nesporno nije učinio. Dalje, iz Ugovora broj EK 048/97 od 4. juna 1997. godine zaključenog između prvotuženog kao izvođača radova i drugotuženog kao naručioca utvrđeno je da je predmet ovog ugovora angažovanje radnika KV elektromontera na energetskim industrijskim objektima u Ruskoj Federaciji. Članom 5. ugovora drugotuženi se obavezao da će obračun izvršenih radova vršiti na kraju svakog mjeseca, te da će na osnovu ovjerenih dnevnika ispostavljati mjesečnu situaciju, a da će od ovjerenih situacija odbiti sve troškove koji su nastali po ugovoru (isplate plaća radnicima, plaćanje troškova smještaja, ishrane, prijevoza i slično). Članom 8. ugovora drugotuženi se također obavezao isplatiti radnicima prvotuženog iznos od po 400 USD mjesečno za puni fond sati i to u dolarima ili rubljama po kursu banke. Iz dopisa drugotuženog broj 1644 od 15. septembra 2000. godine upućenog apelantu Osnovni sud je utvrdio koliko je prema evidenciji drugotuženog apelant radio u Rusiji, dok je iz teksta apelantovog dopisa upućenog drugotuženom od 10. februara 2000. godine utvrdio da je drugotuženi sve obaveze prema apelantu izmirio. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da je u predmetnoj parnici sporno da li su tuženi solidarno odgovorni, kao i visina postavljenog tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 17. ZRO-a kojom je definisano da direktor može radnika na osnovu sporazuma sa drugim preduzećem privremeno uputiti na rad u drugo preduzeće, i to najduže do šest mjeseci, a iz odluke i rješenja prvotuženog je utvrdio pod kojim uslovima je apelant upućen na rad u inostranstvo, pa je, ocjenjujući dokumentaciju prvotuženog, zaključio da su sve obaveze prema apelantu ispoštovane. Osim toga, shodno članu 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP), prvostepeni sud je ukazao na to da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, pa kako je apelant u prilog svojoj tvrdnji da mu nije isplaćena zarada u spornom periodu sudu dostavio dopis drugotuženog od 15. septembra 2000. godine u kojem je jasno navedeno šta je sve apelantu isplaćeno i u kojoj valuti, Osnovni sud je utvrdio da iz izvedenih dokaza ne stoji odgovornost drugotuženog da apelantu isplati utuženi iznos. Naime, apelant tokom trajanja postupka nije ponudio nikakav dokaz da je u ugovornom odnosu sa drugotuženim, a da dogovori i ugovori između prvotuženog i drugotuženog ne mogu obavezivati drugotuženog. Isto tako, ovaj sud je ukazao na činjenicu da kada se uporedi sadržaj apelantovog dopisa upućenog drugotuženom od 10. februara 2000. godine i tekst ugovora zaključen između prvotuženog i drugotuženog od 4. juna 1997. godine proizlazi da ni u kojem slučaju ne stoji obaveza drugotuženog prema apelantu, pa je stoga zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknuo drugotuženi. Prema tome, Osnovni sud je odlučio kao u izreci presude.

5. Okružni sud je Presudom broj Ž-348/05 od 17. aprila 2006. godine apelantovu žalbu u odnosu na drugotuženog odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj RS-272/01 u odnosu na ovog tuženog. Istom presudom, povodom apelantove žalbe, prvostepena presuda u odnosu na prvotuženog je ukinuta i tužba je odbačena u odnosu na ovog tuženog.

6. Okružni sud je na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku zaključio da apelantova žalba nije osnovana. Na temelju stanja spisa prvostepenog suda utvrđeno je da su prvotuženi i drugotuženi bili u poslovnom odnosu na osnovu ugovora o obavljanju poslova u Ruskoj Federaciji (prvotuženi je bio izvođač, a drugotuženi naručilac radova), i da je prvotuženi apelanta kao svog radnika uputio na privremeni rad kod drugotuženog, a što je vidljivo iz rješenja prvotuženog o privremenom ustupanju radnika od 8. augusta 1997. godine, u kojem je pobliže definisano da se apelant privremeno ustupa drugotuženom, koji će mu obezbijediti plaću, smještaj, ishranu, putne troškove i ostalo, te da se obračun ličnog dohotka vrši u USD i to u iznosu od 3,25 USD za sat rada. Ovo rješenje je doneseno na osnovu zaključenog ugovora između prvotuženog i drugotuženog od 4. juna 1997. godine kojim su regulisana prava i obaveze stranaka. Okružni sud je, imajući u vidu činjenicu da je apelant radnik prvotuženog, zaključio da je apelant zaštitu svojih prava iz radnog odnosa mogao tražiti u roku koji je predviđen ZRO. Dakle, u radnom sporu moraju biti ispunjene pretpostavke dopuštenosti i blagovremenosti tužbe koje se ocjenjuju u odnosu na vrijeme kada je povreda prava iz radnog odnosa učinjena, i kada je radnik saznao za tu povredu, dok na ispunjenje procesnih pretpostavki u radnom sporu sud pazi po službenoj dužnosti. Prema odredbi člana 55. stav 1. navedenog zakona, radnik ima pravo da se radi zaštite svojih prava obrati nadležnom organu, preduzeću, sindikatu, inspekciji rada i nadležnom sudu. Odredbom člana 56. stav 1. istog zakona predviđeno je da radnik koji nije zadovoljan rješenjem nadležnog organa u preduzeću može u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja da podnese prigovor drugostepenom organu preduzeća, dok je članom 57. stav 1. Zakona o radu regulisano da radnik ima pravo da podnese tužbu nadležnom sudu u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja drugostepenog organa, odnosno istekom roka za odlučivanje po prigovoru ako po prigovoru nije odlučeno, a stavom 2. istog člana da radnik koji se nije koristio pravom prigovora u preduzeću nema pravo na sudsku zaštitu. Na temelju navedenog, Okružni sud je utvrdio da je apelant tužbu u ovoj pravnoj stvari za potraživanja neisplaćene zarade nastale u periodu od augusta 1997. godine do aprila 1998. godine podnio nadležnom sudu 23. februara 2001. godine, a osim toga, kako to proizlazi iz spisa predmeta, apelant se nije obraćao prvotuženom prije podnošenja tužbe sa zahtjevom za ostvarivanje prava na zarađene a neisplaćene plaće. Dakle, apelant je imao saznanja da mu prvotuženi nije izmirio potraživanje plaće zarađene na radu u Rusiji u navedenom periodu, odnosno da je to saznanje imao najkasnije 10. februara 2000. godine kada je uputio pismo drugotuženom kojim je tražio podatke o ostvarenoj zaradi, na temelju čega je Okružni sud zaključio da je apelantova tužba u odnosu na prvotuženog nedopuštena, a u krajnjem slučaju i neblagovremena jer rokovi koji su propisani odredbom čl. 56-57. ZRO-a su prekluzivni, koji se ne mogu niti skraćivati niti produžavati, a podnošenje tužbe po proteku ovog zakonom propisanog roka za sobom povlači i gubitak prava na sudsku zaštitu. Okružni sud, isto tako, ukazao je na to da i ako bi se rok za podnošenje tužbe u ovom sporu u odnosu na prvotuženog ocijenio prema članu 105. stav 1. Zakona o radu («Službeni glasnik RS» br. od 38/00 do 66/03) i tada bi apelantova tužba bila ocijenjena kao neblagovremeno podnesena jer je morala biti podnesena u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu prava. Prema tome, Okružni sud smatra da prvostepeni sud nije mogao postupati povodom apelantove tužbe u odnosu na prvotuženog, već ju je bio dužan odbaciti kao nedopuštenu, a u krajnjoj liniji zbog neblagovremenosti podnošenja, te da je svojim nezakonitim postupanjem u odnosu na prvotuženog počinio povredu odredaba parničnog postupka iz člana 227. stav 1. tačka 2. ZPP. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je, primjenom navedene zakonske odredbe, kao drugostepeni sud prvostepenu presudu ukinuo i apelantovu tužbu odbacio u odnosu na prvotuženog. Okružni sud je također zaključio da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog jer iz dokaza koje je sam apelant priložio radi dokazivanja činjenica na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev, prvostepeni sud nije mogao uzeti za utvrđenim da je drugotuženi ostao u obavezi da isplati apelantu zaradu ostvarenu na radu u Rusiji. Naime, iz dopisa drugotuženog od 15. septembra 2000. godine, dostavljen na apelantov zahtjev, proizlazi da je drugotuženi isplatio apelantu za rad u Rusiji neto zarade i terenski dodatak od 7.736 USD, te na ime ostalih plaćanja (stanarine, prijevoza, ishrane i slično) 1.454 USD, odnosno ukupno 9.190 USD. Okružni sud je također ukazao na činjenicu da apelant u toku trajanja postupka nije dokazao zbog čega podnosi tužbu protiv drugotuženog kada je sam drugotuženi pismom obavijestio da ga ničim ne tereti i da je njihov odnos bio korektan, te kada drugotuženi odgovara apelantu na njegovo traženje dopisom od 15. septembra 2000. godine koliko je apelant prema evidenciji drugotuženog radio u Rusiji. Na osnovu navedenog, Okružni sud je, postupajući prema odredbi čl. 226. i 227. stav 1. tačka 2. ZPP, odlučio kao u izreci presude

7. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-000 790 od 12. novembra 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv Presude Okružnog suda broj Ž-348/05 odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud smatra pravilnim zaključak drugostepenog suda da apelant nema pravo na sudsku zaštitu u ovoj parnici u odnosu na prvotuženog jer se radi zaštite svojih prava na zaradu nije prethodno blagovremeno obratio prvotuženom kao svom poslodavcu. Vrhovni sud je također ocijenio pravilnim stav nižestepenih redovnih sudova da je apelant u spornom periodu bio radnik prvotuženog i da sa drugotuženim nije bio u ugovornom odnosu, iz čega proizlazi da je osnovan prigovor drugotuženog o nedostatku njegove pasivne legitimacije u ovom sporu, pa je zaključio da su neosnovani svi apelantovi revizioni prigovori kojima osporava pravilnost pobijane odluke u odnosu na drugotuženog. Primjenom člana 248. ZPP Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude.

8. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su sudovi u osporenim presudama proizvoljno primijenili odredbe ZRO-a, jer je, kako navodi, predmet njegovog tužbenog zahtjeva bio ispunjenje obaveze tuženih, a ne zaštita prava o kojima se govori u odredbama navedenog zakona i na kojim odredbama zakona sudovi temelje svoje presude. Ističe da je tužbom vrlo određeno naveo da traži ono što je zaradio u Rusiji a što nije primio od drugotuženog. Osim toga, apelant tvrdi da sud nije preduzeo niti jednu radnju kako bi mu omogućio da obezbijedi dokaze kojim bi potkrijepio svoj tužbeni zahtjev s obzirom na situaciju da se ti dokazi nalaze kod drugotuženog, pa smatra da su time prekršili odredbu člana 135. ZPP.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U vezi sa apelantovim navodima da su sudovi proizvoljno primijenili odredbe ZRO-a, s obzirom na to da je predmet njegovog tužbenog zahtjeva bio ispunjenje obaveze tuženih, a ne zaštita prava o kojima se govori u odredbama navedenog zakona, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u konkretnom slučaju jasno obrazložili da iz izvedenih dokaza proizlazi da su prvotuženi (kao izvođač radova) i drugotuženi (kao naručilac posla) 4. juna 1997. godine zaključili Ugovor o obavljanju poslova u Ruskoj Federaciji broj EK 048/97, kojim su uredili; međusobna prava i obaveze o angažovanju radnika prvotuženog, konkretno KV elektromontera radi obavljanja poslova na energetskim industrijskim objektima u Ruskoj Federaciji,obaveza drugotuženog da će na kraju svakog mjeseca vršiti obračun izvršenih radova i na osnovu ovjerenih dnevnika i prvotuženom ispostavljati mjesečnu situaciju, a da će radnicima prvotuženog isplaćivati mjesečno iznos od po 400 USD za puni fond sati, u dolarima ili rubljama po kursu banke. U kontekstu odredaba navedenog ugovora, Ustavni sud zapaža da je prvotuženi na temelju člana 17. ZRO-a donio Odluku broj 229/97 od 1. augusta 1997. godine o upućivanju apelanta na privremeni rad u Rusiju u periodu od 1. augusta 1997. godine do 1. aprila 1998. godine, a da je Rješenjem broj 261/97 od 8. augusta 1997. godine utvrdio da se apelant privremeno ustupa drugotuženom radi izvođenja radova u Rusiji u trajanju od jedne godine, i da je drugotuženi dužan apelantu obezbijediti plaću, smještaj, ishranu, putne troškove i ostalo predviđeno Opštim kolektivnim ugovorom i ugovorom zaključenim između tuženih, a da će se obračun ličnog dohotka apelantu vršiti u USD i to u iznosu od 3,25 USD po satu, a da apelant zadržava pravo po osnovu radnog odnosa kod prvotuženog nakon isteka privremenog rada. Imajući u vidu činjenično stanje utvrđeno tokom trajanja postupka pred redovnim sudovima, Ustavni sud uočava da apelant odluku i rješenje prvotuženog nije osporavao, te je po tom osnovu proveo na privremenom radu u Ruskoj Federaciji od augusta 1997. godine do aprila 1998. godine.

13. U kontekstu navedenog a imajući u vidu apelantove navode, Ustavni sud nalazi da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio odredbe ZPP kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog kao neosnovan, o čemu je po ocjeni Ustavnog suda drugostepeni sud zauzeo pravilan stav, ocijenivši da prvostepeni sud nije mogao postupati povodom apelantove tužbe u odnosu na prvotuženog, već da je bio dužan tužbu u odnosu na njega odbaciti kao neblagovremenu, pa je, odlučujući o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostepene odluke, prvostepenu presudu u odnosu na prvotuženog ukinuo i tužbu odbacio kao neblagovremenu, a u odnosu na drugotuženog tužbu odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. Ustavni sud smatra da je Okružni sud svoj stav jasno i argumentovano obrazložio primjenom relevantnih odredbi ZRO-a, koji stav je potvrdio Vrhovni sud, na način što je odbio kao neosnovanu apelantovu reviziju, ističući da apelant zaštitu svojih prava iz osnova radnog odnosa nije prethodno blagovremeno zatražio od prvotuženog kao svog poslodavca, jer u radnom sporu moraju biti ispunjene pretpostavke dopuštenosti i blagovremenosti tužbe, a koje se ocjenjuju u odnosu kada je radnik saznao za povredu svojih prava. Ustavni sud podsjeća da je na ispunjenje ovih procesnih pretpostavki u radnom sporu sud dužan da pazi po službenoj dužnosti, jer rokovi propisani odredbama navedenog zakona su prekluzivni, dakle, ne mogu se skraćivati niti produžavati, pa nepostupanje u skladu sa ovim odredbama zakona i podnošenje tužbe po proteku propisanih rokova povlači za sobom gubitak prava na sudsku zaštitu, a u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant tužbu sudu podnio 27. februara 2001. godine za isplatu duga na ime neisplaćenih zarada, u periodu od augusta 1997. godine do aprila 1998. godine. Što se tiče postupanja sudova na sve tri instance u odnosu na drugotuženog, Ustavni sud smatra da su sudovi pravilno i argumentovano obrazložili da apelant nije bio u ugovornom odnosu sa drugotuženim i s obzirom na to da je ovaj tuženi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, njegov tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. U kontekstu navedenog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3839/08 (S. B.) | Sudska praksa | Aktio