Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/10 (Tuzlanski kanton)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pasivna legitimacija
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-417/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 417/10, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001499 od 21. januara 2010. godine; broj 003-0-Gž-08-000543 od 28. novembra 2008. godine; broj 29 0 P 000967 08 Gž od 19. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001152 od 18. februara 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001886 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-

Gž-08-001888 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-

001905 od 23. januara 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001936 od 26. decembra 2008. godine i rješenja broj 003-0-Gž-08-001936 od 16. marta 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001884 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-001903 od 18. decembra 2008. godine; broj 003-

0-Gž-09-000591 od 21. maja 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001892 od 18. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001902 od 18. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001885 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001933 od 21. januara 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001882 od 18. decembra 2008. godine; broj 03 0 P 002754 09 Gz od 19. maja 2010. godine; broj 29 0 P 001869 09 Gž od 29. decembra 2009. godine; broj 29 0 P 002343 09 Gž od 29. decembra 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-002046 od 18. novembra 2009. godine; broj 29 0 P 000976 08 Gz od 18. januara 2010. godine; broj 003-0-Gž-08-001883 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-

001030 od 27. novembra 2009. godine; broj 27 0 P 002247 09 Gž od 26. novembra 2009. godine; broj 003-0-Gž-09-000931 od 24. februara 2010. godine; broj 003-0-Gž-09-000483 od 15. februara 2010. godine, u odnosu na član II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i član II/4 u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Tuzlanskog kantona podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001499 od 21. januara 2010. godine; broj 003-0-Gž-08-000543 od 28. novembra 2008. godine; broj 29 0 P 000967 08 Gž od 19. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001152 od 18. februara 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001886 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-

Gž-08-001888 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-

001905 od 23. januara 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001936 od 26. decembra 2008. godine i rješenja broj 003-0-Gž-08-001936 od 16. marta 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001884 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-001903 od 18. decembra 2008. godine; broj 003-

0-Gž-09-000591 od 21. maja 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001892 od 18. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001902 od 18. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001885 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-001933 od 21. januara 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-001882 od 18. decembra 2008. godine; broj 03 0 P 002754 09 Gz od 19. maja 2010. godine; broj 29 0 P 001869 09 Gž od 29. decembra 2009. godine; broj 29 0 P 002343 09 Gž od 29. decembra 2009. godine; broj 003-0-Gž-08-002046 od 18. novembra 2009. godine; broj 29 0 P 000976 08 Gz od 18. januara 2010. godine; broj 003-0-Gž-08-001883 od 23. decembra 2008. godine; broj 003-0-Gž-08-

001030 od 27. novembra 2009. godine; broj 27 0 P 002247 09 Gž od 26. novembra 2009. godine; broj 003-0-Gž-09-000931 od 24. februara 2010. godine; broj 003-0-Gž-09-000483 od 15. februara 2010. godine u odnosu na čl. 13. i 17. Evropske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilne sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je u periodu od 29. januara 2010. godine do 17. februara 2011. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), navedenih u izreci ove odluke.

2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 417/10, AP 1272/10, AP 1276/10, AP 1561/10, AP 1768/10, AP 1834/10, AP 1837/10, AP 1867/10, AP 1885/10, AP 1886/10, AP 2120/10, AP 2314/10, AP 2734/10, AP 2735/10, AP 2736/10, AP 2737/10, AP 2959/10, AP 4715/10, AP 4737/10, AP 5179/10, AP 5364/10, AP 5394/10, AP 5940/10, AP 6044/10, AP 486/11 i 739/11. Dakle, ukupno je podneseno 26 apelacija, ali, s obzirom da se apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 417/10.

3. Ustavni sud je, odlukama br. AP 378/09 od 11. novembra 2009. godine, AP 694/09 od 15. aprila 2009. godine, AP 1310/09 od 12. januara 2010. godine, AP 761/09 od 16. jula 2009. godine, AP 696/09 od 15. aprila 2009. godine, AP 830/09 od 16. jula 2009. godine, AP 760/09 od 16. jula 2009. godine, AP 724/09 od 15. aprila 2009. godine, AP 1839/09 od 11. februara 2010. godine, AP 620/09 od 24. juna 2009. godine, AP 617/09 od 10. juna 2009. godine, AP 3988/09 od 13. maja 2010. godine, AP 64/10 od 15. juna 2010. godine, AP 1059/10 od 28. aprila 2010. godine, AP 569/10 od 11. marta 2010. godine i AP 1520/10 od 29. juna 2010. godine, donesenim povodom apelacija istog apelanta protiv presuda Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-08-000543 od 28. novembra 2008. godine, broj 29 0 P 000967 08 Gž od 19. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001152 od 18. februara 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001886 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001888 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001905 od 23. januara 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-

001936 od 26. decembra 2008. godine i rješenja broj 003-0-Gž-08-001936 od 16. marta 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001884 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001903 od 18. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-09-000591 od 21. maja 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001892 od 18. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001902 od 18. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-

001885 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001933 od 21. januara 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001882 od 18. decembra 2008. godine, broj 29 0 P 001869 09 Gž od 29. decembra 2009. godine, broj 29 0 P 002343 09 Gž od 29. decembra 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-002046 od 18. novembra 2009. godine, broj 29 0 P 000976 08 Gz od 18. januara 2010. godine, broj 003-0-Gž-08-

001883 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001030 od 27. novembra 2009. godine, broj 27 0 P 002247 09 Gž od 26. novembra 2009. godine, broj 003-0-Gž-09-000931 od 24. februara 2010. godine i broj 003-0-Gž-09-000483 od 15. februara 2010. godine, odbacio apelacije kao preuranjene s obzirom da su bili u toku postupci o apelantovim revizijama protiv navedenih presuda pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u navedenim odlukama apelanta uputio da nakon donošenja odluka o revizijama, bez obzira na vrstu i razloge tih odluka, ima mogućnost da ponovo podnese apelacije u kojima je, u smislu člana 19. stav 3. Pravila Ustavnog suda, dužan na propisanom obrascu apelacije navesti i odluke Ustavnog suda kojima su njegove apelacije odbačene kao preuranjene, što je apelant i učinio te je podnio apelacije br. AP 1272/10, AP 1276/10, AP 1561/10, AP 1768/10, AP 1834/10, AP 1837/10, AP 1867/10, AP 1885/10, AP 1886/10, AP 2120/10, AP 2314/10, A 2734/10, AP 2735/10, AP 2736/10, AP 2737/10, AP 4715/10, AP 4737/10, AP 5179/10, AP 5364/10, AP 5394/10, AP 5940/10, AP 6044/10, AP 486/11 i AP 739/11 protiv rješenja Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000260 od 2. marta 2010. godine, broj 29 0 P 000967 09 Rev od 25. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001104 od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000855 od 15. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000637 od 20. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000565 od 8. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001118 od 6. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000639 od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-

001815 od 6. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001369 od 27. aprila 2010. godine, broj 070-0-

Rev-09-000635 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001816 od 10. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000638 od 3. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000634 od 18. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000636 od 25. maja 2010. godine, broj 29 0 P 001869 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, broj 29 0 P 002343 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000245 od 28. septembra 2010. godine, broj 29 0 P 000976 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-

001198 od 2. novembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000097 od 30. novembra 2010. godine, broj 27 0 P 002247 10 Rev od 14. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001895 od 7. decembra 2010. godine i broj 70 0 P 000073 10 Rev od 27. decembra 2010. godine.

4. Službenici i namještenici organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu, kao tužitelji, pokrenuli su radne sporove protiv apelanta kao tuženog, koji su okončani pravosnažnim i izvršnim presudama koje su navedene u izreci ove odluke. Tim presudama je apelant obavezan da tužiteljima isplati iznose naknada na ime njihovih stečenih prava iz radnog odnosa.

5. U pogledu prigovora o nedostatku pasivne legitimacije, Kantonalni sud je u obrazloženjima osporenih presuda naveo da je apelant pasivno legitimisana strana u predmetnim pravnim stvarima s obzirom na to da se radi o zaposlenicima upravnih organa koji se finansiraju iz apelantovog budžeta, odnosno o zaposlenicima sudova. Pri tome je istaknuto da su sudovi, kantonalni i općinski, organi sudske vlasti u Kantonu, dakle, tijela Kantona kao pravne osobe (član 1. Zakona o sudovima, «Službene novine Tuzlanskog kantona» br. 3/96 do 15/02), koji ih osniva i ukida svojim zakonom (član 2) i za njihov rad osigurava sredstva u svom budžetu (član 106). Stoga je, po mišljenju Kantonalnog suda, neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije u predmetnim sporovima zato što nije poslodavac tužiteljima i da zbog toga nije mogao imati status tuženog. Također, Kantonalni sud je naveo da su neosnovani prigovori neblagovremenosti tužbi u smislu da je protekao rok od godinu dana za podnošenje tužbe nadležnom sudu. Naime, po zaključku suda novelirani član 45. Zakona o radu («Službene novine FBiH» broj 32/00; u daljnjem tekstu: ZOR) ne može se primijeniti na konkretne situacije budući da se taj član odnosi na povrede prava radnika o kojim se odlučuje pojedinačnim aktima poslodavca, a ne i na ostvarivanje dospjelih a neisplaćenih novčanih potraživanja zaposlenika na koja se primjenjuje zastarni rok od tri godine iz člana 106. ZOR-a i člana 372. Zakona o obligacionim odnosima.

6. Dalje, sud je naveo da prema članu 45. stav 1. tačka 6. Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH («Službene novine FBiH» broj 49/05; u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima) koji se prema članu 73. tog Zakona primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, namještenik ima pravo na naknadu za jubilarnu nagradu. Prema stavu 2. ovog člana propisano je da uvjete za ostvarivanje naknade iz stava 1. ovog člana utvrđuje propisom Vlada Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada FBiH), koji se donosi na osnovu Zakona o državnoj službi. U vezi s tim, sud je utvrdio da je Vlada FBiH članom 11. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04, 68/05, 33/06 i 75/07) propisala da državni službenik i namještenik imaju pravo na jubilarnu nagradu koja se isplaćuje u skladu sa članom 28. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 23/00 i 50/00; u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor). Također, sud je istakao da je odredbom člana 45. stav 1. tačka 2. Zakona o namještenicima propisano da namješteniku, kojem prestaje radni odnos zbog prekobrojnosti, pripada pravo na otpremninu, za staž duži od šest godina u visini 12 njegovih plata koje je ostvario u organu državne službe u kojem se nalazi na radu.

7. U obrazloženjima presuda sud navodi da nije sporno da je apelant donio odluku kojom je dao saglasnost za pristupanje Kolektivnom ugovoru. Naime, Vlada Tuzlanskog kantona je 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika tijela uprave i sudske vlasti u FBiH zaključila Sporazum o uređenju odnosa o primjeni Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum), kojim su se strane potpisnice saglasile da se primjena odredaba čl. 24, 31. i 32. Kolektivnog ugovora, koje se odnose na plaće i naknade po osnovu rada, odgodi dok se ne osiguraju potrebna finansijska sredstva i steknu uvjeti u proračunu Kantona. Prema mišljenju suda, Kolektivni ugovor se donosi na nivou Federacije, a u ime Vlade FBiH, kao jedne ugovorne strane, potpisuje ga federalni ministar pravde i on se primjenjuje na sve službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH. Prema tome, Vlada Kantona, dajući saglasnost na navedeni ugovor, njegovim potpisivanjem 2. aprila 2002. godine nije mogla istovremeno mijenjati ili prolongirati djelimičnu primjenu tog ugovora, i to upravo u dijelu koji se odnosi na plaće i naknade po osnovu rada, i time službenike organa uprave i sudske vlasti u Tuzlanskom kantonu stavljati u neravnopravan i nepovoljan položaj u odnosu na službenike u drugim kantonima na nivou Federacije u vezi s primjenom granskog kolektivnog ugovora. Utvrđeno je da je navedeno protivno kako ZOR-u i odredbama Općeg kolektivnog ugovora, čiju primjenu i prije donošenja i potpisivanja granskog ugovora, suprotno prigovoru iznesenom u žalbi, potvrđuje i sâm član 4. tog sporazuma, tako i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

8. Stav Kantonalnog suda je da su neosnovani apelantovi navodi da je u konkretnim slučajevima trebalo primijeniti Uredbu Vlade Tuzlanskog kantona o načinu i postupku utvrđivanja plaća, naknada i drugih materijalnih primanja službenika i namještenika u kantonalnim organima («Službene novine TK» broj 6/02; u daljnjem tekstu: Uredba Vlade TK), koja je saglasna s navedenim Sporazumom. Naime, zaključak suda je da se pravni osnov potraživanja tužitelja nalazi u odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98) i Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika tijela uprave TK («Službene novine TK» broj 14/01; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima i plaćama). Naime, tim odredbama je propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti iz radnog odnosa koji nisu uređeni ovim zakonima primjenjuje ZOR, kao opći propis, i Kolektivni ugovor, kao podzakonski akt, što su u svojim nalazima pravilno primijenili i vještaci finansijske struke o čemu su u obrazloženjima presuda dati odgovarajući razlozi.

9. Rješenjima Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000260 od 2. marta 2010. godine, broj 29 0 P 000967 09 Rev od 25. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001104 od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000855 od 15. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000637 od 20. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000565 od 8. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001118 od 6. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000639 od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001815 od 6. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001369 od 27. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-

000635 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001816 od 10. juna 2010. godine, broj 070-0-

Rev-09-000638 od 3. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000634 od 18. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000636 od 25. maja 2010. godine, broj 29 0 P 001869 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, broj 29 0 P 002343 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000245 od 28. septembra 2010. godine, broj 29 0 P 000976 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-

001198 od 2. novembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000097 od 30. novembra 2010. godine, broj 27 0 P 002247 10 Rev od 14. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001895 od 7. decembra 2010. godine i broj 70 0 P 000073 10 Rev od 27. decembra 2010. godine, odbačene su kao nedopuštene revizije apelanta izjavljene protiv navedenih presuda. U obrazloženjima rješenja, Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) prema kojoj revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela osporene presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM, odnosno Vrhovni sud je naveo da se u pojedinim sporovima tužitelji javljaju kao formalni suparničari iz člana 362. stav 1. tačka 2. ZPP-a, čiji je procesni položaj, svakog od njih, samostalan, pa se pravo na izjavljivanje revizije cijeni za svakog odvojeno. Budući da je u konkretnim predmetima vrijednost pobijanog dijela osporenih presuda ispod propisanog cenzusa, te da odlučivanje o reviziji u konkretnim predmetima nije od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima u smislu stava 3. člana 237. ZPP, Vrhovni sud je odlučio kao u dispozitivu rješenja.

10. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u vezi sa pravom na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. Dalje, apelant navodi povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije i povredu prava iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navodi da tužitelji nisu imali pravo na naknade po osnovu rada, jer je na sporne odnose sud pogrešno primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama, kao i odredbe Kolektivnog ugovora. Apelant smatra da je trebalo primijeniti Uredbu Vlade TK koja je saglasna s navedenim Sporazumom. Također, apelant ističe da su sudovi u njegovom slučaju pogrešno protumačili, pa samim tim i primijenili materijalne odredbe koje se tiču utvrđivanja pasivne legitimacije. Apelant smatra da nije obveznik materijalnopravnog odnosa na kojem bi se zasnivala prava i zahtjevi tužitelja. Zatim, ističe i da je pogrešno utvrđen rok zastare koji je, prema apelantovom mišljenju, trebao biti utvrđen na rok od jedne godine, a ne na tri godine kako je odlučeno u osporenim presudama. Apelant, konačno, predlaže da se apelacija usvoji, ukinu osporene sudske odluke i predmeti vrate na ponovni postupak i odlučivanje, odnosno da Ustavni sud odluči o meritumu ovih predmeta.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda glase: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. (2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

12. Ustavni sud zapaža da je u predmetima br. AP 1272/10, AP 1276/10, AP 1561/10, AP 1768/10, AP 1834/10, AP 1837/10, AP 1867/10, AP 1885/10, AP 1886/10, AP 2120/10, AP 2314/10, AP 2734/10, AP 2735/10, AP 2736/10, AP 2737/10, AP 4715/10, AP 4737/10, AP 5179/10, AP 5364/10, AP 5394/10, AP 5940/10, AP 6044/10, AP 486/11 i AP 739/11, revizija bila neefektivan pravni lijek, u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je odbačena kao nedopuštena rješenjima Vrhovnog suda broj broj 070-0-Rev-09-000260 od 2. marta 2010. godine, broj 29 0 P 000967 09 Rev od 25. februara 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001104 od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000855 od 15. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000637 od 20. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000565 od 8. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-

001118 od 6. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000639 od 13. aprila 2010. godine, broj 070-0-

Rev-09-001815 od 6. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001369 od 27. aprila 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000635 od 13. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-001816 od 10. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000638 od 3. juna 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000634 od 18. maja 2010. godine, broj 070-0-Rev-09-000636 od 25. maja 2010. godine, broj 29 0 P 001869 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, broj 29 0 P 002343 10 Rev od 7. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-

000245 od 28. septembra 2010. godine, broj 29 0 P 000976 10 Rev od 26. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001198 od 2. novembra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-000097 od 30. novembra 2010. godine, broj 27 0 P 002247 10 Rev od 14. oktobra 2010. godine, broj 070-0-Rev-10-001895 od 7. decembra 2010. godine i broj 70 0 P 000073 10 Rev od 27. decembra 2010. godine, pa su konačne odluke u ovom predmetu, u smislu ranije iznesenog stava, presude Kantonalnog suda broj 003-0-GŽ-

08-000543 od 28. novembra 2008. godine, broj 29 0 P 000967 08 Gž od 19. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001152 od 18. februara 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001886 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001888 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001905 od 23. januara 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001936 od 26. decembra 2008. godine i rješenje broj 003-

0-Gž-08-001936 od 16. marta 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001884 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001903 od 18. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-09-000591 od 21. maja 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001892 od 18. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001902 od 18. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-08-001885 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-

08-001933 od 21. januara 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-001882 od 18. decembra 2008. godine, broj 29 0 P 001869 09 Gž od 29. decembra 2009. godine, broj 29 0 P 002343 09 Gž od 29. decembra 2009. godine, broj 003-0-Gž-08-002046 od 18. novembra 2009. godine, broj 29 0 P 000976 08 Gz od 18. januara 2010. godine, broj 003-0-Gž-08-001883 od 23. decembra 2008. godine, broj 003-0-Gž-

08-001030 od 27. novembra 2009. godine, broj 27 0 P 002247 09 Gž od 26. novembra 2009. godine, broj 003-0-Gž-09-000931 od 24. februara 2010. godine i broj 003-0-Gž-09-000483 od 15. februara 2010. godine.

13. S obzirom da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi Ustavni sud, Odluku AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ccbh.ba).

Dopustivost prima facie

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

15. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenim zahtjevima tužitelja usmjerenim na isplatu naknada proisteklih iz radnog odnosa (topli obrok, regres, jubilarna nagrada, otpremnina), Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

16. U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća da je isto pravno pitanje već razmatrao u odlukama br. AP 3209/07 od 11. marta 2010. godine, AP 3024/07 od 11. februara 2010. godine i AP 3016/07 od 12. januara 2010. godine (dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, Ustavni sud je u navedenim odlukama zaključio da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnih propisa. Navedena obrazloženja Ustavni sud nije smatrao proizvoljnim, niti je u konkretnim slučajevima Ustavni sud pronašao elemente koji bi ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Ustavni sud je naročito istakao da su sudovi primijenili relevantne materijalnopravne propise iz kojih nesporno proizlazi da je apelant pasivno legitimiran u predmetnim postupcima, te da nije pronašao elemente koji bi u konkretnim slučajevima ukazali da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu. Zbog toga su u citiranim odlukama u odnosu na navodnu povredu apelantovog prava na pravično suđenje i imovinu apelacije odbačene kao očigledno (prima facie) neosnovane.

17. U odnosu na povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud zapaža da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivnog ili razumnog opravdanja. Međutim u konkretnim slučajevima apelant osim pozivanja na povredu ovog prava nije dostavio dokaze i iznio bilo kakve činjenice koje bi ukazivale da je u identičnoj situaciji drugačije tretiran u odnosu na druga lica. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su i ovi navodi apelanta također očigledno (prima facie) neosnovani.

18. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelacioni navodi vezani za kršenje ustavnih prava iz čl. II/3. e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine ne sadrže elemente koji bi ukazivali da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

Dopustivost ratione materiae

19. U vezi s dijelom apelacije u kojem apelant navodi povredu prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant nositelj javne vlasti, te da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Činjenica je da je Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. god zaključio da Ustav i Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu te je zaključio da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, a koje navode je Ustavni sud već ispitao u prethodnim tačkama ove odluke. Budući da iz navedenog proizlazi da organi javne vlasti ne uživaju zaštitu prava po Evropskoj konvenciji, a koji stav je Ustavni sud zauzeo u više svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 3044/07 od 16. jula 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba) to se navodi apelanta o povredi prava iz čl. 13. i 17. Evropske konvencije moraju odbaciti kao ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno kad je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

21. U skladu s članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-417/10 (Tuzlanski kanton) | Sudska praksa | Aktio