Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/11 (S. S.)

Odluka donesena 20. 04. 2011.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Habeas corpus – postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-46/11

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 04. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 20. aprila 2011. godine, u predmetu broj AP 46/11, rješavajući apelaciju Saše Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Saše Stjepanovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 002720 10 Kv (X-KRN-10/1070) od 18. novembra 2010. godine i S1 2K 002720 10 Krn (X-KRN-10/1070) od 2. novembra 2010. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Saša Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Aldin Lejlić, podnio je 4. januara 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 002720 10 Kv (X-KRN-10/1070) od 18. novembra 2010. godine i S1 2K 002720 10 Krn (X-KRN-10/1070) od 2. novembra 2010. godine. Apelant je podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere da se: «u odnosu na njega donese privremena mjera puštanja na slobodu do donošenja odluke po apelaciji».

2. Sud BiH je 2. novembra 2010. godine donio rješenje broj S1 2K 002720 10 Krn (X-KRN- 10/1070) kojim su izmijenjena rješenja ovog suda broj S1 2K 002720 10 Krn (X-KRN-10/1070) od 28. septembra 2010. godine, 1. oktobra 2010. godine i 13. oktobra 2010. godine tako da se apelantu i ostalim osumnjičenim Z.T, M.L, S.A, N.Z i M.Z. dozvoljavaju posjete kao i telefonski kontakti sa roditeljima, suprugama i djecom. Navedenim rješenjem odbijeni su kao neosnovani zahtjevi odbrane za dostavljanjem dokaza koje je tužilac podnio sudu. Također, navedenim rješenjem odbijen je kao neosnovan zahtjev Tužilaštva BiH za premještaj osumnjičenog Z.T. iz KPZ Zenica u KPZ Banjaluka, kao i zahtjevi odbrane osumnjičenih M.L, N.Z, M.Z. i S.A. za premještaj u druge KP ustanove.

3. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je odbio kao neosnovan zahtjev apelantovog advokata, kao i advokata ostalih osumnjičenih, za dostavljanje dokaza koje je tužilac podnio sudu jer apelant i ostali osumnjičeni pogrešno zaključuju da im je uskraćeno pravo na odbranu time što im nisu dostavljeni dokazi na kojima je tužilac zasnovao osnovanu sumnju i razloge za pritvor i produženje pritvora. Sud BiH se u obrazloženju rješenja pozvao na situacije koje ima u vidu odredba člana 47. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09 i 93/09; u daljnjem tekstu: ZKP) kojom je regulisano pravo odbrane da pregleda spise i dokumentaciju, odnosno stavom 1. je uspostavljeno osnovno pravilo da branilac ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenom. Iz ovog pravila, kako je dalje nastavio Sud BiH, izvodi se pravo odbrane da na osnovu dokaza koji idu u prilog osumnjičenom ima mogućnost postavljanje efikasne odbrane. Sud BiH je naglasio da prema istoj odredbi, ovo pravo se može braniocu uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage a odluku o uskraćivanju donosi tužilac koji u ime države sprovodi istragu.

4. Sud BiH je dalje istakao da drugu situaciju (stav 2 člana 47. ZKP) zakonodavac tretira kao izuzetak a odnosi se na prijedlog za određivanje pritvora, u kojem slučaju je tužilac dužan sudiji za prethodni postupak dostaviti „dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora“ i „radi obavještavanja branioca“. Sud BiH je naglasio da je u konkretnom slučaju, tužilac uz prijedlog za određivanje pritvora sudu dostavio dokaze i u pogledu osnovane sumnje i u pogledu posebnih pritvorskih razloga, o čemu su osumnjičeni i njihovi branioci bili upoznati na ročištu koje je sud održao povodom prijedloga. Sud BiH je istakao da „dilemu izaziva dio odredbe stava 2. koji dostavljene dokaze povezuje sa «obavještavanjem branilaca«. Sud BiH se u razrješavanju ove dileme osvrnuo na odredbu člana 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljem tekstu: Evropska konvencija). „Iz uporedne analize ovih standarda zaključio je da su obaveze prema osumnjičenom iz člana 5. Evropske konvencije višeg stepena ograničenja nego dužnosti propisane članom 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, prema kojem osumnjičeni mora biti obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega. Ovo je važno zbog toga što će više detalja osumnjičenom biti neophodno za pripremu odbrane tokom suđenja.

5. U obrazloženju je dalje naglašeno, ukoliko se u navedenom kontekstu analiziraju odredbe člana 47. ZKP može se zaključiti da su one usuglašene sa Evropskom konvencijom i da se u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani nego jedino i isključivo obavještavanje o optužbi, što je u konkretnom slučaju učinjeno na ročištima povodom prijedloga za određivanje pritvora održanim 23. septembra, 24. septembra, 29. septembra i 1. oktobra 2010. godine i ročištima povodom prijedloga za produženje pritvora (15. oktobra i 26.oktobra 2010. godine). Sud BiH je naveo da je tumačenjem odredbi člana 47. ZKP zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, odnosno „da je dostavljanje dokaza sudu osiguralo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a upoznavanje osumnjičenih i odbrane sa optužbama protiv njih je standard „obavještavanja o tužbi“. Sud BiH se na kraju osvrnuo i na stav 4 člana 47. ZKP koji „obavezuju sudiju za prethodno saslušanje, sudiju, vijeće, kao i tužitelja, da informacije i činjenice koje mogu poslužiti kao dokaz u suđenju, a u čiji posjed dođu, stave na uvid braniocu odnosno optuženom“ se ne odnosi na sudiju za prethodni postupak, nego na fazu optuženja. Također iz stava 3. člana 47 ZKP kako je naveo Sud BiH, se jasno vidi da optuženi i branilac imaju pravo uvida u sve spise i dokaze tek nakon podizanja optužnice.

6. Krivično vijeće Suda BiH je rješenjem broj S1 2 K 002720 10 Kv (X-KRN-10/1070) od 18. novembra 2010. godine odbilo kao neosnovane žalbe branilaca apelanta i ostalih osumnjičenih Z.T, M.Z. i S.A, advokata Senada Krehe, Aldina Lejlića i Midhata Skenderovića, izjavljene na rješenje Suda BiH broj S1 2K 002720 10 Krn od 2. novembra 2010. godine.

7. U obrazloženju rješenja je navedeno da je odredba člana 47. stav 1. ZKP „definisana kao opšte pravilo, da branilac osumnjičenog u toku istrage ima pravo pristupa samo onim spisima i dokazima koji idu u korist osumnjičenog, ali mu se to pravo može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage. Izuzetak je predviđen odredbom člana 47. stav 2. ZKP koja odredba reguliše pitanje dokaza bitnih za procjenu zakonitosti pritvora, a radi obavještavanja branioca u tom pravcu“. Krivično vijeće Suda BiH je istaklo da se u konkretnom slučaju, radi o obavještavanju branioca o optužbi, što je sud ispoštovao i učinio na svim prethodno održanim ročištima, pa su neosnovani navodi branioca apelanta da se u konkretnom slučaju radi o proizvoljnoj analizi člana 5. i 6. Evropske konvencije i odredbi ZKP. Krivično vijeće Suda BiH je zaključilo da je Sud BiH prvostepenim rješenjem na jasan i argumentovan način obrazložio svoju odluku kojom nije povrijeđeno pravo apelanta i ostalih osumnjičenih na odbranu.

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama Suda BiH, povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Apelant je istakao da je osnovni cilj stava 4. člana 5. Evropske konvencije, pravo osumnjičenog da ospori zakonitost pritvora a to će se najbolje osporiti na način kada mu se omogući uvid u dokumente i dokaze kojima tužitelj raspolaže. Ovaj uvid podrazumijeva situaciju prije ročišta za određivanje pritvora i neće biti ispoštovana ukoliko se uvid omogući nakon ročišta, a naročito ako se uvid u dokumentaciju i dokaze ne omogući nikako tokom istrage. Apelant je dalje istakao da prije ročišta za određivanje pritvora nije imao uvid niti u jedan dokument niti u jedan dokaz. Apelant je istakao da je Evropski sud više puta raspravljao o pravima vezanim za stav 4 člana 5 Evropske konvencije ali je jedan od najvažnijih predmeta povodom ovog pitanja Lamy protiv Belgije u kojem je utvrđena povreda člana 5. stav 4 Evropske konvencije kada osumnjičeni i njegov branilac nemaju mogućnosti da se upoznaju sa spisom predmeta na odgovarajući način i to prije ročišta za određivanje pritvora. Apelant je naveo da je u toku postupka dva puta podnio zahtjev za uvid u spis, međutim sud je jednostavno ignorisao zahtjeve odbrane i tek nakon trećeg zahtjeva 2. novembra 2010. godine donio osporeno rješenje kojim odbija zahtjev odbrane za uvid u spis u skladu sa članom 47 ZKP. Apelant smatra da je uporedna analiza čl. 6. i 5. Evropske konvencije koju je dao sud i koju je citirao u apelaciji «nevjerovatna i apsurdna jer sud nema taj mandat niti ovlaštenje» te se pozvao na predmete Evropskog suda Reinprecht protiv Austrije koji daje vrlo dobar rezime principa koje sud primjenjuje po članu 5. stav 4. u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije i predmet Garcia Alva protiv Njemačke u kojem je navedeno da «bi podatci koji su bitni za procjenu zakonitosti pritvora trebali biti na odgovarajući način dostupni braniocu osumnjičenog». Obrazloženje odluke o žalbi Krivičnog vijeća Suda BiH apelant smatra paušalnom i šturim u odnosu na navode žalbe te odluke smatra nezakonite i neustavne. Apelant je predložio da Ustavni sud usvoji apelaciju i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Član 5. stav 4. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu glasi:. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.[...]

12. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, član 5. stav 4. Evropske konvencije ne garantira pravo na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode, ali da pruža osnovne garancije protiv proizvoljnosti u odlučivanju o «lišavanju slobode». Obaveza iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije primjenjuje se neovisno o tome po kojem je osnovu osoba lišena slobode i garantira osobi lišenoj slobode da mora imati «pristup sudu» kako bi se ispitala zakonitost inicijalnog lišenja slobode i produženja trajanja te mjere. Dalje proizlazi da sudovi koji ispituju zakonitost određivanja pritvora moraju odlučiti «hitno» ili «bez odlaganja» i moraju narediti puštanje osobe iz pritvora ako njezino pritvaranje nije u skladu sa zakonom. Zahtjev da takva odluka mora biti donesena po hitnom postupku odnosi se na odluku u prvoj instanci koja se izjašnjava o tome je li hapšenje zakonito, kao i na svaku žalbu na tu odluku predviđenu domaćim pravom i postupkom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Navara protiv Francuske, presuda od 23. novembra 1993. godine).

13. U konkretnom slučaju apelant se žali na rješenja Suda BiH kojim je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za dostavljanje dokaza koje je tužilac podnio sudu, smatrajući da je na taj način došlo do povrede člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer će «zakonitost pritvora najbolje osporiti na način kada mu se omogući uvid u dokumente i dokaze kojima tužitelj raspolaže». U vezi sa navedenim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao na to da i kada je pri određivanju pritvora apelantu uskraćena mogućnost uvida u pojedine dokaze zbog opasnosti da bi istraga mogla biti ugrožena, time se neće prekršiti pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 40/09 od 26. februara 2009. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud ukazuje na to da je u konkretnom slučaju takvo postupanje suda bilo zasnovano na relevantnim odredbama ZKP. Naime, odredba člana 47. stav 1. ZKP propisuje da «u toku istrage, branitelj ima pravo da razmatra spise i razgleda pribavljene predmete koji idu u korist osumnjičenog. Ovo pravo se branitelju može uskratiti ako je riječ o spisima i predmetima čije bi otkrivanje moglo dovesti u opasnost cilj istrage», a stav 2 istog člana da «izuzetno od stava 1. ovog člana, tužilac će istovremeno sa prijedlogom za određivanje pritvora sudiji za prethodni postupak, odnosno sudiji za prethodno saslušanje dostaviti i dokaze bitne za procjenu zakonitosti pritvora radi obavještavanja branioca».

14. Sud BiH je obrazložio da se u konkretnom slučaju u smislu člana 47. ZKP u fazi istrage i pritvaranja ne zahtijeva dostavljanje dokaza odbrani nego jedino i isključivo obavještavanje o optužbi, što je u konkretnom slučaju učinjeno na ročištima povodom prijedloga za određivanje pritvora održanim 23. septembra, 24. septembra, 29. septembra i 1. oktobra 2010. godine i ročištima povodom prijedloga za produženje pritvora (15. oktobra i 26.oktobra 2010. godine). Sud BiH je također obrazložio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanta, odnosno „da je dostavljanje dokaza sudu osiguralo zakonitu odluku o pritvoru i sigurnu zaštitu od proizvoljnog pritvaranja, a upoznavanje osumnjičenih i odbrane sa optužbama protiv njih je standard «obavještavanje branioca o optužbi». Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima, kojima je između ostalog odbijen kao neosnovan zahtjev apelantove odbrane za dostavljanje dokaza koje je tužilac podnio sudu, apelantu nisu uskraćena prava na sudsku kontrolu zakonitosti svih aspekata ili detalja lišavanja slobode na način kako to zahtijeva član 5. stav 4. Evropske konvencije, obzirom da je apelant imao mogućnost ulaganja žalbe i da je to pravo iskoristio, a da je nesporna činjenica da je apelant sa razlozima optužbe kao i sa razlozima lišavanja slobode upoznat tokom ročišta na kome se raspravljalo o prijedlogu nadležnog tužioca za određivanje pritvora.

15. U odnosu na pozivanje apelanta na odluke Evropskog suda za ljudska prava, Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na ovu praksu Evropskog suda nije relevantno u konkretnom slučaju obzirom da se navedeni slučajevi razlikuju od ovog kako u pogledu činjeničnog supstrata tako i u odnosu na pravna pitanja koja pokreću.

16. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi ukazalo da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, koja bi trebalo meritorno ispitati, te zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

17. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-46/11 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio